Andrej je pomislio, ne bih se čudio da završim na naslovnici Hrvatskog tjednika. A možda me i Bujanec pozove u ‘Bujicu’… Osjećam raspoloženje u narodu, sigurno bi mi to još više podiglo rejting

Andrej je stajao na balkonu, gledao zelenilo na Vrhovcu. Još jedno ljeto bilo je iza njega. Jedva da se okrenuo, a već jesen. Kao da je jučer bio u rodnom mjestu svog oca, u Jelsi na Hvaru, kao da je jučer u vinariji na rivi poznaniku iz djetinjstva obećavao da će na Feštu vina u Jelsi dovesti Thomspona da pjeva. Ne, nije ispunio obećanje. I bez toga su ga previše po medijima počeli povezivat s Thompsonom. Prije su ga optuživali da je učenik i sljedbenik komunista Kardelja, a sad odjednom postao najveći thompsonovac u državi koji podržava pozdrav ZDS. U ovih svojih devet godina na vlasti bio je partizan i ustaša, dakle kompletan Hrvat. Nema šta nije iskusio na svojoj koži.

Načuo je da će na jesen Thompson održati veliki koncert u Vukovaru. To će možda bit kruna njegove turneje. Možda bih se ja napokon mogao pojavit na tom njegovu koncertu u Vukovaru, pomislio je Andrej. Pa neka onda lijevi mediji raspale po meni, lijevi mediji ionako se urušavaju. Kao da ih narod sve više odbacuje. Nakon što nisam osudio pozdrav ZDS i nakon što sam izjavio da nitko neće cenzurirat ”Bojnu Čavoglave”, ne bih se čudio da uskoro u pozitivnom kontekstu završim na naslovnici Hrvatskog tjednika. A možda me i Bujanec uskoro pozove u da gostujem u ”Bujici”… Dobro osjećam raspoloženje u narodu, sigurno bi mi to podiglo rejting koji je ionako već visok. Ali odluku o tome donijet će sa svojim pijarovcem Markom Milićem. Marko se već trebao pojaviti ovdje kod njega na Vrhovcu, u sedam su se dogovorili, a sad je već skoro pola osam. Nisu valjda već počele te odvratne gužve u prometu po Zagrebu. Ali neka ih, dok god je tog kolapsa u prometu, HDZ drži Možemo! u šaci. Na idućim izborima za gradsku vlast taj Možemo! leti kao iskorišteni korisni idiot i napokon će HDZ zagospodarit i gradskim resursima. Do tad će Tomašević i njegovi plesati onako kako HDZ svira. Čak su i Thompsona morali pustit da svira i pjeva na Hipodromu, ha ha… Nije njima lako. Tita i njegov spomenik jedino su uspjeli na tjedan dana vratit u onu opskurnu umjetničku galeriju u Teslinoj, i to usred ljeta, kad je rijetko tko u Zagrebu da to uopće primijeti.

Začuo je zvono dolje na vratima. To je Marko stigao. Spustio se u prizemlje da mu otvori. Marko je u ruci nosio bijelu vrećicu iz koje se širio miris ćevapa i luka.

“Prolazio sam pored Trovača, zamirisalo mi pa sam nam uzeo…”, osmjehnuo se širokim osmijehom prekaljenog ljubitelja ćevapa. Na početku njihove suradnje, stalno su ovdje kod premijera na Vrhovcu jeli ćevape.

“Zašto me, Marko moj, opet dovodiš u iskušenje…”, uzdahnuo je Andrej.

“Pa dajte, dosta ste se trapili na onoj gazpacho juhi, skoro od proljeća ništa drugo ne jedete. Ako ćemo iskreno, mislim da ste i previše omršavjeli na vašu visinu. Izgledate kao neki dekadenti plemić. Hrvati to ne vole… Ne vole gledat mršave muškarce, to ih dodatno podsjeća koliko su oni debeli, zapušteni. Koliko ste ono smršavili u par mjeseci?” upitao je Milić.

“Petnaest kila, možda i malo više”, ponosno će Andrej.

“E, pa sad je stvarno dosta. Sad možete malo ćevapa. Da vam se vrati ona muška borbenost.”

“Trebat će mi, ako odlučim otići na Thompsonov koncert u Vukovar, čuo si da se to sprema?”

“Jesam, da.”

“I što misliš, jel bih trebao ovaj put i ja otići? Zašto bi samo Jandroković i Anušić kupili slavu u narodu, slikajući se po Thompsonovim koncertima? Mediji su me ionako počeli totalno povezivat s Thompsonom… Šta imam izgubit?”

“Imate pravo. Lovrićka je u Nacionalu napisala da ste Tuđmana potpuno zamijenili Thompsonom.”

“Kad je bal nek je maskenbal. To u Vukovaru sigurno će bit najbolji koncert do sad. Podignut će sivu, dosadnu, depresivnu jesen”, Andrej je protrljao ruke.

“A i skrenut će narodu crne misli od ne baš uspješne turističke sezone. Čak i na Braču pola apartmana ostalo je zjapit prazno. Samo Thompson Dalmatincima može pružit utjehu, nadam se. Kad god se nadviju tamni oblaci, lijepo je čuti njegovo utješno ‘E, moj narode”’.

“Ne spominji mi turističku sezonu. Valjda će se i Dalmatinci sad malo prizvat pameti, spustit cijene apartmana, hrane u restoranima. Pa da i braća Hrvati iz Slavonije, Zagorja mogu doći na more. Svi moramo smanjit malo apetite.”

“Vi ste svoj i previše smanjili. Dajte, pojedite barem ćevap, dva bez lepinje”, nutkao ga je Marko.

Andrej je neodlučno gledao u ćevape na razmotanom, masnom papiru.

“Možda ću samo malo luka, to ne deblja.”

“Ako danas ne morate gostovat u nekoj emisiji, slobodno se najedite barem luka.”

“E, dobro si me podsjetio… Što misliš, da li bih trebao prihvatit ako me Bujanec pozove u svoju emisiju? Napokon bi sva desnica bila na mojoj strani. Mogao bih zauzet kod desnice Milanovićevo mjesto, njega su se potpuno odrekli nakon što se ogradio od Thompsona i ‘Bojne Čavoglave’, i još na komemoraciju doveo onu staru partizanku. Sad se pokazalo tko je pravi komunistički gojenac…”

Marko Milić se zamislio nad tim premijerovim riječima.

“Ne, ‘Bujica’ je previše rubna. To ne možete. Čak i onaj povjesničar Nazor koji lavovski brani ‘Bojnu Čavoglave’ i pozdrav ZDS ne pristaje doći u ‘Bujicu’. Pa onda si to ni vi ne možete dozvoliti.”

“Da, razumijem te. Valjda imaš pravo”, Andrej je na čačkalicu nabo komadić luka.

Možda sam zbilja postao previše opsjednut dijetom, još će me na kraju oni odvratni mostovci umjesto anemični počet zvat anoreksični, tjeskobno je pomislio i uz luk uzeo i ćevap s malo lepinje.