Možda bi mu ta pjesma postala puno veći hit da ju je nazvao ‘Ivica i Tompsonova majica’. Danas skoro svi klinci, čak i mali Ivica iz purgerskih viceva, nose majice s Tompsonovim oznakama i mačevima. Nitko više ne nosi pankerske majice, pogotovo ne od Hladnog piva.

Sa stejdža je odjekivao glas Mile Kekina: “Kada se stisnem uz tvoje toplo dupe, meni je super…”

Progurao sam se do prvog reda, stao sam odmah iza Ivane Kekin koja je mokre majice skakala u prvom redu i polijevala svog supruga na pozornici pivom, baš kao što je moj pokojni dida Bajo nekad odojak na ražnju zalijevao pivom da kožica bude hrskava. Dok je Ivana plesala, skakala, ja sam se iza stiskao uz njezina topla leđa. Sve dok se nije okrenula i ostatkom piva zalila i mene po faci.

Na Miletovu koncertu u Močvari skupilo se poprilično starijih ljevičara. Došla je čak i moja stara pružiti podršku Kekinovima. Koncert u Močvari nalikovao je na zabavu u Domu umirovljenika. Na Tompsonovu koncertu bit će hrpa mladih ženski, a ovdje je najmlađa Ivana Kekin, pomislio sam.

Onda je Mile zapjevao pjesmu “Ja nisam vaš, moji su pobijedili 45.” U prve redove doletio je povjesničar Hrvoje Klasić. Na sebi je imao kratke traper hlače, na nogama Martensice. Na crnoj majici imao je crvenu zvijezdu petokraku pored koje je pisalo KUD Idijoti. Počeo je pogat, razmahivat se nogama. Ja sam ga odgurnuo od sebe. On se nastavio razmahivat. I baš kad je Mile pjevao “tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče”, Klasić me Martensicom pogodio u koljeno. Jauknuo sam od bola, nasrnuo na njega, vičući iz sveg grla:

“Tako kako si ti sad Martensicom udario mene, tako su tvoji partizani čizmom udarali mog dida Baju kad bi od gladi i žeđi pao na Križnom putu prema Blajburgu!”

“Nisam te namjerno…”

“Tako su i partizani poslije govorili… Nisu namjerno pobili sve te domobrane, takvo je bilo vrijeme, vrijeme osvete i odmazde!” vikao sam i dalje sav izvan sebe.

“Ti kao da si fulao koncert. Tvoji će iduće subote biti tu preko na Hipodromu”, rekla mi je novinarka Nataša Škaričić koja je do maloprije pogala s Klasićem.

“Ako će koncerta uopće biti. Pa ti si pokrenula peticiju da se koncert zabrani zbog ugroze da će redovni pacijenti zbog Tompsonova koncerta biti izbačeni iz bolnica”, ironičnim ću glasom.

“Ne boj se, bit će, ovi iz HDZ-a postali su naglo najveći fanovi Tompsona. Prije će propast HDZ nego Tompsonov koncert”, ubacila se Rada Borić.

“Pa šta hoćete, šef vaše stranke Tomašević je odobrio da se koncert održi na Hipodromu. Tomašević, veliki ljubitelj pasa i ostalih životinja, uopće se nije pitao kakav će to biti stres za konje u štalama na Hipodromu. Nije mu žao konja. Osim bolnica, morat će dežurat i sve veterinarske ambulante kad konji počnu padat u nesvijest.”

‘Zašto si uopće dolazio u Močvaru kad ne voliš pjesme gospodina Mileta?’ ljutito će moja stara. Nisam joj mogao reći istinu – da sam došao da bih se u gomili stiskao uz Ivanu Kekin, osjetio miris njezine kose, kože

“Ti ćeš, konjino, prvi past u nesvijest ako odeš na Tompsonov koncert. Ništa zdravo ne jedeš, živiš ko zadnji klošar, krvna slika ti je sigurno nikakva! Ti ćeš prvi kolabirat nakon šest sati stajanja i čekanja da koncert počne! Pogledaj se na šta sličiš, pun fleka!” moja stara povukla me za majicu punu mrlja od vina, piva, hrane, sjemena.

“Bolje da imam fleke na majici nego crvenu zvijezdu ko ovaj partizan šta mi je nogu ozlijedio, jedva stojim”, požalio sam se.

Klasić kao da se uplašio moguće reakcije moje stare, ipak sam joj sin.

“Slučajno sam ga, gospođo, vjerujte mi! Pa ovo je pank koncert, a ne plesnjak NDH mladeži u Sokolu.”

“Ako je ovo što Mile svira pank, onda je Tompson hejvi metalac”, prstima sam prošao kroz svoju podužu kosu natopljenu pivom.

“Zašto si uopće dolazio u Močvaru kad ne voliš pjesme gospodina Mileta?” ljutito će moja stara.

Nisam joj mogao reći istinu – da sam došao da bih se u gomili stiskao uz Ivanu Kekin, osjetio miris njezine kose, kože.

“Došao sam na zagrijavanje za Tompsonov koncert”, ispalio sam drsko.

“Ti ćeš zbilja ići na Hipodrom? To nije šala i provokacija?” tjeskobno će stara.

“Da, ići ću. Tamo me partizani neće udarat čizmama”, pogledom sam prostrijelio Klasića.

“Ako smo mi na Kekinovu koncertu partizani, onda ste svi vi koji idete na Tompsonov koncert ustaše. Jer Tompson se do dan danas nije ogradio od ustaša”, odrezao je Klasić.

Mile je na stejdžu počeo pjevat svoju novu pjesmu “Ilica i marica”.

“Možda bi mu ta pjesma postala puno veći hit da ju je nazvao ‘Ivica i Tompsonova majica’. Danas skoro svi klinci, čak i mali Ivica iz purgerskih viceva, nose majice s Tompsonovim oznakama i mačevima. Nitko više ne nosi pankerske majice, pogotovo ne od Hladnog piva”, trudio sam se nadjačat Miletovo deranje o tome kako su ga vozili u marici.

“Ako zbilja odeš na Tompsonov koncert, ja prekidam svaku vezu s tobom. Sve sam ti u životu opraštala, popuštala, čak i kad si padao razrede, ali ovo neću!” stara je baš zvučala ozbiljno i odlučno dok je to izgovarala.

Moram priznat da sam se iskreno uplašio njezina otpisivanja, osjetio iskonski strah od napuštanja. Tek sad sam shvatio Dalmoše, zašto stalno pjevaju o materama, imaju kult matera, a svoje žene nipodaštavaju. Da, jebeš žene, one dođu i odu, malo koristi od njih, one su u svom filmu i jadu. Nikad ti ne mogu biti toliko privržene i kuhat ti kao mater. Samo te još mogu dodatno razdrkat, uzet ti sve s tanjura i sam tanjur. S tim mislima izašao sam iz Močvare. Popeo sam se na nasip i zagledao se prema Hipodromu. Puno riskiram odlaskom na taj koncert. Ostat bez mamine skrbi za mene je i gore nego da me na tom koncertu pregaze kad se skljokam od vrućine. Stajao sam na nasipu i u sebi se mučio sa sudbonosnom, hamletovskom odlukom: ići ili ne ići na Tompsonov koncert, pitanje je sad.