‘To je Možemo-branitelj.’ ‘Možemo-branitelj?’ ‘Ne moraju svi branitelji biti stereotipni ko tvoja ekipa. Ne sluša Tompsona, ne nosi ZDS natpis, protivi se zabranama.’ ‘Pa to onda nije branitelj!’

Moj stari došao je u Zagreb da bi pred gradskim poglavarstvom prosvjedovao protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Doveo je i svog sina Gojka koji iduće godine kreće u osnovnu školu. Sa sobom je donio i transparent na kojem je pisalo: Pedofili, dalje od naše djece! Nakon prosvjeda otišli smo svi zajedno na utrinsku tržnicu da stari tamo od švercera kupi cigarete, duhan.

Dok smo hodali po tržnici u potrazi za švercerima, za jednim štandom spazio sam bradatog čovjeka čija se fotka zadnjih dana provlačila po medijima. Bio je to multimedijalni umjetnik Milan Božić. Baš sam se razveselio što ga vidim.

“Vidiš onog tamo…”, pokazao sam starom na Božića.

“Jel to švercer?” upitao je stari.

“To je branitelj. Možemo-branitelj.”

“Možemo-branitelj? Zvuči kao ninđa kornjača.”

“On je napokon pokazao da ne moraju svi branitelji biti stereotipni ko tvoja ekipa… Ne sluša Tompsona, ne nosi na crnoj majici ZDS natpis, protivi se vašim zabranama ljevičarskih predstava i festivala.”

“Pa to onda nije branitelj!” razbjesnio se stari.

“Kako nije, pa prošao je bojišta kao i ti, obranio je Hrvatsku.”

“Ma nemoj mi reć…”, stari je zakoračio prema štandu za kojim je stajao Božić.

Dva stara ratnika sučelila su se licem u lice. Moj stari mu se predstavio, rekao u kojoj jedinici je ratovao. Božić je samo kimnuo.

“Evo baš sam razgovarao sa sinom o tebi. Kaže, on je branitelj koji ne podržava pozdrav za dom spremni. Pa kako to? Ako si branitelj, ako si u istom ratu ratovao zajedno s HOS-ovcima protiv četnika, što ti onda imaš protiv za dom spremni?”

“Ja za dom nisam spreman”, smireno je odvratio Božić.

“A šta si to onda branio u ratu?”

“Domovinu”, Božić je raspoređivao češnjak na štandu.

“Znači, ti si za domovinu spreman?”

“To već može.”

“Može, kažeš… A jesi spreman da ti tvoji možemovci u toj tvojoj domovini umjesto domovinskog odgoja u škole uvedu zdravstveni odgoj, da nam djecu umjesto istine o Domovinskom ratu uče kako da drkaju? Pa da mi i ovaj moj mali postane drkadžija ko ovaj moj veliki izrod”, stari je pokazao na mene, pa nastavio udarati po meni:

“Taj i dan danas jedino drka. Zbog takvih drkadžija nam i pada natalitet. Zbog takvih nejeba dolaze nam Nepalci.”

“Tajo, on se druži s Nepajcem… Vidijo san ih kako se jube”, drukao me moj polubrat Gojko.

“I ja sam ga vidio prije dva tjedna! Spavao je taj Nepalac s njim na madracu u onoj njegovoj straćari!” zgađeno će stari.

“Pa šta s tim? Trebate li se zbog tog odreći sina?” upitao je Božić.

“A šta bi ti napravio da ti se sin jebe s Nepalcem!?” zagrmio je stari.

“Evo što bih napravio…”, Božić je pružio ruku prema meni i zagrlio me.

Prvi put sam osjetio snažnu, očinsku podršku. Iz Božića su, kao na Božić, prelijevali se ravno u moju dušu darovi razumijevanja, ljubavi.

“Meni ovo izgleda prilično pederski”, rekao je stari.

“Da, naravno da je tebi zagrlit, podržat sina u njegovom izboru pederski. Tebi je sigurno pederski i to što se gospodin Božić bavi konceptualnom umjetnošću”, odvratio sam.

“Samo mi još nemoj reć da nastupa na onim ljevičarskim festivalima.”

“Nastupam. Imao sam performans na kvir festivalu”, prkosno će Božić.

“Tako je, gospodin Božić se u tom performansu skinuo gol i obojao se u ružičasto! To je za mene muškarac!” prisnažio sam.

Stari je razrogačio oči.

“Čekaj, stari, ti si se na pederskom festivalu skinuo gol i farbao u ružičasto!? Pa ti si sramota za branitelje!” stari se opet razgoropadio.

Pritom je toliko razjapio usta da mu je Božić uspio u njih ubacit glavicu češnjaka.

“Isperi usta ovim sredstvom protiv vampira prije nego se opet usudiš izgovorit da sam ja sramota za branitelje.”

Stari je ispljunuo češnjak na pod, a onda se ratoborno zagledao u Božića. Životinja je proradila u starom, imao je isti onaj pogled kao kad bi mene remenom tukao dok sam bio klinac. Božić je bio hladan kao saonice Djeda Mraza na Božić. Vidio sam da se stari lagano stiltao. Nije se usuđivao nasrnut na Božića. Likovao sam u sebi. Tako sam htio da započne tučnjava i da ga Božić isprebija preda mnom tu na utrinskoj tržnici. Onda bi totalno postao moj heroj, naplatio bi sve one batine i poniženja koje mi je stari priredio u mojim osjetljivim, ranim godinama.

“Bolje se ispričaj čovjeku…”, rekao sam starom.

Sad je na mene usmjerio svoj mrzilački pogled.

“Prokleto ti sjeme…”, procijedio je.

“Znam da mi je prokleto, neplodno. Zato sam te prije neki dan i molio da mi daš čašu svog sjemena. U deset srpskih običaja piše da muškarac koji je neplodan treba da popije čašu očevog sjemena.”

“Jel će taj srpski običaj uvesti u zdravstveni odgoj, prokleti bolesnici!” stari je dlanovima prekrio uši malog Gojka.

“Gdje si našao tu glupariju sa sjemenom?” upitao me Božić.

“Pa ovih dana se na internetu to šera, 10 srpskih običaja koji su opstali i praktikuju se u selima istočne i južne Srbije”, citirao sam naslov.

“E, pa od tog običaja ti i tvoj novi tata napravite performans na nekom novom kvir festivalu! Ja sam te se ionako davno odrekao preko Glasa branitelja!” stari je podigao Gojka u naručje i odveo ga u smjeru auta parkiranog na parkiralištu ispred tržnice.

Božić mi je pružio režanj češnjaka.

“Evo, ovo ti je dobro za mušku neplodnost.”