Donio sam staroj krumpire kod Kekinovih. Nadao sam se da ću je time udobrovoljit nakon naše svađe oko Thompsonova koncerta. Pukla je kad je čula da idem na Hipodrom, rekla mi je da sam konjina i da tamo ustvari i pripadam, na Hipodrom.

Kod Kekinovih je bila i jedna moja poznanica, radila je kao novinarka jedno vrijeme u Novostima i na RTL-u. Ona se u kuhinji mojoj staroj žalila da i njezin sin ide na Thompsona.

“Koliko vaš ima godina?” pitala ju je moja stara dok je žustrim trzajima oštrog nožića gulila koru krumpira nad posebnom kantom za biootpad; Kekinovi su posvećeno kompostirali i reciklirali.

“Šesnaest, ide u jezičnu gimnaziju. Ne mogu shvatit di se uspio navuć na Thompsonove pjesme. Bivši suprug i ja doma smo samo slušali Rundeka, Elemental, Hladno pivo…”

“I mog Mileta”, ubacila se Ivana Kekin koja je upravo unijela u kuhinju svoju hipijevski raspetarđenu frizuru.

“Doma sam danima puštala ‘Ilicu i Maricu’ od tvog muža… Uvijek se nanovo naježim kad je čujem. To je najhrabrija politička pjesma nakon Kleša i njihovih pjesama. Tvoj muž je heroj. Heroj s gitarom”, patetično se Ivani ulizivala moja poznanica.

“I tako sladak… Zamisli, bez mog znanja je napisao da sam njegova divna, plava žena”, Ivana se uz uzdah naslonila na blagovaonski stol.

“Pa kad jesi…” ulizički će bivša novinarka.

Tko zna šta je trebala od Ivane Kekin. Možda da nju i sina pusti da par dana besplatno ljetuju u njezinoj kući s bazenom u Istri.

“Tvom sinu je, znači, bolji Thompson nego moj Mile?” upita je Ivana najednom strogo, isljednički.

“Pa ne znam… Stalno sluša ‘Ako ne znaš šta je bilo’. Sam si je preko interneta kupio kartu za koncert. Kupio je i Thompsonove majice. Na jednoj čak piše HOS, Za dom spremni. Možeš mislit kako mi je bilo kad sam mu morala peglat tu majicu… Peglom prelazit po tom Za dom spremni”, stresla se bivša novinarka kao da je među korama krumpira koje su pod spretnim pokretima moje stare padale u kantu za kompost ugledala zmiju koja ju je za srce ugrizla.

“Pa šta nisi taj natpis progorjela peglom?” iznervirano će Ivana.

“Jer bi vrištao po stanu i ništa ne bi danima htio jest. A znaš kako je mršav, samo dostave nezdrave naručuje. Morala bi ga odvest barem par dana na more… A tako je skupo na moru ikakav smještaj uzet. Blago tebi što imaš vikendicu na moru. Niti ne znaš kakvo je u današnje vrijeme blago imat nešto svoje na moru, najviše zbog djece”, pripremala je teren bivša novinarka.

“Itekako znam.”

“Možda da te Ivana pusti da sa sinom budeš par dana kod nje u Istri… Sad kad još nije počela prava sezona i kad još nema turista”, sručio sam se u njihov razgovor kao vjetar s Dinare.

“Ima turista itekako. A ti si opet tu i opet se petljaš u tuđe poslove”, spočitnula mi je Ivana.

“Donio sam krumpire mami, da vam napokon za ručak napravi nešto šta ima ugljikohidrata. Od kad se Mile počeo sa svojom novom pjesmom pojavljivat stalno po medijima, ljudi se pitaju s čim ga hranite doma. Izgleda mršav, usukan ko da je mjesecima bio u zatvoru, a ne samo par sati na obavijesnom razgovoru u policijskoj stanici”, namjestio sam se bolje na barskoj stolici koja je pod mojom težinom zaškripala kao kad se Thompson napreže pa mu glasnice zaštekaju.

“Šta pričaš, glupane! Gospodinu Miletu kuham svaki dan govedinu i krepki ajngemahtec pun povrća!” uvrijeđeno je na mene dreknula moja stara.

“Pa zašto je onda tako tanak, asteničan ko neki prokleti pjesnik”? nastavljao sam.

“Možda zato što i je pjesnik. ‘Ilica i Marica’ bi mogla u antologiju hrvatskog pjesništva”, ponosno će Ivana.

“Znači mršav je jer izgara nad pjesmama?” zaškiljio sam skeptično prema njoj.

“Ne, nego od stresova koje proživljava jer ga hijene proganjaju zbog njegove divne, plave Ivanice”, stara je pogladila Ivanu po kosi istom rukom u kojoj je još uvijek držala nož za guljenje krumpira.

“I Thompsona su proganjali, zabranjivali… I Thompson izgara nad svojim pjesmama ko Tin Ujević, pa ipak nije neuhranjen. Nego je baš pravi delija, jak. Valjda zato što mu žena dobro kuha i jer živi u stabilnoj obitelji. Možda i to klince privlači Thompsonu. Danas svi živi imaju rastavljene roditelje, histerične mame, pa ih Thompson podsjeća na nekadašnje stabilne, mnogočlane obitelji. I Thompson ne pije, ne drogira se. Samo koji put popije čašu vina kad se pita jel to danas ona ista domovina za koju se borio”, počeo sam mudrovat u kuhinji Kekinovih.

“Thompsona nikad pred djecom nisu odvezli u marici. Čak ni kad je otkriveno da je utajio porez”, priklopila je moja stara.

“Pa nisu ni Mileta odveli u marici, nego u običnom policijskom autu. Ne znam zašto u pjesmi jadikuje da su ga vozili u marici ko proljećare u doba Juge”, odvratio sam.

“Šta nikad nisi čuo za pjesničku slobodu… A ti si kao neki pisac”, podsmjehnula mi se Ivana.

“Ne znam… Ja uvijek pišem istinu i onako kako je točno bilo. A ako ne znaš šta je bilo”, izgovorio sam, ne bez ponosa.

Nisam stigao dovršiti jer me Ivana, onako sitna, ali puna žilave snage kao pogonjena genima kamenim, izgurala u hodnik i van na stubište. “Ujest će ga ljuta guja ko se takne mog dragulja!” zaprijetio sam, ali već je za mnom zalupila vrata pa me vjerojatno nije čula.