Hipodromom kao uklet luta Bandićev duh, i na onom svijetu proganja ga što na Hipodromu nije uspio izgraditi nebodere za zagrebački Menhetn, pa sad na kao zli duh radi spačke Tomaševiću.

Popeo sam se na Mirogoj. Načuo sam dolje u gradu da će se nekadašnji Bandićevi ljudi okupiti na njegovu grobu uoči početka kampanje za novog gradonačelnika. Glasine su se pokazale točnima. Desetak ljudi stajalo je oko Bandićeva groba. Uvodnu riječ držao je Ivica Lovrić. Nekad je bio istaknuti član Bandićeve stranke BM365, a sad je imao svoju stranku Plavi grad. Tim nazivom stranke ušao je purgerima pod kožu, oni vole kad se njihov grad poistovjećuje s plavom bojom, a ne duginim bojama. Iako se mnogi Dalmatinci rugaju purgerima da su ženskasti i da njihovu gradu zbilja dobro stoje klupice u duginim bojama. Na Bandićevu grobu bila je i moja kolegica, književnica Milana Vuković Runjić, nekadašnja Bandićeva pročelnica za kulturu. Pogled na sve te nekadašnje bandićevce pokrenuo je u meni lavinu nostalgije, sjete.

Prekrižio sam se nad grobom i na rubu suza obratio se okupljenima:

“Naš dragi, nikad prežaljeni Milan, bio mi je više od oca. Moj pravi, biološki otac, nikad mi ništa nije dao osim batina i ostataka janjetine na Oluji u Kninu. Ovaj čovjek koji ovdje počiva dao mi je stan u Dubravi, isti onaj koji je prije mene dao pjesnikinji Vesni Parun. Jesam, čmario sam mu se, pisao pjesme o njegovu psu Rudiju. Pa šta, čmarila mu se i hrpa purgera, umjetnika svih fela. Tko je bez grijeha neka baci novi Tomašević logo Zagreba u smeće, a neka na logo vrati Plavi grad!”

Lovrić me potapšao po ramenu.

“Lijepo si sve ovo rekao… Jesi bio član stranke BM365?” upitao me.

“Naravno da jesam, upisao sam se među prvima. I odmah dobio taj stan u Dubravi kao zaslužni pisac grada Zagreba. Bandić je znao prepoznati prave umjetnike, pisce, nije bio gluh i slijep za pravu umjetnost kao možemovci. Možemovcima je vrhunac umjetnosti nekakav grafit s macama. A Bandić se uvijek okruživao s rasnim slikarima, piscima. Drugovao je čak i s Murtićem, a od književnika s Milanom Vuković Runjić, Slobodanom Prosperovim Novakom.”

Moje riječi bile su popraćene pljeskom. Vidio sam da mi plješće i Slobodan Prosperov Novak.

“Gospodine Novak, jesu li i vas možemovci otjerali iz onog lijepog stana na Zrinjevcu koji ste u doba velikog Milana dobili na korištenje?”

Prosperov je samo neodređeno odmahnuo rukom.

Nastavio sam:

“Šta smo mogli očekivat mi zaslužni umjetnici kad je i sam Milan izbačen s groblja. Pogledajte di je zakopan, izvan zidina na travi, kao neka oklevetana glumica. Pet godina prošlo je od njegove smrti, a još mu ni spomenika nema na grobu, samo ovaj drveni križ na kojem su kiše i vjetrovi već isprali slova! Sramota!”

“Ti bi se svakako morao upisat u Plavi grad. Srčan si i dobro govoriš”, Lovrić je nešto tražio po unutrašnjem džepu sakoa.

“Dajte mi odmah pristupnicu! Odmah ću je potpisati!” rekao sam.

Lovrić mi je spremno pružio pristupnicu koju je držao u džepu sakoa.

Malo sam se ipak lecnuo kad je trebao potpisati. Možda sam se u žaru malo previše istrčao. Sjetio sam se da sam vidio da Lovrićeva stranka po svim anketama ima jedva dva posto birača. Ali ankete su sigurno namještene, pa to svi znaju, tješio sam se. A da bih se dodatno ohrabrio, rekao sam:

“Afera Hipodrom teško je uzdrmala Tomaševića! Hipodrom kao da je uklet za možemovce. Prvo su ga morali dati Tompsonu za koncert, a sad još ta afera sa zaštitarima koji su izvlačili lovu od Grada. Vjerojatno Hipodromom kao uklet luta Bandićev duh, i na onom svijetu proganja ga što na njemu nije uspio izgraditi nebodere za zagrebački Menhetn, pa sad na Hipodromu kao pravi zli duh radi spačke svom nasljedniku Tomaševiću.”

„To sam i ja pomislila, da Milanov duh na nevidljivim konjima jaše po Hipodromu kao u dobroj, gotičkoj književnosti”, rekla je Milana Vuković Runjić.

„Tebi su možemovci barem poštedili knjižaru u Teslinoj, to im jedino možemo upisati u nešto pozitivno”, uzeo sam upisnicu iz Lovrićeve ruke.

Nisam je mogao potpisat ovako u ruci, nisam ničim tvrdim imao podložit list, pa sam kleknuo na pod i položio upisnicu u Plavi grad na Bandićev grob.

Kad sam izvadio olovku da je potpišem, naglo je zapuhao vjetar i upisnicu u Lovrićevu stranku otpuhao tamo negdje prema Murtićevu grobu. Sledio sam se. Shvatio sam to kao opomenu. Koju mi šalje s onog svijeta moj nesuđeni otac Milan koji je za života toliko brinuo o meni, mojoj egzistenciji. Kao da mi poručuje da za mene možda ni je dobro da se tako lakomisleno upisujem u Plavi grad. Ako će zbilja na lokalnim izborima dobit samo dva posto glasova, bezveze sam se izložio. Možemovci će me još više zamrzit i osvećivat mi se ako opet dobiju vlast u gradu. Možda ipak bolje da se ne pačam s Lovrićevom družinom.

Na ruku mi je išlo što Lovrić nije više imao nijednu upisnicu u stranku.

„Dođi u naš stožer, pa ćeš se tamo u miru učlanit u stranku. Kreće bespoštedna kampanja. Potrebni su nam ovakvi mladi lavovi kao ti”, rekao je.

Umjesto odgovora, položio sam dlan na križ zaboden u Bandićev grob. I ponovo održao ubojit, politički govor:

„Neka Milanov duh bdije nad nama i daje nam snagu u borbi s možemašima! Milan je uzimao, ali je i davao! Ovi nit uzimaju nit daju! Samo postoje i gnjile s našim gradom! Vratimo Zagrebu Bandićev duh! Možemaši, stići će vas Bandićeva ruka i u Srbiji u koju ćete pobjeći nakon što vas uništimo na izborima!”

„Ovom je je svaka riječ zlatna, kao Gundulićeva”, začuo sam Slobodana Prosperova Novaka. Godila mi je pohvala tog velikog znalca renesansne hrvatske književnosti. Možda je, pomislio sam, pred Zagrebom zbilja nova renesansa.