‘Možeš se ti prijetit, al završit ćeš puno gore od Krulića ako baneš s tim plinskim bocama gore.’ ‘Ko je rekao da ću ja banut. Pa zašto nam služe Nepalci?’

Stari mi je upao u potleušicu. Skoro se onesvijestio kad je vidio da sa mnom na prljavom madracu na podu spava Nepalac, potpuno gol. Onako snen, počeo sam brzo zašprehavat starog:

“Nije ono što misliš…”

“Nego šta je, pederčino prokleta!”

“Samo sam mu pružio sklonište… Došao je sinoć tamo iz svoje zemlje, zapalio njihov parlament…”

“Zašto je gol!” stari je toliko glasno to izgovorio da se i iscrpljeni Nepalac probudio.

“Da se ohladi od sve te vatre… Još mu gori sve unutra…”

Stari kao da se malo smirio. Sa zanimanjem je promatrao Nepalca.

“Možda ga je sam Bog poslao”, promrsio je. “Dođi vidi što sam donio.”

Brzo sam navukao hlače, krenuo van za starim.

U vinogradu je bio parkiran kamiončić. Stari je podigao maskirnu ceradu. U prtljažniku sam ugledao šest plinskih boca. Na svakoj je sprejem bilo napisano: ”Bela ciao”.

“Jesi to meni donio da imam na čemu kuhat?”

“Skuhat ću ja na tome sranje Milanoviću”, proškrgutao je stari.

“Nećete valjda opet šator u Savskoj podizat?”

“Nema se više vremena za nikakve šatore, treba brže djelovat. Već smo jednom zaprijetili Milančetu plinskim bocama. Izgledalo je kao da je shvatio poruku. Al sad se u drugom mandatu opet razbahatio. Slika se na komunjarskim festivalima, na Fališ je čak došao i šepurio se tamo, pokazao čiji je u krvi. U Puli je ljetos čak sa svojim komunjarama pjevao ‘Bela ćao’. I onda to ‘Bela ćao’ na metak ispiše onaj mali gad ljevičarski koji je tim istim metkom ubio Čarlija Krka…”

“Ali taj mali sa snajperom je bio sin desničara, baš kao što sam i ja…”, podsjetio sam ga.

“Pa to i je ono najgore. S tim komunjarskim festivalima komunjare indoktriniraju vas mlade da poludite i odreknete se obiteljskih vrijednosti! A ministrica Obuljen im još financira iz našeg džepa te proklete festivale! Pa dosta, jebem vam! Treba im opet stavit plinske boce! Da se i kod nas ne osile ko u Ameriki!” stari se popeo na kamiončić. Dodavao mi je jednu po jednu plinsku bocu, a ja ih spuštao na travu. Nakon što mi je dodao zadnju, rekao je:

“Sad treba jednu po jednu na Pantovčak postavit Milanoviću pred Predsjedničke dvore.”

“Jesi ti normalan? Kako ćeš to, uhapsit će te odmah ko onog brigadira Krulića… Vidio si kako je prošao kad je pokušo upast na Pantovčak i prijetio im bombom.”

“Te boce su i za Krulića. Ponizili su tog velikog branitelja koji je u ratu bio od 91. A on je samo htio da ga Milanović primi i ispuni mu običnu pišljivu zamolbu da bude postavljen za veleposlanika u Sloveniji. Neš ti usluge… A ovaj odmah stražu na njega. Paun bahati!”

“Možeš se ti prijetit, al završit ćeš puno gore od Krulića ako baneš s tim plinskim bocama gore.”

“Ko je rekao da ću ja banut. Pa zašto nam služe Nepalci? Evo ti imaš jednog u krevetu. Tamo kod njih u Nepalu dokazali su da znaju s plinom i vatrom, zapalili čitav parlament.”

“Ne misliš valjda natjerat ovog mog Nepalca da zapali Predsjedničke dvore?”

“Što se mene tiče može. Ali dovoljno je da ostavi gore plinske boce. Milanoviću će to bit dovoljno. Sjetit će se Markova trga kad smo s tim bocama krenuli pred njegovu vladu. I sledit će mu se krv u žilama.”

Nepalac je izašao iz potleušice s Glovo torbom na ramenu. Stari je procijenio da u tu torbu stane jedna plinska boca. Počeo je Nepalcu rukama objašnjavat, pokazivat prema Sljemenu… Na Nepalčevom đipijesu objašnjavao mu je na koju lokaciju treba doći s tom bocom. I da pozove još svojih kolega koji će plinske boce dostavit na odredište. Nepalac se smješkao, kimao glavom, obavio pozive na mobitel.

Uskoro se pred potleušicom pojavilo još pet Nepalaca na motorićima. Moj Nepalac objasnio im je na nepalskom što im je činiti. Svaki je u svoju Glovo torbu ubacio po jednu plinsku bocu.

“Idi ti s njima!” naredio mi je stari.

Sjeo sam na motorić od mog Nepalca Milana. Ja sam morao torbu na leđa stavit.

Kao neka motoristička banda odjurili smo do Pantovčaka. Tamo sve zelenilo. Nepalci su sišli s motorića, izvadili plinske boce, postavili ih na pločnik.

“Sad bježmo!” viknuo sam.

Ali oni su se samo smješkali, nisu me razumjeli. Jedan je izvadio rešetku za roštilj, prikačio je na plinsku bocu. Izvadio pakovanje mesa iz Kauflanda. Oni su očito zabrijali da ih je moj stari poslao na roštiljanje u prirodi.

S prozora Predsjedničkih dvora užasnuto nas je gledao predsjednikov savjetnik za kulturu Zdravko Zima. Očito mu se učinilo da se sprema svojevrsni napad na zimski dvorac. Ja sam svom Nepalcu Milanu panično objašnjavao da ovo nije nikakav jebeni izlet, nego diverzija, da moramo što prije pobjeći jer će na nas poslat policiju, specijalce i sve će nas zatvorit, a njih kasnije deportirat natrag u Nepal. Kad me napokon skužio, problijedio je. Brzo je na nepalskom objasnio kolegama što se zapravo događa, da pale roštilj na plinu ispred ureda hrvatskog predsjednika. Zima je s prozora počeo dozivat:

“Straža! Straža! Sve će nas zapalit!”

Zvučao je smrtno uplašen. Pomislio sam kako mu je ovo kazna zato što je Jergoviću namjestio susret s Milanovićem. Umjesto da je upriličio susret mene i Milanovića, jer Milanoviću sam sigurno ja puno draži pisac od Jergovića koji ga je svojevremeno opisao kao sirovinu koja ne bi prošla ni prijemni za udbaša.

Nepalci su ostavili plinske boce i roštilj, brzo u panici posjedali na motoriće i odmaglili u smjeru Sljemena. I Milan i ja za njima na motoriću. Nadao sam se da nas nisu uspjele snimit kamere. Ako jesu, ove kolumne sigurno neće biti u Nacionalu.