S novinarkom Nove TV Barbarom Majstorović sjedio sam u restoranu čuvenog hotela Moskva u centru Beograda. Barbara me primila u svoju hotelsku sobu. Ima ogroman krevet na kojem su možda i Obrenovići spavali. Ovdje u restoranu nitko me nije provjeravao jesam li legalni gost hotela. Posegnuo sam za izvrsnim srpskim uštipcima s kajmakom.

Dok smo jeli, govorio sam Barbari:

“Do groba sam ti zahvalan što si me pozvala u Beograd, primila u sobu. Ovo je kao da živim neki film. Ne mogu vjerovat da sam još sinoć bio u šugavom Zagrebu, bojkotirao dućane. Evo, sad bojkotiram sve hrvatske dućane, kupujem u srpskim, besplatno jedem u hotelu… Ja sam u Beogradu dok je Hrvatima domet bojkotirat dućane, jebene li pobune. A ovdje sve vri… Od prave pobune. Bojkot dućana je laka droga, ovi prosvjedi u Srbiji su totalni trip koji puca i lansira te ravno u pobratimstvo lica u svemiru.”

“Ovdje ti je pokojni Igor Mandić pio kavu, doručkovao kad bi dolazio u Beograd”, rekla je Barbara.

“Tu se nalazio s Momom Kaporom.”

“Sigurno… Možda i s Dobricom Ćosićem.”

“Ja još ne mogu vjerovat da sam ovdje… Da pratim puč u Srbiji i s dopisnicima odsjedam u hotelu Moskva! Totalno sam kao neki lik iz romana Grama Grina ‘Mirni Amerikanac’. Mirni Hrvat u Beogradu.”

“E, da te sad Boris Rašeta vidi. Šta bi on dao da je na tvom mjestu, a ne da čami u onoj redakciji 24 sata u Buzinu. Najveće uzbuđenje mu je pisat o Titovim i ustaškim špijunima”, Barbara si je namazala još kajmaka na uštipak s kojeg je kapala stara dobra svinjska mast.

“Rašeta nikad neće bit kao Džejms Bond, prokleti tajni agent. Ali je zato napisao knjigu ‘Ustaški James Bond’. To je ovih dana sigurno tražena knjiga u Beogradu”, podsmjehnuo sam se.

“Kad pojedemo, idemo na prosvjed. Iako mi otpadaju noge. Čitav vikend pratila sam prosvjed u Novom Sadu… Bilo je veličanstveno. Nema šanse da se u Hrvatskoj okupi toliko studenata na prosvjedima.”

“Pa kad su svi otišli studirat negdje u inozemstvo. Srpski studenti to ne mogu, nisu dio Europske unije. Nije ni čudo da su pukli.”

Iz hotela smo, okrijepljeni hranom, otišli pred zgradu Skupštine. Tamo su se demonstranti svakodnevno okupljali, a onda bi ih studenti, objašnjavala mi je Barbara, poveli do ušća, pa do neke autoceste – petlje. Ljudi koji dolaze na prosvjede ne znaju kamo se taj dan ide, to znaju samo studenti. Dok smo hodali po Terazijama, stalno sam se osvrtao. Od dolaska u Beograd imao sam osjećaj da me netko prati.

Pred Skupštinom hrpetina ljudi. Trijumfalni prosvjed u Novom Sadu dodatno je nabrijao Beograđane. Izgledalo je kao da je pitanje sata kad će Vučić i njegov čopor biti protjerani iz Srbije.

Studenti su nas poveli prema zgradi Radio televizije Srbije, Vučićeva bastiona medijske manipulacije. Totalno sam se naelektrizirao u toj masi. Pomislio sam da se ovoliko ljudi u Hrvatskoj donekle može skupiti samo kad na Trg bana Jelačića dolaze rukometaši i Tompson. Jadni smo mi Hrvati, daj nam kruha i igara. I Tompsona. Sav hrvatski bunt ispucao se u bojkotu dućana koji je, da paradoks bude veći, podržala Vlada. Ovdje u Srbiji dućani uopće i ne rade dok traju prosvjedi, trgovci idu na prosvjed.

U gomili ispred RTS-a pjevačica Konstrakta dijelila je gladnim studentima pice koje je sama ispekla, one debele old skul pice kakve su pravile naše mame. Pored Konstrakte bio je i Cane iz Partibrejkersa. Barbara je krenula uzet izjavu od njega. Cane joj je svojim šmekerskim, otegnutim glasom izjavio:

“Nakon Andrića, studenti su jedini Srbi nominovani na Nobelovu nagradu.”

“Andrić je porijeklom Hrvat…” jedva sam to uspio izgovorit, a netko iza mene zgrabio me za lakat. Neki ogromni lik u crnoj, kožnoj jakni. Zavrćući mi ruku, pod nos mi je poturio iskaznicu BIA-e, srpske obavještajne službe.

“Ovaj je dokaz da su se među studente ubacili hrvatski agenti, jebem vam kevu ustašku!” zagrmio je.

Konstrakta je užasnuto gledala u mene.

“Nije on nikakav agent, on je novinar Nacionala”, rekla je Barbara ne baš odlučnim glasom.

“Novinar, ma šta mi ne kažeš. I ptice na grani znaju da su hrvatski novinari uglavnom špijuni. Ovog pratimo otkad je prešao granicu. Kolege su nas odmah obavestile da je u Srbiju ušao sin Tadije Svirca, ustaše koji je na našoj poternici za ratne zločine”, odvratio je grmalj.

Protrnuo sam od užasa. Na kraju ću ja ispaštat jer je moj stari devedesetih u ratu rokao četnike. Baš kao što je rečeno u Starom zavjetu: “Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.”

“Sad će BIA da bije ustaške sinove”, opet će otegnuto Cane.

U smrtnom strahu slobodnom sam rukom dohvatio kutiju s Konstraktinom picom, bila je još vruća. Takvu vruću zalijepio sam je agentu BIA-e na facu. Vruća pica stisnula mu se preko očiju kao maska za spavanje. Ispustio mi je ruku i zateturao kao slijep. A ja sam se dao u bijeg. Probijao sam se kroz studente prema Kalemegdanu. Ta masa studenata, studentica bila je za mene poput polja kukuruza kroz koje je moj stari početkom devedesetih bježao od četnika, četničkih snajpera nakon uspješno provedene diverzantske akcije. I opet se na mojoj koži obistinio onaj Tompsonov stih: Drugo vrijeme, ista sudbina.