‘Izmanipulirao si onu novinarku koja te intervjuirala, na kraju samo što nije zaplakala nakon što si joj povjerio kolike traume, boli prolaziš otkad si u medijima prokazan kao zlostavljač žena’

Kafić Van Gogh preko puta HANZA medije ima svoju povijest, maltene povijest novijeg hrvatskog novinarstva. Kad sam tek kao student došao u Zagreb, zalazio sam u Van Gogh i pokušavao se tamo ulizati vodećim novinarskim perima u nadi da će me zaposlit u novinama. Oblije me sram kad se sjetim koliko sam se ulizivao Ninoslavu Paviću da me zaposli u EPH, a onda je na kraju on ostao bez čitavog EPH, preuzeo ga je Marijan Hanžeković i kao pravi narcis nazvao ga po sebi HANZA medija. U Van Gogu sam proveo noći i noći za stolom sa starim novinarskim vukom Tomislavom Židakom. Od njega sam naučio puno o sportskom novinarstvu iako me boljela ona stvar za sport, više sam sa Židakom volio ispijati sportske gemište.

Prije neki dan uhvatila me želja vidjet kakva sad ekipa dolazi u Van Gogh, ima li tamo uopće više novinara. Jer nakon prelaska na euro i visokih cijena po kafićima, većina novinara prešla je na cuganje po doma. Što je mudri Igor Mandić uvijek i savjetovao, to da treba pit u vlastitoj kuhinji jer se onda pijan ne možeš osramotit, posvađat s ljudima, sve ostaje u tvoja četiri zida.

I fakat, u Van Gogu nisam vidio nijednog novinara. Nego režisera. Dalibora Matanića. Sjedio je na terasi. Na stolu buket cvijeća. Poznavao sam ja Matanića još iz vremena Limba, Sedmice i ostalih kafića u kojima se nekad skupljala sva ta kao neka umjetnička ekipa. Doduše, više su bili umjetnici u tome kako izvući neku lovu od države, grada, HAVC-a i čega sve ne, samo da ne moraju ustajat i radit osam sati dnevno neki prokleto dosadan posao.

“E, Dado, sjećaš me se?” obratio sam mu se.

Pogledao me kao da gleda kroz staklo.

“A, pa naravno da me se ne sjećaš, vi narcisi brzo zaboravljate ljude, u fokusu su vam samo oni koji vam trenutno trebaju”, rekao sam.

“Daj nemoj me još i ti…” nervozno će.

“Kakav ti je to buket?” pokazao sam na cvijeće na stolu.

“Urednici Glorije sam ga išao odnijet…”

“Očito ga nije htjela primit. Totalno je razumijem. Pa zbog intervjua s tobom u Gloriji život joj je postao noćna mora. Nema tko je ne napada zbog tog što je zlostavljaču žena pružila priliku da govori o sebi i patnjama kroz koje je prošao nakon što su ga po medijima razvlačili kao zlostavljača žena. Uostalom, sam si priznao da si ih iskorištavao i zlostavljao pod utjecajem cuge i droge.”

“Da, to me upropastilo.”

“Ma, totalno te kužim, čak suosjećam s tobom. I ja pijan radim teška sranja, čak sam jednog Nepalca, Glovo dostavljača, pretvorio u svog seksualnog roba. “

“Odvratno. Pa daj se odi liječit”, zgađeno će Matanić.

“Pa, jebote, evo šta ti radiš… Tipičan narcis i manipulator. Tebe čitava država osuđuje zbog seksualnog zlostavljanja, a onda napraviš da se ja pred tobom osjećam kao zadnja prljava svinja! To je moć vas narcisa. Tako si očito izmanipulirao i onu novinarku koja te intervjuirala, na kraju samo što nije zaplakala nakon što si povjerio kolike traume, boli prolaziš otkad si u medijima prokazan kao zlostavljač žena.”

Matanić me proskenirao svojim vodenasto plavim očima.

“Čekaj, ti pišeš u Nacionalu?”

“Da, pišem. Al nećeš me navuć na manipulaciju. Sigurno bi me tražio da ja napravim novi intervju s tobom i totalno se upropastim kao ova nesretnica iz Glorije. Žene si očito naučio manipulirat, ali mene nećeš. Ja sam otporni gradski štakor. Moja nemoć je moja snaga, samo takvi se mogu oduprijet vama narcisima. Doduše, jedino mi je čudno da su narcisi uglavnom ružnjikavi muškarci. A pravi Narcis je bio lijep. Imao je isto ovaku kao ti frizuru sa šiškama, a njemu je to dobro stajalo, dok ti s tim šiškama izgledaš kao onaj Ante Gotovac. Zajebo si se s tim šiškama, nisi se smio tako nacifrat za intervju u kojem si se morao ispričavat za zlostavljanje žena.”

Dok sam to izgovarao, na terasi Van Goga pojavila se feministička aktivistica i novinarka Jutarnjeg Snježana Pavić.

“Ona te ne podnosi, piše stalno protiv tebe. Evo, kad već imaš ovaj buket cvijeća, pokloni ga njoj, probaj je izmanipulirat da počne malo bolje pisat o tebi. Nema žene koja ne pada na lijepo cvijeće, makar bila i feministica.”

Snježana je sjela par stolova od nas, izvadila laptop. Matanić je ustao i prišao joj s buketom. Nažalost, nisam čuo što govori Snježani, bio sam previše udaljen od njih. Samo sam vidio trenutak kad joj se osmjehuje i pruža joj buket. Snježana je prihvatila buket, a onda ga bacila na pod i izgazila nogom.

Matanić se vratio za stol. Nije izgledao nešto pretjerano ojađen. Narcise očito ništa ne može iskreno ojadit, toliko su neprobojni u svom narcizmu.

“Rekao si u intervjuu za Gloriju da pišeš neki scenarij. Pa napiši scenarij o sebi i prijavi na HAVC. Ako je HDZ vratio na posao narcisa i manipulanta Beroša, možda i tebe vrate u filmske vode. HDZ-u ništa nije nemoguće. Kakav si s njima, imaš li još kredita kod HDZ-ovaca?” upitao sam.

Matanić je samo otpuhnuo pramen s očiju.

“Čini se po tvojoj reakciji da su te i oni pustili niz vodu. U tom slučaju napokon ćeš spoznat što su napor i dosada, kad ćeš se morat dizat za neki svakodnevni posao običnih ljudi. Nema više fikcije, lizanja šminke sa ženskih lica. Ližu se samo poštanske marke ako se, naprimjer, zaposliš u pošti kao Bukowski. On se u pošti zaposlio prije nego je postao slavan, a ti obrnuto, haha.”

“Naslađuješ se mojim nevoljama. To ti isto govori koliko si odvratan, pokvaren. Fakat se ne čudim što seksualno zlostavljaš Nepalce”, Matanić je ustao od stola i otišao u smjeru Limba, gdje je nekad davno puštao muziku.