Raspudić je skinuo lanac s vrata, pustio me u stan. Prvo što sam u stanu ugledao bila je pegla na kuhinjskom stolu. Raspudić je kriknuo…

U prizemlju zgrade na Trešnjevci zaustavila me neka starica u ofucanoj haljini.

“Vi niste iz zgrade. Kam idete?”

“Čestitat Mariji Selak Raspudić na ulasku u drugi krug za gradonačelnicu”, odvratio sam.

Starica me ošinula pogledom punim mržnje.

“Poručite joj da ne bu ona i onaj njen dripac uzeli nama penzionerima stanove! Kak se to gospođa lepo setila! Da mi penzioneri dajemo svoje stanove u zamjenu za uboge sobe u staračkom domu! Pa da ona i onaj njezin Hercegovac kupe jeftino te naše stanove. Fino su se nabrali peneza od nas poreznih obveznika. I ona i on saborske plaće.”

“Zbog vas starih mi mladi po Zagrebu ne možemo dobit stan, živimo ko podstanari, najbolje godine prolaze nam u bijedi. A šta će vama stanovi? Pa niste se u stanju brinut više sami o sebi, kamoli o stanovima. Vi lijepo u dom, a nama dajte te svoje stanove.”

“Marš, mulac jedan! Moj pokojni je rintal godinama u tvornici da bi nam kupil ovaj stan! Dizal se u pet vjutro svaki dan, išel na Žitnjak u tvornicu. A ovaj gore od milostive Marije digne se u podne i onda ode do Sabora i tam nakon besplatnog duplog espresa u saborskoj kantini melje o Danteu i paklu! Ma svi ti u Saboru buju završili vu paklu, pa nek se tamo spominju s Danteom o svom trošku!” starici je u ustima podrhtavalo socijalno umjetno zubalo dok je to izgovarala.

Popeo sam se po stepenicama. Pozvonio na vrata na kojima je pisalo: Selak Raspudić. Nitko da mi otvori. Nalegao sam na zvono. Onda sam napokon začuo korake. Raspudić je vrata odškrinuo samo malo, na lanac. Provirio je kao oprezni stari gusar koji čuva blago.

“Svirac, to sam si mislio”, promrmljao je.

“Di ti je supruga? Želim joj čestitat.”

“Nije doma.”

“Sigurno je opet na nekom političkom skupu s onim dugokosim iz svog stožera… Stalno su po terenu. A ti doma kuhaš špagete, čuvaš djecu. Daj se trgni malo, uzmi uzde u svoje ruke. Postani onaj pastuh kakav si nekad bio! Sad preko supruge napokon možeš zavladat Zagrebom, što je san svakog punokrvnog Hercegovca. Očito da Zagreb može prosperirat samo kad ga vode Hercegovci. Dakle, ti preko žene nastavi ono što je započeo Bandić!”

Raspudiću su malo živnule oči.

“Imaš pravo, Hercegovci su Zagrebu dali novu dimenziju. Prije je Zagreb bio tako dosadan, jednodimenzionalan. Imao si samo onu Zvečku, Polet, novi val.”

“Pa da. I dan danas nas starudija jebe u mozak s Poletom, Zvečkom i novim valom. Čuj, novi val, haha, pa taj novi val je već stariji od Broja jedan iz Alanforda”, rekao sam.

“Hoćeš u drugom krugu glasat za Mariju?” upitao me Raspudić.

“Naravno. U prvom sam glasao za Lovrića. A Lovrić je svojim biračima poručio da glasamo za Mariju.”

“Nije to neka sreća. Lovrić je imao manje birača nego Mile Kekin publike na koncertima.” “Istina, ispala je baš teška luzerana. Bio sam sinoć u stožeru Lovrićeve stranke. Tuga i jad. Bandićevci nisu mogli doć sebi od siline poraza. Tješili su se da su ipak na predzadnjem mjestu. Ispod njih je bio njihov kolega bandićevac Kalinić. Bandić se sigurno prevrće u onom svom grobu bez spomenika… Njegovi nasljednici ispali su totalni luzeri. Sad tek nema šanse da na onom svom osamljenom grobu izvan zidina na Mirogoju ikad dobije spomenik”, neveselo ću.

“Kad Marija pobijedi u drugom krugu, ja ću joj reći da mora Bandiću postavit spomenik na grob”, Raspudić će s prkosom u glasu.

“Tako je! Napokon se u tebi ponovo budi pravi muškarac, sin kamena! Hercegovac ne smije dopustiti da subrat Hercegovac ostane bez spomenika na grobu! Ti si sad jedina uzdanica svih poraženih bandićevaca. Zato je lukavi Lovrić svima poručio da glasaju za tvoju suprugu. Jer zna da supruge Hercegovaca igraju onako kako njihovi muževi sviraju. Moraš vratit moć nad Marijom! Ne smiješ više puštat da te ona dominira! Sramota je to za svakog muškarca, pogotovo Hercegovca! Daj, pusti me u stan, imaš li još one žilavke od Uskrsa da nazdravimo za Marijinu pobjedu?”

Umjesto odgovora, Raspudić je skinuo lanac s vrata, pustio me u stan. Prvo što sam u stanu ugledao bila je pegla na kuhinjskom stolu. Raspudić je kriknuo.

“Progorila Marijina bluza! Jao meni! To si sve ti kriv! Zbog tebe sam ostavio upaljenu peglu na stolu!”

“Dobro, daj ne drami, rekli smo da više nećeš bit papučar. Bluza ko bluza, ima takvih sto na placu.”

“Kakvom placu, kretenu! Tu bluzu joj je poklonio pjesnik Petar Gudelj! Bluza koju je nosila njegova baka, bluza koja Mariji donosi sreću! Nju uvijek nosi na izborima! Ajme, koja nesreća!” Raspudić se glasao kao neka imotska narikača iz Gudeljevih pjesama.

“Da, to je sranje…”, uzeo sam bluzu sa stola.

Spustio sam se natrag u prizemlje. Pokucao na vrata one starice. Kad je otvorila, rekao sam: “Vi ste žena starog kova, sigurno znate krpati iglom i koncem. Možete li zakrpat ovu bluzu? Susjed Raspudić dobro će vam platit za to.”

Starica je uzela bluzu u ruku, provukla čvornati, suhi prst kroz progorenu rupu na bluzi.

“To je od njegove žene bluza?” pitala je.

“Tako je, bluza koja joj donosi sreću. Dobit ćete još jednu penziju ako je uspijete zakrpat.”

“Samo malo…” starica se na trenutak povukla u hodnik.

Vratila se s velikim, krojačkim škarama u ruci. Preda mnom je Marijinu bluzu razrezala na komadiće.

“Eto, sad neće imati sreće na izborima. Neće pobijediti i neće nama ubogim starcima otimati stanove”, starica mi je zalupila vratima.

Podigao sam s poda komadiće bluze. Onako zgužvani, podsjećali su na odbačene, nevažeće glasačke listiće.