Tomašević nam je postao žestoki konceptualac. Vidi se to i po novom logu Zagreba. Pobijedio je logo na kojem nema ničega osim par crtica, baš kao na Vaništinim konceptualnim slikama!

Već godinu dana živim u potleušici u Todorićevu vinogradu. Imam struju i vodu, ali nemam kupaonu. Nuždu obavljam u poljskom veceu. Vodu imam na pumpi ispred potleušice. Moram je na malom štednjaku zagrijavat kad se želim proprati. Muka teška. Ali zato barem za pedeset eura mjesečno živim u elitnom dijelu Zagreba, u podsljemenskoj zoni. Ovdje je puno čišći zrak, ne dopire do mene smrad s Jakuševca. A nekad sam imao stan s kuhinjom i kupaonom u Dubravi… Na Dan očeva odnio sam ružu na Bandićev grob koji bez ikakvog spomenika tužno strši izvan mirogojskih zidina. Bandić mi je bio više od oca. Moj pravi otac nikad mi ništa nije dao osim ostataka janjetine na proslavi Oluje u Kninu. A Bandić mi je kao zaslužnom piscu Zagreba dao stan u Dubravi, isti onaj koji je prije mene dao pjesnikinji Vesni Parun. Jesam, čmario sam mu se, pisao pjesme o njegovu psu Rudiju. Pa šta, čmarila mu se i hrpa purgera, umjetnika svih fela. Tko je bez grijeha neka baci novi logo Zagreba. U smeće.

Za sjećanje na ta divna, Bandićeva vremena kad sam imao kupaonu i kadu s toplom vodom, donio sam kadu u potleušicu. Onaj moj Nepalac i ja do Sljemena dovezli smo je na njegovu motoriću, na kojem dostavlja hranu. Možda sam tog Nepalca toliko silno volio zato što je imao isto ime kao pokojni Bandić. Milan se zvao. Milan je često ime u Nepalu, a znači umilan, drag. Da, baš takav je bio i Bandić. Imena jesu ljudi.

Zagrijao sam na štednjaku vodu u velikom loncu. I prelio je u kadu, napravio bogatu pjenu. Rekao sam Nepalcu da se skine i okupa se, opet mu je koža zaudarala po nekim jakim začinima. Rekao je da mu je postalo jako neugodno skidat se preda mnom gol kao od majke rođen.

“U Zagrebu ti je normalno biti gol. Imali smo umjetnika Toma Gotovca koji je gol čak hodao po centru grada. Po tom njegovu performansu, dok je gol hodao po Trgu, Zagreb je prije neki dan dobio novi logo, Zagreb volim te”, rekao sam i izvadio mobitel.

Mom Milanu pokazao sam crno-bijelu fotku na kojoj je Tom Gotovac gol hodao po Trgu. Nepalac je promotrio penis Toma Gotovca. Prilično mali penis kakav krasi većinu purgera, iako je Gotovac rodom bio iz Sombora.

“Zagreb volim te!”, Nepalac se skinuo gol i zakoračio u kadu.

Pomislio sam kako je ta krilatica na novom logu Zagreba osmišljena da je Nepalci lakše izgovaraju. Jer Nepalcima bi teško bilo to izgovorit pravilno u vokativu: Zagrebe, volim te.”

Skinuo sam se i ja. Dok sam sapunao Milana, i ja sam od sreće uzviknuo:

“Nepal volim te!”

Našu idilu pokvarilo je lupanje na vratima. Todorić, prošlo mi je kroz glavu. Već mu dva mjeseca nisam dao 50 eura za stanarinu. Ogrnuo sam se otrcanim ogrtačem “Nada Dimić”, otvorio škripava drvena vrata. Odahnuo sam, nije bio Todorić. Nego moja stara prijateljica, bivša HTV-ova novinarka kulture Danijela Stanojević.

“Tu je…”, dobacila je nekome.

Iz tame vinograda, poput crvene baklje u mraku, izronila je Rada Borić sa svojom u jarko crveno svježe obojenom kosom.

“Nisam sam. Ne mogu vas pustit. Unutra je jedan…”, nisam uspio dovršit, Danijela me odgurnula s praga i uletjela kao furija u potleušicu.

“Tu je! Imamo lopova!” uprla je prstom u kadu.

“O čemu ti? Tebi su svi Nepalci sinonim za lopove? Čudo da to misliš ti koja si u organizaciji Festivala tolerancije”, rekao sam.

“Pusti ti festival, ti si s tim svojim Nepalcem ovu kadu ukrao s Festivala svjetlosti. Kamere su te snimile, prepoznala sam te odmah na ekranu! Oskvrnavio si umjetnički rad poznatog češkog umjetnika…”

“Oskvrnavio je on Zagreb. U centru grada, usred Cvjetnog trga, donio je i postavio te stare, odvratne kade sa žutim dnom od žutih tabana i proglasio to umjetničkim radom. Ne bih se čudio da se Tomašević tako rješava krupnog otpada s Jakuševca! Iskrca ga u centru grada i proglasi umjetničkim djelom. Tomašević nam je postao žestoki konceptualac. Vidi se to i po novom logu Zagreba. Pobijedio je logo na kojem nema ničega osim par crtica, baš kao na Vaništinim konceptualnim slikama!” pokrio sam Nepalca ručnikom.

“Baš se ti seljak iz Đakova kužiš u konceptualnu umjetnost. Taj logo znači da u tu prazninu svatko može upisat svoje značenje.”

“Da, u logo Đakova na internetu su odmah u tu prazninu nacrtali kurac. To je ono što mi Slavonci u Hrvatskoj redovito dobivamo. Nije ni čudo da je naš Dabro puko u Vinkovcima i počeo kalašnjikovom pucat po žitu koje nemamo kome prodati, jer hrvatska vlada uvozi neko tuđe žito!”

“Ne derite se, nego vratite kadu!” naredila mi je Rada kao partizanka kulaka koji je sakrio vreću žita.

“Od Bandića sam dobio stan, a od vas možemovaca kao zaslužni pisac ne mogu dobit niti staru, prljavu kadu”, pomogao sam Milanu da izađe iz kade.

“Ma kakav ste vi pisac. Za nas je zaslužni pisac, odnosno piskinja Ivana Bodrožić. Ona je za hrvatsku književnost ono što je nekad bila Marija Jurić Zagorka”, odvratila je Rada.

“Zbog Borić Rade ostao sam bez kade. To ću upisati u onu prazninu na novom logu Zagreba”, procijedio sam.

“Prijavi to na novi natječaj”, posprdno će Danijela.

“Pa da, stara kada s krupnog otpada i u njoj Nepalac, to bi puno bolje predstavljalo današnji Zagreb, nego ovaj možemovski logo. Možemo! je fakat stranka krajnosti. Ili teški umjetnički kič, ala Lunarove ružičaste mace u Masarykovoj. Ili nikom razumljiva konceptuala ala praznina na novom logu i stare kade sa žutim dnom na Festivalu svjetlosti.”

Dok sam to govorio, Danijela i Rada iznosile su kadu iz potleušice. Nepalcu i meni ostala je samo ona stvar na alternativnom logu Đakova.