‘Vidiš kako Turudić nije dao uhitit Tomsona zbog njegove terase na Žnjanu. Joj što bi Turudiću dala po turu da ga vidim, njemu i onoj njegovoj lipoj’.

Nakon što sam se smucao po Splitu i po predstavama na Splitskom ljetu, povukao sam se u Kaštel Gomilicu. U Kaštelima se osjeća neka vitalnost, svaka žena ima barem po troje djece. U Kaštelima se ne slušaju Arsenove sjetne o kraju ljeta i novim ljubavnicama. U Kaštelima se sluša Tompson i rađaju se nova dica. Trebalo mi je malo te seljačke vitalnosti nakon što sam čitavu zimu proveo u Senfovom Zagrebu punom nemarnih mama kojima je najvažnije zadovoljit vlastiti ego i seksualne apetite, mama koje se u seksualne odnose s raznim partnerima upuštaju samo sa spiralama u utrobi. Zato u Zagrebu i pada natalitet, a u Kaštelima raste.

U Kaštel Gomilici upustio sam se u razgovor s jednom kaštelanskom majkom koja je na terasi kafića ispijala kavu dok se njezino troje djece natjeravalo po rivi. Pitao sam je kakva je bila turistička sezona ove godine.

“Loša, loša… Straj me kakva će iduća bit. Možda sve gora i gora.”

“Imate apartmane?”

“Tri, i sve ih sama čistin, nigdi nejdem bez metle i sredstva za čišćenje, na akciji ih kupujem. Puno uštedin šta sama čistin. Nekako me to i smiri, čišćenje sve đavle izgoni iz mene.”

“Tako treba, bravo.”

“Najlipše mi je nakon turista u apartmanu frižider otvorit pa gledat šta su turisti ostavili, piva, konzervi, narezaka iz svih mogućih gradova. Ne tribam ni putovat, samo pojidem spizu koja je iza njizi ostala i odma me pribaci u njiove gradove. Pivo pogotovo. Najviše volim kad nakon čišćenja nađem u frižideru limenke njiove orošene, pa si pustim Tompsona i lipo pijem i pivam s našin Markom.”

“Slatki život, bome.”

“A šta vi radite ovdi kod nas, turist?”

“Došao sam ovdje u Kaštele naći inspiraciju da napišem pjesmu koju ću ponudit Tompsonu. Zašto da mu uvijek samo Ninčević piše pjesme kad po Hrvatskoj ima još toliko talentiranih pjesama.”

“Ne znan ja ko može nadmašit Ako ne znaš šta je bilo. I jeste našli ovdi kod nas inspiraciju za tu pismu?”

“Jesam, noćas sam je u kuhinjici u par minuta napisao, kao Điboni Cesaricu.”

“Da je čujen, ako vam nije problem.”

Izvadio sam papir na kojem na vrhu velikim slovima bilo ispisano kemijskom olovkom: „Vratite se, lojalni.“ Pročitao sam joj prvi stih: „Vratite se, lojalni, tu zemlja vas zove/Šerbedžija spaja obale nade nove, Pupovac mir gradi, skupimo snagu/Brat je tko znoji krv za Hrvatsku dragu…“

„Odvratno! To bolje Ceci ponudite!“ prekinula me. Iskapila je do kraja kavu i bez riječi se pokupila od stola.

Dok sam je gledao kako na rivi grli svog sina u maslinastoj majici, sjetio sam se svoje stare. Zadnji put kad smo se čuli rekla mi je da će ići preko ljeta čistit u vilu Kekinovih u Istru. Nazvao sam je.

„Kako si, kako ide iznajmljivanje vile Kekin?“ pitao sam je kad se javila.

„Slabo. Kao da je ukleta“, odvratila je nevoljko.

„Ukleo ju je Turudić. Ono kad je dao Kekina uhapsit zbog navodnih malverzacija oko te vile.“

„Da… A vidiš kako nije dao uhitit Tomsona zbog navodnih malverzacija oko njegove terase na Žnjanu. Nego će još na kraju uhapsit novinarku koja je to istraživala! Joj što bi ja tom Turudiću dala po turu samo da ga vidim, njemu i onoj njegovoj lipoj šta je izašla iz zatvora prije nego što je u njega ušla!“

„Ali ta novinarka se ljestvama popela na Tompsonovu terasu, kao neka ilegalka“, podsjetio sam je.

„Pa i tu se oko kuće neki dan muvao neki novinar, ušao sve do bazena i snimao… Imao je crnu majicu na sebi, ne bih se čudila da je to bio neki reporter Bujice.“

„Jesi ga prijavila?“

„Nisam luda, na kraju bi opet priveli gospodina Kekina, a ne tog uljeza ustaškog.“

„Pa kako ste ga otjerali onda?“

„Uzela sam jaja i gađala s balkona. Pobjegao je na terasu…“

„Ko u nekom akcijskom filmu.“

„Akcijski film bio je kad sam ga na terasi dohvatila metlom. Pozivao se na neka prava medija, a ja sam mu odbrusila da u ovoj državi zakon kroje nitkovi pa svatko na ovom divljem zapadu treba uzet oružje u svoje ruke, kao što to već rade izluđeni ljudi u bratskoj nam Srbiji.“

„A ti uzela metlu u ruke.“

„Da, pa nek me Turudić i njegovi plameni jazavci, inkvizitori, optuže da sam vještica i spale pred Saborom. Ionako se s Tompsonom i njegovim mačem vraćamo u srednji vijek.“

„To je razlika između Tompsonove i Kekinove terase. Tompson se obratio zakonu, a na Kekinovoj terasi si ti uzela zakon, odnosno metlu u svoje ruke.“

„I poslije tom metlom i krpom dobro očistila jaja kojima sam gađala gada. Sve sam dokaze počistila iza sebe. Ako tko od desničarskih novinara upadne ovdje, opet ću tako.“

„Ti zbilja imaš muda odnosno jaja“, rekao sam i priveo razgovor kraju.

Stara me u tom našem kratkom razgovoru podsjetila na sve veće nerede, kaos u Srbiji. To je možda još jedan razlog zašto su se Hrvati toliko uhvatili za Tompsona. Tko zna što očajnim, ludim Srbima može sve past na pamet? Možda opet napad na Hrvatsku… Ionako nemaju šta izgubit. Žive u paklu Vučića, Karleuše i Pinka. Zato sam ja ovdje u Kaštelima i napisao pjesmu „Vratite se, lojalni“. Tompson bi svakako trebao uzet i uglazbit tu pjesmu. Preko nje poslat snažnu poruku Srbima – ako budete poslušni, lojalni Hrvatskoj, možete se vratit svi koji ste u doba Oluje na traktorima morali napustit Hrvatsku. Vratite se, lojalni, gradite zajedno s nama budućnost! Makar i konobarskim tacnama!