Nikad ništa nisam ulagao u svoje zdravlje, baš naprotiv, ulagao sam sve da ga uništim, jeftin alkohol, loša hrana, prolupane ženske koje ti ne pružaju ništa osim patnje. I sad na pragu četrdesete naravno da dolaze prvi simptomi užasa, ujutro me budi takva bol u leđima da ne mogu uopće ustat, podignut se s madraca. Već dvije godine živim u potleušici u vinogradu Ivice Todorića, spavam na istrošenom madracu na podu. Pa naravno da mi je kralježnica totalno otišla k vragu. A uz to od malih nogu imam platfus, iskrivljenu kralježnicu, doktori su mojoj staroj govorili da svakodnevno moram vježbat da bih to držao u kontroli. Vježbao sam sad bih rekao šta.

U nedjelju su bolovi postali toliko jaki da sam morao popit pola litre votke s tabletama da bi barem malo prošli. Ovako to više ne ide, pomislio sam. Kralježnica mi je očito nepovratno uništena, nema tu više nikakve nade u neke vježbe, samo operacijski zahvat može to sve jednim potezom skalpela vratit na mjesto.

Nazvao sam kolegu kolumnista Borisa Rašetu da dođe po mene i odvede me u bolnicu na pregled. On se jedini sažalio nada mnom. U autu mi je govorio kako nema nikakve šanse da mi operiraju kralježnicu u iduće dvije godine. To se jako dugo čeka. Prođe godina dok obaviš svu dijagnostiku, preglede. Jedino ako nemaš baš neku čvrstu vezu u bolnicama. A to možeš imat samo ako si u HDZ-u.

“Upisao bih se i u stranku crvenih vragova samo da prođu ovi bolovi u leđima”, rekao sam.

“Kasno je sad. Plus pišeš kolumne, a kolumnisti ne smiju biti članovi niti jedne stranke”, podsjetio me Rašeta.

“Pa šta onda da radim?”

“Čekaj, možda imam ideju…”, zagonetno se osmjehnuo Rašeta i dodao gas.

Za manje od desetak minuta bili smo ispred bolnice Sestara milosrdnica. Već taj naziv me umirivao, možda u ovoj bolnici rade milosrdnice koje će se sažalit nada mnom i riješit moje bolove u sjebanoj kralježnici.

Rašeta mi je pomogao da izađem iz auta, doveo me do porte. Portira je tražio da ga spoji s neurokirurgom Vilijem Berošem.

“Čekaj, tome si se dosjetio… Misliš da moje bolove svojim moćima može ukloniti Super Vili kao što je u koroni uklanjao strahove postarijih žena koje su svršavale na njega usprkos njegovom niskom rastu i ne baš impresivnom izgledu. To su ti žene, u trenucima krize čak i od kepeca bi napravile superheroja samo ako je ovaj blizu vlasti i moći”, rekao sam.

“Da, čak je i mene omađijao. Toliko da sam pisao o njegovim fotkama iz mladih dana, ispredao sam o njegovu djetinjstvu i mladosti priče kao da je Tito”, odvratio je Rašeta.

“Tad je izašlo iz tebe to žensko u tebi. Jebi ga, nisi ti kriv. Jednostavno imaš previše tog ženskog u sebi.”

Beroš se spustio u prizemlje. Ljubazno kao nekad kad se na presicama obraćao novinarima i zahvaljivao im na svakom pitanju, tako se sad obratio Rašeti.

“Borise, kako vam mogu pomoći?”

“Evo, mom kolegi iz Nacionala nepovratno iskrivljena kralježnica dolazi na naplatu. Bio bi vam zahvalan da mu napravite dijagnostiku kralježnice i ako je potrebno, a sigurno je, izvedete operaciju.”

Beroš me odmjerio.

“To bi i za vas bilo korisno”, nastavio je Rašeta. Po medijima bruje da se nitko neće dati vama u ruke da ga operirate… Godinama ste bili u politici, totalno ste ispali iz forme, u stresu ste zbog DORH-ove optužnice da ste okrali ovu istu bolnicu u kojoj sad ponovo radite… Da svoju prvu povratničku operaciju uspješno izvedete na kolumnistu Nacionala, on bi to opisao u kolumni i svi bi ostali mediji to prenosili. Ljudima biste tako vratili povjerenje u vašu kompetenciju i vještinu neurokirurga.”

“U redu, prvo ćemo obavit pregled kralježnice vašeg kolege. Dođite sutra u podne”, rekao je Beroš.

Dok smo izlazili iz bolnice, rekao sam Rašeti:

“Divno si ovo smislio, da ja budem pokusni kunić Berošu, da se na mojoj kičmi vježba! Pa jesi vidio kako sav treperi, sav je u nekom povišenom stanju, konstantnom stresu! Još da mu pri operaciji zadrhti ruka, pa mi sjebe neki živac, kralježak i ostanem nepokretan. Takav bez kičme napokon bih se mogao upisat u HDZ!”

“Daj, ne drami. Beroš je izvrstan neurokirurg. To je kao vožnja biciklom, kad jednom ovladaš tom vještinom nikad je ne možeš izgubit.”

“Pa ja kad sam u stresu zbog neplaćenih računa, nisam u stanju napisat tri rečenice kolumne. A di će Beroš pod stresom optužnice USKOK-a bit u stanju koncentrirano izvest operaciju na mojoj kralježnici!”

“Ali sam si mi jednom priznao da kad si u takvom stanju popiješ par rakija i kolumna samo klizi, piše se sama od sebe.”

“Hoćeš reći da bi Beroš mogao popit pola litre viskija prije nego me operira, jer bi mu to smirilo drhtavicu?”

“Poznato je da mnogi kirurzi piju prije riskantnih operacija, da smire ruku, opuste stres. Zato im je valjda i radni vijek tako kratak.”

“Da, baš kao i nama novinarima, kolumnistima. Moramo cugat u stalnoj potrazi za novim temama, pričama. Na kraju nas cuga dokrajči. Evo, pa vidi me na šta ličim na pragu četrdesete, totalna ruina s kralježnicom sjebanom od tipkanja tekstova”, uhvatio sam se za bolna leđa.

“Ne brini, nakon što te Beroš operira, uskrsnut ćeš.”

“To je vrlo moguće. Na nebu.”

Nakon što sam to izgovorio, spazio sam Beroša kako nam maše s prozora bolnice. Na trenutak mi se učinilo da na leđima ima krila kakva su mu crtala djeca po školama dok su u doba korone u njemu vidjela superheroja. Ja sam, ovakav usran, tjeskoban pred operaciju, u njemu vidio anđela smrti.