Polako dolazim sebi, osjećam se ko luđak koji je neko vrijeme bio u svojoj maniji, a onda se sudario s realnošću. Za luđake nema gore nego kad ih punom snagom udari stvarnost. Sve oko Tompsonova koncerta u meni je razdrmalo moju uspavanu psihozu. Dan prije koncerta totalno sam se uživio u to da sam ja zapravo snažni momak, Tompsonovac. Nisam više bio mizerni, hrvatski pisac koji jedva krpa kraj s krajem. Tompson mi je dao snagu da se preobrazim u nešto puno više, u nešto nalik onom što je Dostojevski nazivao bogočovjekom. Počeo sam se na svom Fejsbuku obračunavat s ljevičarima, ateistima, feministkinjama. Kao sveti Ilija gromovima, ja sam na dan Tompsonova koncerta šibao riječima:

“Evo me, već u rano jutro pješke sam došao do Hipodroma. Među prvima ću biti u redu za ulazak na Tompsonov koncert. Ponio sam tri boce vina i tri para pelena, pišat ću u pelene kad bude gužva. U Zagreb se jučer na Franju našeg Tuđmana avionom spustila hrpa mladih Hrvatica iz bratske nam Njemačke. Lijepe, plave, bijelih lica, plave krvi, princeze naše vratile se, već se tresem od žudnje. Patite, vi klošarski ljevičari, škripite od muke svojim socijalnim, najjeftinijim umjetnim zubima. Ne možete si priuštit one malo bolje, skuplje kojem je privatni zubar napravio Tompsonu, jer vama se gadi sve privatno, hoćete da bude sve zajedničko kao nekad u partizanskim zadrugama, da vi lijeni i nesposobni imate pravo na ono što zarade marljivi i sposobni. Toliko ste jadni da danas ne možete ni otići iz grada, morat ćete slušat Tompsona koji će se orit po čitavom Zagrebu. Daj, opustite se, pregazite zakletvu Titu i dođite se veselit, pjevat s nama na Hipodrom. Ali vi na Hipodromu nećete imat ni za pola piva, a nemate ni kartice za peglanje, plaćanje jer ste bijedni kao i ja. Ali moj stari je hrvatski branitelj, pa ću se ja barem na njega moći vadit, žicat pivo, vodu, besplatne Tompsonove majice. Vi, pak, na petokrake vaših djedova i baka nećete moći dobit ništa osim tekućine iscijeđene iz naših pelena. Tako da bolje ostanite doma i zagurajte si menstrualne vate vaših nelijepih rospija od žena feministički povampirenih, zagurajte si te njihove vate u uši da ne čujete kad se s Hipodroma po čitavom Zagrebu zaori ‘Bojna Čavoglave’.”

Uopće nisam bio među prvima koji su došli na Hipodrom. Već u deset ujutro oko Hipodroma i na Bundeku bila je gomila mladih u crnim uskim majicama. Bilo je plavokosih cura koje su na crnim beretkama imale oznaku Za dom spremni. Uz Tompsonove pjesme, pjevalo se i ”Evo Jure i Bobana”. Nekoliko visokih, plavokosih mladića između sebe su razgovarali na njemačkom. Bili su to mladi povratnici iz Njemačke. S njima i nekim starijim brkatim likom bila je povisoka plavokosa ženska. U ruci je imala košaru s cvijećem i jagodama. Sjedila je na livadi pored Bundeka. Uletio sam joj sa spikom da je moj stari Tompsonov prijatelj i da su olovnih devedesetih zajedno oslobađali Hrvatsku od JNA i četnika. S divljenjem me slušala. Ona je ukratko meni ispričala svoju životnu priču. Vratila se u domovinu prvi put nakon dvadeset godina, živi u Ahenu. Dida joj je zaglavio na Blajburgu. Njeni su morali trbuhom za kruhom u Njemačku. Sad je došla sa stricem na Tompsonov koncert. Zapjevao sam joj: “Loša bila četrspeta, rasula vas priko svijeta, a sad nova loza raste, vratile se kući laste…” Prstima sam joj prošao po pletenici, toj lijepoj plavojki.

Neću nabrajat muke, kušnje, izazove koje smo prošli da bismo ušli na Hipodrom. Mnoge žene ponižavale su svoje kukavne muževe koji su kolabirali na suncu i htjeli doma. Mislim da je hrpa brakova pukla na Hipodromu, svi muževi koji su se pokazali kao slabići dobili su nogu. Ja sam izdržao, Anikina erotičnost bila je moja snaga, često je sebe i mene polijevala vodom. Uh, kako je to bilo uzbudljivo.

A onda se napokon spustila ne gusta magla, nego večer. Malo se rashladilo. Tompson je izašao na binu. U početku je lagano smarao epskim pjesmama o dolasku Hrvata. Ali onda je počeo razvaljivat s ”Moj dida i ja” i ostalim hitovima. Svi smo padali u trans, mnogi klinci su i plakali prisjećajući se svojih didova koji su ih još u kolijevkama trolali pričama o tome kako su branili Hrvatsku od četnika.

Na vrhuncu koncerta, Tompson je na binu izveo nekog biskupa. Taj je počeo molit neku maharamu, valjda indijsku molitvu. U tom trenutku kolektivne molitve, na noćnom nebu iznad Zagreba ukazala se Gospa! Pao sam na koljena, suze su mi se slijevale niz lice.

“Gospa ipak postoji! Znači da postoji i njezin sin Isus, i njegov otac, otac svih nas, Bog jedini!” uzviknuo sam.

“Naravno da postoji”, odvratila je časna iz Ljubuškog koja je stajala pored mene i Anike.

“I baš se Gospa na Tompsonov koncert ukazala na nebu! To znači da je Tompson naš prorok, naš Mojsije! Pa on izravno komunicira s nebom, božanskim! On otkupljuje grijehe našeg naroda, on mačem mete ateiste i komuniste koji nas godinama pokušavaju zavest, uvjerit da Boga nema!” kliktao sam.

“Nije to prava Gospa, to je dron nacrtao na nebu”, došapnuo mi je student elektrotehnike iz Mostara.

Prenerazio sam se.

“Pa onda je to obmana, ravna obmanama koje pred Apokalipsu na nebu izvodi Knez laži!” zamalo sam opet zaplakao, ali ovaj put ne od ganuća, nego uslijed teškog razočaranja što sam ispao teška lakovjerna ovca u toru, lak plijen tehnološkim manipulacijama.

Anika me tješila, pjevajući mi s Tompsonom:

“Prospi na nas radost s visina. Učvrsti nam vjeru u tvog Sina. Odbaci sotonu da te ne zavede!”