Gazda, ovo su studenti iz Beograda. Doveo sam ih da iz vašeg vinograda pobunu protiv Vučića proširimo i na pobunu protiv Plenkovića i hrvatske vlasti. Moramo spojit hrvatske i srpske studente

Nisam bio presretan kad mi se za pomoć obratilo dvoje studenata iz Beograda, Ada i Miloš. Pred progonom srpskog predsjednika Aleksandra Vučića prebjegli su u Zagreb. Prije njih prebjeglo je u Hrvatsku još desetak studenata koje je Vučić označio kao vođe studentske pobune u Srbiji. Ada i Miloš čitali su moje tekstove na webu Nacionala i zaključili da ja svim srcem podržavam pobunu studenata u Srbiji. A vidjeli su me i na onim prvim demonstracijama u Beogradu kad su me agenti srpske tajne službe optužili da sam ustaški tajni agent.

Adu i Miloša odveo sam u nekad popularni, novinarski kafić Limb. Limb je upravo slavio trideset godina postojanja. Skupilo se novinara i pisaca koji su tu nekad izlazili. Bilo ih je tužno gledati takve ostarjele, bez kose. A nekad su ovdje žarili i palili scenom. Sad više nikom nisu bili potrebni, istisnuli su ih mladi influenseri, tik-tokeri. Ada je u Beogradu studirala novinarstvo, a Miloš filozofiju. Prenerazio sam se kad sam skužio da ti klinci uopće ne znaju tko je nekadašnja perjanica Ferala Viktor Ivančić. Stajao je pored šanka. Podsjećao me na Hesseova Stepskog vuka onako sijed, bradat, lagano proćelav. Stepskog vuka koji se umorio od stalnog režanja na čopor krotkih pasa. Zadnje na koga je zarežao bio je Miljenko Jergović, u svojoj kolumni u Novostima opisao ga je kao teškog beskičmenjaka koji beskonačno drlja knjige i novinske tekstove kao podivljala umjetna inteligencija.

“Studirate novinarstvo i filozofiju, a ne znate ko je Viktor Ivančić. Pa šta ste onda uopće dolazili u Hrvatsku”, opatrnuo sam Adu i Miloša.

“Svirac, smaraš. Naša generacija zagušena je informacijama. Stalno nas zagušuju novim i novim informacijama. Mi ne možemo više ništa da suvislo pohvatamo. Većina mladih više ne zna ni ko je bio Tito. Misle da je to neki hobit iz ‘Gospodara prstenova’, tako nešto”, odvratila je Ada.

Kratko sam im objasnio tko je Ivančić, a onda sam ih upoznao s njim.

“Jel bi ih mogao smjestit negdje na par dana? Ti pišeš za Novosti koje država financira da se bore za prava Srba, daj onda pobrini se za ovo dvoje studenata koji su pobjegli od Vučićeva režima”, rekao sam.

Ivančić je šutio. Tek tad sam skužio da sam ga doveo u neugodnu situaciju. Novosti drži Samostalna demokratska srpska stranka kojoj je donedavno na čelu bio Milorad Pupovac. Vučić bi popizdio na Pupovca da dozna da u prostorijama te stranke u Zagrebu skriva pobunjene, srpske studente.

“Okej, sve kužim, sori na smetnji”, rekao sam Ivančiću.

Onda sam Adu i Miloša upoznao s Borisom Postnikovom, urednikom nedavno pokrenutog mjesečnika Kulturne Novosti.

“Miloš piše pjesme…”

“Nije to valjda onaj Miloš iz ‘Gospodina savršenog’, onaj koji piše one petparačke pjesme o ljubavi, mjesecu, nježnosti i svemiru za Instagram šiparice”, našalio se Postnikov.

“Ne, ovaj piše revolucionarne pjesme protiv Vučićeva režima. Daj objavi ih u idućem broju Kulturnih Novosti da dečko dobije neki honorar. Morao je pobjeći iz Srbije i sad je u Hrvatskoj bez love i krova nad glavom. Ti u svojim tekstovima pišeš da cijeniš i priznaješ samo onu književnost koja je ujedno i sredstvo političke borbe. Dakle, Miloševe pjesme sigurno su po tvom ukusu”, rekao sam.

“Idući broj je već popunjen”, odsjekao je Postnikov.

“A, shvaćam. Vučiću ne bi bilo drago da u Novostima vidi pjesme protiv svog režima. Još manje bi bilo drago Plenkoviću i Nini Obuljen koji financiraju taj časopis. Ne žele naljutit Vučića, dati mu dokaz da Hrvatska ruši njegovu vladu.”

“Tko bi rekao da ti, prljavo piskaralo, toliko vjeruješ u moć poezije.”

“Vjerujem u moć Plenkovića i Vučića”, rezignirano ću.

Shvatio sam da će ovo dvoje srpskih studenata ostat meni na grbači. U džepu nisu imali ni eura, samo bezvrijedne, srpske dinare. Jedino što je Ada baš dobro izgledala, onako vitka s kul crvenom kosom. Ako ćemo iskreno, ja sam u Srbiju na demonstracije išao ne bih li u uzavreloj atmosferi revolucije potorbao neku studenticu. A sad je studentica iz Srbije došla k meni. Nemam šta razmišljat. U Limbu samo gubimo vrijeme među svim tim novinarskim matorcima. Poveo sam Adu i Miloša u svoju potleušicu u Todorićevu vinogradu. Putem sam razmišljao kako da se otarasim Miloša i ostanem solo s Adom.

Ali ne da se nisam otarasio Miloša, nego sam na kraju dobio i Ivicu. Todorića. Stajao je pred potleušicom u vinogradu, čekao me jer mu tri mjeseca nisam platio rentu.

“I ne samo to, nego si još ovdje doveo i studente. Izgleda da ti njima još naplaćuješ stanarinu na mom posjedu. Nasanjkao si me gore od Plenkovića i grupe Borg”, razbjesnio se.

“Gazda, ovo su studenti iz Beograda. Doveo sam ih da iz vašeg vinograda ko kmetovi Matije Gupca pobunu protiv Vučića proširimo i na pobunu protiv Plenkovića i hrvatske vlasti. Moramo spojit hrvatske i srpske studente i skinut pokvarenu vazalsku vlast u Hrvatskoj i Srbiji! Ujedinjeni! Ujedinjenje ili smrt, kako je govorio Gavrilo Princip!” podigao sam šaku u zrak. Moje riječi u trenu su obrisale bijes s Todorićeva lica. Zadivljeno je gledao mene i srpske studente.

“Sigurno ste, djeco, jako gladni. Nazvat ću da vam donesu hrpu Gavrilović konzervi koje su mi ostale iz Konzumovih skladišta! Za pobunu protiv Plenkovića morate biti siti i jaki!” rekao je.

“Hvala vam, gazda!” pružio sam mu ruku.

A onda sam srpskim studentima pokazao na pumpu u vinogradu. Samo na toj pumpi sam imao vode. Koja nam je trebala za pranje ruku i ostalo. Pružio sam Milošu praznu kantu i uzviknuo:

“Pumpaj!”