Što ako nastane stampedo, a Gojko tako mali, pregazit će ga. ‘Prije će tebe pregazit zakržljalog od pisanja komunjarskih kolumni u Nacionalu’

Kad sam vidio da je Marko Perković Thompson na svom Facebooku objavio natječaj za obračun s medijima koji dezinformacijama žele sabotirati njegov koncert na Hipodromu, znao sam da je to prilika za mene.

“Zašto, odnosno s kojim ciljem, pojedini novinari u takvim i sličnim medijima ulažu toliko napora u pisanje neistinitih članaka?” postavio je pitanje Thompson i zajamčio dvije ulaznice za najbolja mjesta na Hipodromu onome tko na to pitanje ponudi najbolji odgovor.

Dvije ulaznice za Fan Pit zonu, provjerio sam brzo na internetu, mogao bih prodati za par stotina eura, potražnja za njima bila je golema. Na koncertu ću dodatno zaraditi preprodajom suvenira s hrvatskim grbom koje izrađuje moj talentirani prijatelj Nepalac.

Protrljao sam dlanove i otvorio laptop. U pet minuta sastavio sam ulizički tekst i objavio ga u komentaru na Thompsonovoj službenoj stranici.

“Jer ih boli ono što ne mogu razumjeti – povezanost glazbenika s narodom, vjerom i domovinom. Boli ih jer nas Thompson ne okuplja oko sebe, nego oko onoga što JESMO. Kad zapjevamo i dok dišemo, znaju da takvu snagu ne mogu kontrolirati. A kad ne mogu uništiti ljubav, pokušavaju je oblatiti obmanama i lažima. Jer istina ne prodaje novine!”

Nisam se uopće iznenadio kad me, dva dana kasnije, Thompsonova asistentica obavijestila da je upravo moj komentar odabran kao najbolji i da karte za Fan Pit zonu mogu preproda… ovaj, preuzeti, bilo kad.

Pred sam Tompsonov koncert našao sam se sa svojim starim u udruzi U ime obitelji. Trebalo je vidjet šta i kako ćemo, u kojoj ćemo formaciji na koncert. Stari je došao sa svojom ženom Ljiljom Đomlinom i mojim polubratom Gojkom. Mali Gojko na sebi je imao crnu majicu s Tompsonovim mačem. Skupila se u Udruzi i nekolicina majki s baš malom djecom. Došle su potražiti savjet od predsjednice udruge Željke Markić.

Jedna majka s djetetom u naručju zabrinuto je pitala:

“Željka naša, jel pametno da vodimo svoje sinove ovako male na taj koncert koji je, ruku na srce, rizičan jako? Tolika masa na jednom mjestu, tolika vrućina… Ne znam jel pametno da idem s ovako malim sinom.”

“Bilo je toliko ljudi, majki s djecom, na papi Ivanu Pavlu na Hipodromu pa nijednoj bebi nije pala kapica s glave”, odvratila je Željka.

“Ali Tompson nije papa, nego pjevač.”

“Tompson je napisao pjesmu o papi Ivanu Pavlu i vjerujte mi, Papa će ga zagovarati na nebu da sve na koncertu prođe dobro”, Željka je sklopila ruke i načubila usne kao pred molitvu s klečavcima na Trgu.

Ali majku s djetetom kao da te njezine riječi i nisu baš umirile.

“Lako vama govoriti, draga naša Željka, vi ste svog sina nedavno oženili, čak mu je Tompson pjevao na vjenčanju, nebo je baš na vas prosulo milost s visina…”

“Tako je, jako sam ponosna. Moj sin Šimun bit će i na Hipodromu u prvim redovima na koncertu.

“Svaka vama čast. Ali dal bi ga vodili na koncert da je još ovako mali i nejak kao moj Domagoj Zvonimir?” majka je u naručju zaštitnički stiskala dijete koje je na sebi imalo minijaturni plavi dres Luke Modrića.

“Vaš Domagoj Zvonimir ničeg se već sad ne boji, pogotovo ne baba roga o koncertu kojima narod plaše jugo-udbaški mediji”, Željka Markić položila je dlan na široko tjeme malog maminog kralja Domagoja Zvonimira.

“Ti se ne bojiš malog Gojka vodit u tu gužvu na Hipodromu? Što ako nastane stampedo zbog nekog incidenta, a on tako mali, pregazit će ga ko tifusara na Neretvi ili Sutjesci…” rekao sam svom starom.

“Prije će tebe pregazit ovakvog nikakvog, zakržljalog od pisanja komunjarskih kolumni u Nacionalu. I neću žalit ako te pregaze, bolje nisi ni zaslužio kad ti i tvoji tifusari s Neretve tjednima plašite ljude samo da ne dođu na koncert”, odvratio je stari.

“Nemojte, Tadija, tako govorit, sin vam je to, ne činite grijeh”, upozorila ga je Željka Markić.

“Lako vama bit dobra i ponosna majka. Vašem Šimunu pjevao je Tompson na svadbi. A ovom mom isprdku da se kojim slučajem uspije dokopat neke nesretnice, pjevala bi Lepa Brena. Ne uživo, naravno, nema on tih para, nego preko kazetofona.”

“Kazetofoni više ne postoje. Osim možda kod tebe na Dinari kad se napijete pored komina pa puštate sa starih kazeta Gradišku staru…” rekao sam.

“Ako ti tolko smetaju ustaške pjesme, zašto uopće ideš na Tompsonov koncert?” iznervirano će stari.

“Pa da imam o čemu pisat u kolumni. I da možda tamo nađem neku jedru curu sa sela koju do njene tridesete nisu izbušili, izvozali loši momci iz grada, pa je ljuta na sve muške i željna osvete i manipulacije.”

“Imaš pravo, većina današnjih žena su takve. Za te grešnice naši vitezovi kleče i mole na trgovima diljem Lijepe naše”, Željka Markić počešala je gola koljena.

“A glavni razlog šta idem na koncert su unikatne lepeze koje je izradio jedan moj intimni prijatelj, Nepalac Milan. Lepeze u boji trobojnice s hrvatskim grbom, prvo polje bijelo. Taj ručni rad, unikat, prodavat ću po trideset eura komad”, pohvalio sam se.

“Kako ćeš prodavat kad niko neće nosit gotovinu? Tompson je osujetio sitne švercere, sve će na karticu”, podsjetio me stari.

To me uznemirilo više nego da me pregazi stampedo na koncertu. Tompson zapravo igra za svjetsku elitu, za novi poredak, ljude gmazove, ima Pernar pravo, pomislio sam. Izbacit gotovinu da bi gmazovi preko kartica, poslije i čipova totalno vladali nama robovima. E, Tompsone, i ti se onda kao nešto prijetiš masonima, ovim onim…

S tim mislima izašao sam iz prostorija udruge U ime obitelji kojoj naziv simptomatično počinje s velikim U. Trebalo mi je vani zraka da još jednom bistre glave razmislim hoću li ili neću ići na Tompsonov koncert.