Mreža antifašistkinja Zagreba svake godine na Trnjanskim kresovima ima svoj štand. Na tom štandu prezentiraju svoja dizajnerska ostvarenja. Uglavnom su to majice i cekeri na kojima osmišljavaju angažirane motive iz NOB-a. Osim majica i cekera, na štandu dijele literaturu lijevih teoretičarki ala Rada Borić. Tim kreativnim antifašistkinjama donio sam titovku, zelenu košulju i gas-masku iz JNA. Sve sam to na Hreliću kupio za pet eura. Njima sam htio prodat za 50.

“Jako lijepo, ali mi ne kupujemo, mi drugarski razmjenjujemo stvari”, rekla mi je ženska na štandu.

Obukao sam na sebe JNA košulju, na glavu stavio titovku. Lezbijski zbor, takozvani Lezbor, upravo je na maloj pozornici pjevao ”Računajte na nas”. Pored pozornice stajali su možemovci Rada Borić i Luka Korlaet. Pjevušili su ”Računajte na nas”. Bilo je i nekih dobrih ženski. Jedna od njih zadivljeno se zagledala u titovku na mojoj glavi.

“E, da Hrvatska ima ovako lijepe uniforme, ja bih svog sina pustila da služi vojni rok. Ali ovako nema šanse! Ako treba, proglasit ću ga anemičnim, ali u Hrvatsku vojsku neće ić nit će nosit šahovnicu na kapi!” prišla mi je i poljubila me u obraz.

“Ako su premijera Plenkovića oslobodili služenja rigorozne JNA vojske, kako će tek lako ove nove klince oslobađat zbog anemije od Hrvatske vojske. Jer to je premijerska bolest. Nema šanse da te s anemijom puste na služenje vojnog roka. To bi bio šamar našem premijeru. Tako da mislim da će se većina klinaca vadit na anemiju da ne moraju u ovu novu vojsku. A većina ih je ionako totalno anemična jer su stalno prikovani za ekrane, nigdje se ne kreću, jedu lošu hranu, udišu sjeban zrak, otrovne čestice”, bolje sam namjestio titovku na glavi.

“Jesi ti služio vojsku ili si se izvlačio na pacifizam pa služio onu civilnu u nekom staračkom domu?” upitao sam Korlaeta.

“To je moja intimna stvar”, odvratio je.

“Vidio sam da te USKOK ispitivao, a da će uskoro i Tomaševića. Vas ljevičare Turudić je počeo proganjat po Zagrebu kao nekad Gestapo skojevce. Ako se ovako nastavi, uskoro ćete zbilja svi morat pobjeć u šumu i tamo organizirat otpor. Dobro je da malo obnovite ovdje sva ona znanja koja su partizani imali za preživljavanje u šumi”, pokazao sam prema dvojici tipova koji su na nasipu neke klince učili mačevat s drvenim mačevima.

“Ako treba, mi ćemo i u šumu! Ali nećemo dozvolit da nas pohapse!” isprsila se Rada Borić. “Pa i nećete morat u šumu. Šuma dolazi k vama u Zagreb. Medvednica je toliko posječena da se šumske životinje spuštaju u grad. Prošlog tjedna divlja svinja trčala je po cesti kod HNK. Valjda intendantica drame Tena Štivičić postavlja na daske dramu svog oca Ive ‘Kuda idu divlje svinje'”, rekao sam.

Ako su premijera Plenkovića oslobodili služenja JNA vojske, kako će tek lako nove klince oslobađat zbog anemije od Hrvatske vojske. Jer to je premijerska bolest. Nema šanse da te s anemijom puste na služenje vojnog roka. To bi bio šamar premijeru. Tako da mislim da će se klinci vadit na anemiju da ne moraju u vojsku. A većina ih je ionako totalno anemična jer su stalno prikovani za ekrane

Onda sam pogledao oko sebe. Zapitao sam se hoću li na ovogodišnjim Trnjanskim kresovima nešto kresnut? Pogotovo sad kad sam se ovako lijepo uredio kao mladi partizan kad je iz šume i prljavih zemunica krenuo prema Zagrebu i zagrebačkim frajlicama. Ne valja barit ženske na prazan želudac, pomislio sam. U džepu sam imao pakiranje hrenovki koje sam kupio u Žapcu blizu nasipa, tamo gdje sve više sirotinje kupuje jeftinije namirnice.

Spustio sam se s nasipa dolje na livadu pored Save. Upravo su zapalili prvi krijes. Nabio sam hrenovku na šibu i pružio je u vatru. Neki mladi antifašisti strčali su se prema meni, vikali da skrnavim krijes upaljen u čast oslobođenja Zagreba 1945.

“Pa i partizani su ovako pekli kobasice u vilama što su ih uzeli od ustaša, a ustaše od Jevreja”, odvratio sam.

Na to je ovaj jedan antifašist u bijesu dohvatio letvu s poda. Otrčao sam prema Savi. Antifašisti su trčali za mnom kao 45. partizani na Blajburgu za mojim didom Bajom kad im je pokušao zbrisat iz četveroreda. Na Savi je bila splav, replika splavi na kojoj su partizani ušli u Zagreb. Skočio sam na splav i bez problema se dovezao na drugu obalu Save. Antifašisti su i dalje vikali za mnom s druge obale, opasne obale:

“Izdajniče!”

“Fašistu!”

Skinuo sam titovku s glave. Prevrnuo je na drugu stranu. Tamo gdje je do maloprije bila zvijezda petokraka okačio sam domobranski grb koji mi je ostao od mog dida Baje i koji sam nosio kao talisman. Onda sam ja viknuo antifašistima:

“Odoh ja na Hipodrom! Tamo ću bit siguran! Vi potomci partizana ne smijete na to okupirano područje! Okupirao ga je Tompson i njegovi! Možda su vaši oslobodili i zaposjeli Zagreb, ali Tompsonovo jato izborilo je u Zagrebu svoju Krajinu, Hipodrom!”

“Ustašo!” prolomilo se s druge strane obale.

“Nisam ustaša, moj dida bio je domobran! Ali vi ste me otjerali ustašama na Hipodrom! Tuđman je bio tako bolno naivan kad je mislio da će pomiriti potomke partizana, domobrana i ustaša!” odvratio sam im.

Onda se na drugoj obali, pored kresova u plamenu, pojavio Mile Kekin s gitarom u ruci. Iz sveg glasa zapjevao je:

“Ja nisam vaš, moji su dobili 45…”

Kao da je u tom trenutku neki đavo ušao u mene, zarevao sam toliko jako da sam zaglušio Kekinovo pjevanje:

“Loša bila 45ta, rasula nas preko svijeta, a sad nova loza raste, vratile se na hipodrom laste!”