Premijer Plenković prošetao je po vinariji. S drvene police iznad bačve uzeo je bocu na kojoj je na etiketi pisalo: Zlatan plavac Plenković. To vino proizvodili su njegovi prezimenjaci u malom, prekrasnom mjestu Svirče, na uzvisini iznad Jelse. U Svirču je rođen premijerov otac

Popodnevno sunce užarilo je asfalt. Premijer Plenković zakoračio je u vinariju na rivi. Dobro je znao da u doba velikih vrućina ne smije izlaziti iz dobro rashlađene sobe. Taj problem mučio ga je još dok je kao mali dolazio djedu i baki na ovoj otok, u ovo mjesto. Dok su njegovi tadašnji prijatelji skakali u more po najžešćim vrućinama, on je morao ležati u sobi pod ventilatorom i kratiti duge, dosadne ljetne sate čitanjem još dosadnije knjige “Pravci razvoja političkog sistema samoupravljanja” Edvarda Kardelja. Ali poslije mu se isplatilo što je ljeti na otoku satima čitao tu knjižurinu. Poslužila mu je za njegov maturalni rad na temu “Sredstva masovne komunikacije”, za koji je na maturi dobio čistu peticu, a ubrzo je tiskan i kao knjižica. Bolji početak karijere nije mogao imati.

U vinariji je Jere metlicom tjerao muhe. Premijer ga je znao još iz djetinjstva. Jere nije izgledao pretjerano fasciniran što je u vinariju ušao ni manje ni više nego hrvatski premijer. Sva sreća da je vinarija bila dobro rashlađena. Svježina je premijeru olakšala napad anemije. Zbog te proklete anemije nije išao u vojsku. Samo to je narušilo njegovu inače savršenu biografiju. Stalno mu u medijima spočitavaju, sprdaju se s njim zato što nikad nije omirisao barut, nosio pušku. Posebno mu to šteti sad kad mu ministar obrane Anušić puše za vratom da preuzme njegovu funkciju premijera. Anušić, toliko mlađi od njega, a ne da je bio u vojsci nego je aktivno, čak i više nego aktivno, sudjelovao u Domovinskom ratu. A to se danas gleda više nego ikada, ono fatalno pitanje od kojeg strepe svi dezerteri, nemoćnici, mamini sinovi: “Di si bio devedesete?”. On je bio u Bruxellesu, na početku svoje diplomatske karijere… Kako to nemuževno zvuči u usporedbi s Anušićevim ratnim putem. Iako Anušić jedva natuca engleski, kamoli francuski kao on, Andrej. Samo, objasni to klincima, mladim povratnicima iz Njemačke koji luduju za Tompsonom koji jedva zna i štokavski hrvatski, kamoli engleski. A jedina knjiga koju je pročitao je kratka povijest Petra Zrinskog. Dok je on, Andrej, za ljetnih mjeseci ovdje u Jelsi na Hvaru pročitao čak i roman u dva toma, „Čarobni brijeg” koji se događa u sanatoriju u Davosu. Od tada je Andrej žudio posjetiti Davos smješten visoko na planini. Želja mu se u odrasloj dobi ispunila. Svake zime gostuje u Davosu s najmoćnijim ljudima svijeta. On među najmoćnijima na svijetu, a opet se pored tog malog Anušića osjeća tako nemoćno. Ne pomaže mu u samopouzdanju ni to što ima toliko gušću kosu od Anušića koji zapravo skoro da i nema kose. Ali ta obrijana glava kao da daje još više na muževnosti.

“Kojim dobrom, Plenkoviću?” pomalo ironično, baš kao nekad u mladosti, obratio mu se vinar Jere.

“Po dobro vino”, odvratio je Andrej.

Prošetao je po vinariji. S drvene police iznad bačve uzeo je bocu na kojoj je na etiketi pisalo: Zlatan Plavac Plenković. To vino proizvodili su njegovi prezimenjaci u malom, prekrasnom mjestu Svirče, na uzvisini iznad Jelse. U Svirču je rođen premijerov otac, tu su njegovi korijeni. Kad pije vino iz Svirča, u nepce i dušu vraćaju mu se boje, okusi, mirisi djetinjstva na otoku. Volio je piti vino na čijoj boci piše Plenković, tada je zbilja imao osjećaj da je čitava Hrvatska njegova, u njegovim rukama. Neće mu to tako lako oduzeti Anušić.

Dok je na blagajni plaćao vino, Jere mu je rekao:

“Šta god da kažu, puno si napravija za ovo misto… Prošle godine dao si da se izgradi čitava vodno-komunalna struktura, diga si misto ka niko do sad.”

“Hvala ti, Jere.”

“Al sve je to ništa ako još ovo ne napraviš za svog mandata…”, Jere se sagnuo ispod blagajne.

Premijer je osjetio ubod tjeskobe. Nije volio kad mu se obični ljudi iz naroda ovako svisoka obraćaju, pa makar to bili njegovi prijatelji iz djetinjstva.

Jere je rasklopio Tompsonov poster iz devedesetih.

“Nakon Sinja, njega nam dovedi na otok. Neka piva na fešti vina. Dosta nam je Nine Badrić. Uvik ona i neke klape.”

Plenković se nakašljao. Možda frajerčina Jere ima i pravo, razmišljao je Plenković. Ako bi on doveo Tompsona na svoj rodni otok, to bi mu itekako podiglo rejting koji mu je Anušić spustio svojim beskompromisnim odlaskom na koncert na Hipodromu, na kojem se nije bojao vikat ”za dom” i ostalo na pjesmi ”Bojna Čavoglave”. Za njim se po Hipodromu čak povlačio i onaj lukavac Njonjo, Jandroković. To ga je najviše uznemirilo. Kad Njonjo počne trčat za nekim, čak i na Tompsonov koncert, to je pouzdan znak da bi taj mogao postat novi premijer. Ako dovedem Tompsona na Hvar, ponovo sam na vrhu, neće mi se više Anušić po medijima razmahivat svojim sudjelovanjem u ratu i na Tompsonovu koncertu. Taj Tompson mi se, uza sve, ipak čini kao razuman čovjek. Odmah se sišao upoznat i slikat sa mnom kad sam mu s djecom došao na probu na Hipodromu. Sigurno mi neće odbiti kad ga pozovem na Hvar. Svirče bi ga moglo podsjetit na Čavoglave, malo mjesto puno tradicionalnih, radišnih ljudi koji štuju Gospu. Možda bi mogli izvest da dron napravi da se na nebu iznad Hvara, uz lik Gospe, pojavi i moj lik usred koncerta. Imam na to pravo, napravio sam za ovaj kraj više čuda nego ta njihova Gospa, eto, i Jere mi je to priznao maloprije. A najveće čudo bit će kad im na feštu vina umjesto Nine Badrić ove godine dovedem Tompsona! Iz tih trijumfalnih misli trgnuo ga je glas prodavača vina:

“Nešto si se zamislija? Onda, oćeš nam dovest Marka?”

“Smatraj to riješenim, Jere.”