Tek nakon povratka iz Beograda shvatio sam koliko je Zagreb lijep, barem onaj dio na Zrinjevcu. U Beogradu je sve puno smeća, prljavštine, slično kao u Novom Zagrebu. Tomašević je najavio neke nove, podzemne spremnike, pa će se valjda i to uskoro riješit. Jer nema ništa odvratnije kad zapuše vjetar i sve smeće krene raznositi po ulicama, travnjacima. Još kad se tome pridoda smrad s Jakuševca, općenito katastrofalno onečišćen zrak onim nekim smrtonosnim česticama, čovjeku dođe da nestane, preseli se u neku drugu dimenziju. Ali, kažem, uvijek može biti i gore – na primjer da živiš u Srbiji. Nije ni čudo da su njihovi studenti pukli i izašli na ulice, šta oni imaju od života? Primitivne, zatupljujuće režimske medije u kojima paradira i promovira se najgori šljam. U Hrvatskoj barem imamo Jadran. Čim malo zatopli, možemo barem na jedan dan otići na more pročistiti pluća od zagrebačkog, zagađenog zraka. A onda počinje turistička sezona, stižu turisti, pune se džepovi. Hrvatski studenti sve i da izađu na ulice, u četvrtom mjesecu većina njih morala bi se vratit svojima na Jadran i pomagat čistit apartmane, pripremat se za doček turista. Jadni Srbi, ništa nemaju, samo one svoje zagađene rijeke, ljeti im jedino preostaje odlazit pecat na Adu. Ta pecanja i plivanja na Adi opjevao je Momo Kapor u svom romanu ‘’Ada’’. Lako je Kaporu bilo idealizirat Adu kad je svako ljeto bio u Dubrovniku. Sve dok devedesetih nije postao četnik pa više nije mogao mrdnut iz Srbije, tad su mu jedino preostali izleti u Krajinu i na Adu. Ja bih se prije okupao u jezeru na Bundeku nego skočio u govnjivu Adu punu vodenih štakora koje je Kapor dojmljivo opisao u tom romanu.

U ponedjeljak je po Zrinjevcu šetao i nekadašnji premijer Ivo Sanader. Na glavi je imao francusku kapu s kojom je podsjećao na glumca Žana Gabena. Moram priznat da mi je vjetrić nostalgije zapuhao oko srca kad sam ga ugledao u blizini zrinjevačkog paviljona. Ljudi koji su prolazili pored njega odmjeravali su ga pogledima punim prezira. Ja nisam jedan od takvih, ja sam jedan od onih “tko je bez grijeha neka prvi baci kamen”. Tako da sam se skoro pa razdragano bacio Sanaderu kao starom drugu, gledao sam ga zaljubljeno kao kolega Jergović dok je radio intervju sa Sanaderom na vrhuncu njegove premijerske moći. Ljudi su mi draži kad propadnu, prođu zatvor, postanu nekako produhovljeniji, ako je vjerovat Dostojevskom. Sanader je ustuknuo kad sam mu se predstavio kao kolumnist Nacionala. Valjda su mu odmah iskrsnule one naslovnice na kojima ga je Pukanić preko skupih satova razotkrio kao čovjeka koji živi visoko iznad standarda premijerske plaće. Bio je to početak Sanaderova kraja… Evo, godinama kasnije, Nacional i dalje izlazi, a izlazi bome i Sanader. Iz zatvora.

“Privikavate se na slobodu… Sartr je tvrdio da je sloboda najteža stvar. Što god da vam je sud presudio, vas će Hrvati i dalje na ulici gledat kao teškog lopova koji je ukrao budućnost njihovoj djeci, otjerao ih u pečalbu. Divim vam se da imate snage ovako hodat po centru grada. Ja bih na vašem mjestu odmah preselio… ne znam, u Austriju. Ili Mađarsku.

“Neću ja nikud seliti. Pustite me na miru, došao sam ovdje obnovit uspomene. Sve je počelo ovdje na Zrinjevcu… Tu smo svi započeli svoje karijere, čak i Plenković”, Sanader je pokazao na zgradu Ministarstva vanjskih poslova.

“A tamo su mnogi HDZ-ovci završili svoje karijere”, pokazao sam ja na zgradu policijske uprave u Petrinjskoj.

Na uskoj cesti pored Ministarstva vanjskih poslova spazio sam bijelu limuzinu. Kroz do pola spušten prozor promatrao nas je neki čovjek kojem je obod Panama šešira prekrivao pola lica, kao Melaniji Tramp onaj njezin šešir što ga je nedavno nosila na suprugovoj inauguraciji.

“Jel ono u onoj limuzini Ivić Pašalić?” pitao sam Sanadera.

Izvadio je naočale iz džepa. Nataknuo ih je na nos, pa se zagledao prema cesti.

“Bome je… Moj stari ratni drug”, promrmljao je Sanader.

Kad je skužio da ga gledamo, Pašalić je podigao šešir s glave i uz ciničan smiješak kratko se naklonio Sanaderu.

“Vidi ti pašu Pašalića… Provocira vas iz limuzine. Vi ste godinama trunuli u zatvoru zbog onih nekih muljanja s Mađarima, a on iz svih afera izašao neokrznut. Čak se izvukao iz zloglasne Hipo afere. I dalje gomila bogatstvo. U zadnjem Nacionalu piše da se okomio na neke trupce iz Hrvatskih šuma, vrijedne 300 milijuna eura. Ima pik na trupce… On je baš kao onaj Amadeo Trupac iz Krležinih ‘Zastava’, obojica se virtuozno snalaze u svijetu političara i prevrtljivaca, vješto se prilagođavaju svim promjenama.”

“Osveta je jelo koje se servira hladno”, procijedio je Sanader.

Prozor na limuzini automatski se do kraja podigao. Više nismo vidjelo Pašalićevo lice. Prekrila ga je crnina prozorskog stakla. Limuzina je otklizala niz cestu, poput ukradenog trupca niz rijeku na Divljem zapadu.

“Možda ste vi i imali pravo što ste šurovali s Austrijom i Mađarskom. Na kraju ste zbog toga završili u zatvoru. A možda ste samo Hrvatsku željeli vratit u okvire Austro-Ugarske. Bolje u Austro-Ugarsku nego ponovo sa Srbima u Jugoslaviju. Prošlog tjedna bio sam u Beogradu, tamo je teški kaos, siromaštvo. Uostalom, ovaj gospodski Zrinjevac sigurno je izgrađen u doba Austro-Ugarske, ne Jugoslavije”, rekao sam.

Sanader je duboko uzdahnuo. I nastavio šetat prema Trgu bana Jelačića. Možda da mu tamo ban Jelačić na onom svom konju presudi zbog toga što je Hrvatsku dao pomađariti. I čak je i Tompsona uvukao u svoje mračne poslove, izlio mu potajno na račun hrpu love samo da ne pjeva i ne budi u Hrvatima narodnu svijest.