‘O nekim ponorima psihe najbolje je ne govoriti, ne iznositi to na svjetlo dana. A ovi šta žele predavat seksualni odgoj po školama tražit će od učenika da im pišu o svojim seksualnim maštarijama’

Sa svojom sestrom Slavicom ušao sam u Hrvatsko vojno učilište ”Dr. Franjo Tuđman”. Na betonskom igralištu postrojavali su se vojnici. Slavica ih je promotrila, ne bez žudnje u očima.

“Lijepo je za promjenu malo vidjet lijepa, mlada, utrenirana muška tijela”, uzdahnula je.

“Imaš li koga tamo u Đakovu, barem za seks?” pitao sam.

“Ne želim više nikakve usputne veze za seks. A možeš mislit na šta liče ti ocvali muški u Đakovu koji se prijavljuju na Tinder, trbusi im se prelijevaju preko struka. Mošnje tužno ovješene… Kao Snupijeve uši, tako si ti u jednoj svojoj knjizi opisao staračke mošnje.”

“Evo, i ja ću napunit uskoro četrdeset. Da, nama se ovjese mošnje, a vama ženskama se prema dolje razvaljaju sise kao da ih pekar Vrijeme lagano valjkom razvlači”, turobno ću.

Na porti smo se raspitali kako da dođemo do ureda vojnog kapelana don Damira Stojića. Vojnik nam je ljubazno objasnio, toliko precizno da smo već nakon par minuta stajali pred vratima Stojićeva ureda. Sastanak s don Stojićem Slavici je dogovorio naš stari. Ljubazno smo se rukovali s njim, uveo nas je u ured. Sjeli smo na stolice i moja sestra je bez okolišanja počela izlagat problem zbog kojeg je došla potražiti pomoć.

“Mislim da je bolje da se obratim vama nego nekakvom psihologu… Tamo bi mi odmah sina zaveli u neke svoje kartone. Više ih se ne bih mogla riješit.”

Don Stojić je kimnuo. Slavica mu je u kratkim crtama iznijela problem. Prošlog tjedna u štali u Đakovu zatekla je svog sina kako u prabakinoj staroj haljini leži na sijenu i masturbira. Don Stojić se namrštio na tu priču. Ali nije djelovao nešto šokiran, sigurno se u svojoj karijeri susreo i s puno gorim pričama, pogotovo kad je u crkvi na Jarunu mladima držao predavanja o spolnom odgoju.

“U koji razred ide vaš sin?” upitao je don Stojić.

“Ove godine krenuo je u peti osnovne.”

“Rano je srastao s grijehom. Ima li mobitel s internetom?”

Slavica je kimnula.

“Niste mu tako rano smjeli dati internet. Tamo je sigurno došao u dodir s pornografijom, perverzijama. Mnoge najmlađe duše okaljane su tim putem. Sotona je vladar interneta.”

Slušajući don Stojića, pomislio sam kako sam ja u djetinjstvu bio iznimno čedan. Doduše ne svojom voljom, imao sam rubnu fimozu, pa sam se bojao prevlačiti kožicu preko glavića, previše je boljelo. Zato sam negdje u šestom, sedmom razredu počeo svršavat u snu. Bilo je zajebano skrivati skorene pidžame. Pomislio sam pitat Stojića smatra li se grijehom kad svršiš u snu, ali unaprijed sam znao odgovor – kad spavaš nisi odgovoran za svoju dušu, postupke.

“Ne brine me toliko masturbacija koliko to što je obukao na sebe haljinu dok je to radio… Užasan je to prizor za jednu mamu bio. Vidjet vlastitog sina u haljini… Kako radi ono”, rekla je Slavica.

“Tu u Zagrebu ide u školu?” upitao je don Stojić.

Slavica je odmahnula glavom.

“U Đakovu…”

“E, pa to ti je olakotna okolnost. U Đakovu nije na vlasti Možemo!, tamo neće uvesti zdravstveni odgoj u škole i neće ih ohrabrivat da promjene spol ako im učenik povjeri da voli drk… masturbirat u bakinoj haljini. Proći će to samo od sebe. Pa i ja sam ko klinac zamišljao da sam Snjeguljica u lijesu… Baš sam se palio na Snjeguljicu, pa sam legao u valov za svinje, spustio hlače i gaće i zamišljao da sam gola Snjeguljica. A jedva sam imao šest godina. I nije bilo interneta. I šta mi sad fali?” pokušao sam utješit sestru.

Don Stojić pozorno me slušao. Onda je rekao:

“Da, o nekim ponorima psihe najbolje je uopće ne govoriti, ne iznositi to na svjetlo dana. A ovi šta žele predavat seksualni odgoj po školama tražit će od učenika da im pišu o svojim seksualnim maštarijama.”

“Bome, da! Pa jeste vidjeli one kartice seksalice koje je Grmoja iznio pred javnost! Pa na tim karticama maltene potiču djecu na razne perverzarije. Na jednoj kartici pitaju da l’ ti bol stvara užitak!?” sav sam se uzvrpoljio.

Na što se Slavica zamislila i onda procijedila:

“Ja bih voljela da mi je u pubertetu netko objasnio da bol u seksu nije nešto nastrano… Jako sam se sramila… To što sam volila… malo grublji seks.”

Don Stojić ju je bezizražajno promatrao, kao neki doktor pacijenticu.

“Pa nisi valjda i to radila! Pa da, ti si bila jedna od prvih darkerica u Đakovu. Vama je bilo normalno da se režete, nanosite si bol u seksu…”, rekao sam.

“Vi ste, znači, kao mlada slušala sotonsku, dark glazbu?” don Stojić položio je ruku na malo raspelo na svom stolu.

“Jesam, da, slušala sam dark bendove. To je bilo popularno krajem osamdesetih.”

“A jeste bili uključeni u neke sotonističke rituale, dozivali duhove, bacali tarot karte?”

“Ono što su vješticama i gatarama nekad bile tarot karte, danas su karte seksalice. Crkva mora Tompsonu reći da na svojim koncertima mladima prenese da su karte seksalice zapravo vještičje karte. Možda da čak o tome napiše i pjesmu, u stilu: Neće Hrvatice karte seksalice”, opet sam se ubacio.

“Tebi je sve ovo zajebancija? A meni je sin na putu da postane transrodna osoba!” Slavica je gubila živce.

Onda je priznala don Stojiću da je s jednom prijateljicom često gatala preko tarot karata.

“Možda zbog tog vašeg grijeha iz mladosti sad ispašta vaš sin. Najbolje da zajedno dođete na duhovnu obnovu koju i dalje vodim. Ljetos sam na Viru održao tri dana duhovne obnove. To bi moglo pomoći vama i vašem sinu”, zaključio je don Stojić.

Otišli smo od njega donekle u miru.