Spustio sam se s traktora i otrčao do srpskog ratnog veterana koji je stajao pored velikog zvučnika. Nagovorio sam ga da što glasnije pusti ‘Bojnu Čavoglave’. Thompson je obranio Pionirski park, a očito i Vučićev režim za neko vrijeme

Nazvao sam prije vikenda novinarku Barbaru Majstorović, pitao je hoće li ići u Beograd na veliki studentski prosvjed. Barbari sam se prije nekoliko tjedana uvalio u hotel Moskva, u centru Beograda, dok je izvještavala o velikom studentskom prosvjedu u Novom Sadu. Bili su izvrsni doručci i ručkovi u tom hotelu. Sve je pošlo po zlu kad su me na jednom prosvjedu optužili da sam ustaški agent. Morao sam doslovno bježati po Beogradu. A i Barbara je imala velikih problema kad su pijarovci Nove TV skužili da jedem i pijem na njezin račun, ali ne samo to, nego joj svojim raskalašenim ponašanjem ugrožavam i sigurnost. Čak su pomišljali na to da podignu tužbu protiv mene.

Naravno da me Barbara odmah otkantala kad sam joj se ponovo javio, kratko je odgovorila da ne ide u Beograd. Onda sam na Fejsbuku pitao ima li tko da bi me poveo u Beograd na studentske prosvjede. Ubrzo mi se na mesidž javio neki Stefan. Ponudio mi je 80 eura po danu ako dođem prosvjedovati s njegovim studentima. Obećao je i hranu i smještaj. Dogovorili smo se da će me čekati na granici sa Srbijom.

Do granice sam se prikrpao kolegama novinarima iz Slobodne Dalmacije. U autu sam ih ubijao sa spikom da su meni Dalmatinci i Srbi slični po mentalitetu i kurčevitosti. Pred granicom su me zbog takvih opaski izbacili iz auta. A onda njih nisu pustili da prijeđu u Srbiju, rekli su im da hrvatski novinari predstavljaju sigurnosni rizik. Po mene je u starom Jugu 45 došao onaj Stefan. Pokazao sam srednji prst novinarima Slobodne dok sam ulazio u Jugo. Mene srpski murjaci čak nisu tražili ni da pokažem osobnu. Stefan im je samo pokazao svoju iskaznicu i odmah su nas pustili.

Stefan me dovezao u ograđeni park u centru Beograda. Posvuda kamperski šatori. Osjećao se snažan vonj pišaline, rakije, neopranih ljudskih tijela. Po ograđenom parku hodali su neki tipovi s crvenim beretkama na glavi. Bilo je i nešto mladih, studenata valjda. Odmah preko puta parka nalazila se zgrada u kojoj je sjedište predsjednika Srbije.

“Uspjeli ste se ulogoriti Vučiću pod prozorom. Čudno da nije poslao Kobre da vas rastjeraju”, rekao sam Stefanu.

“Nas gospodin Vučić podržava”, odvratio je.

“Kako sad to? Otkad Vučić podržava studente koji prosvjeduju protiv njega?”

“Nismo mi ti studenti. Mi smo studenti koji želimo da učimo i vratimo se na fakultete. Mi smo studenti koji prosvedujemo protiv studenata koji prosveduju.”

“Jebote, baš lijepo si mi to objasnio.”

Sad sam tek shvatio da sam se našao među ekipom koja podržava Vučića, takozvanim sendvičarima. E, sudbino. Stefan me upitao što studiram.

“Studirao sam filozofiju na zagrebačkom Filozofskom. Prije deset godina. Samo jednu godinu sam dao.”

“Jednom student, uvek student, jel tako?” Stefan me pljesnuo po ramenu.

Smjestio me u šator s nekim oronulim likovima.

“Ovo je Nezir, a ovo Valmir. I oni su nekad studirali…”

“Grubu školu života na Kosovu”, mrko će Valmir.

Kad smo ostali sami u šatoru, uz čašu vina saznao sam nešto više o Neziru i Valmiru. Nezir je u Pionirski park došao iz Bosne, a Valmir s Kosova.

“Čekaj, toliko im fali studenata koji pružaju podršku Vučiću da su počeli uvoziti nas propale studente s prostora bivše Juge”, rekao sam.

Nezir je na to zapjevao Breninu “Jugoslaviju”.

“Ovdje je bolje nego u Jugoslaviji. Ležiš u šatoru, piješ, zajebavaš se i za to dobivaš 80 eura po danu i hrpu sendviča.”

“Jučer nam je Vučićeva strina donijela neke pite. Za prste polizat. Šteta što jučer nisi došao da probaš te pite. Planule su. Čak ni za Vučića nije ostalo, a on je uvijek gladan ko vuk”, Valmir mi je pokazao na odbačenu, masnu salvetu u kutu šatora, ta mast na salveti bilo je jedino što je ostalo od pite.

U šatoru mi je postalo previše zagušljivo. Izašao sam. Hodao sam po Pionirskom parku. Zastao sam pored šatora ispred kojeg je bila kutija sa sendvičima. Bili su to isti onakvi sendviči kakve je Vučić radio prošle godine pred TV kamerama: majoneza i gomila parizera. Nije ni čudo da se po čitavom Pionirskom parku osjećao zadah parizera. Pomislio sam da je možda i bolje da ne pokušavam zbariti neku sendvičarku s napumpanim usnama kakvih je bilo ovdje po kampu. Zadah po parizeru baš i nije neki afrodizijak. Ali nikad ne reci nikad. Toliko sam bio gladan da sam uzeo dva sendviča. Jeo sam ih na jednom od traktora koji su poput bedema stajali oko Pionirskog parka. Na tom traktoru s Vučićevim sendvičem osjećao sam se kao neki prognanik iz Krajine.

“Svirac… Mislila sam da ne možeš niže, ali očito možeš. Postao si Vučićev sendvičar”, začuo sam prpošni, ženski glas.

To je bila pjevačica i TV voditeljica Ida Prester. Zagrcnuo sam se Vučićevim sendvičem od neugode. Ida je sa skupinom studenata koji su prosvjedovali protiv Vučića obilazila Pionirski park i podrugivala se nama studentima koji želimo učiti.

Uskoro je hrpa tih pobunjenih studenata upala u Beograd. Uplašio sam se da će me kamenovati kao majmuna u ZOO vrtu. Bio sam okružen hrpom mladih gnjevnih Srba i Idom Prester. Noge su mi klecale od straha. Spustio sam se s traktora, otrčao do jednog srpskog, ratnog veterana koji je stajao pored velikog zvučnika. Nagovorio sam ga da što glasnije pusti ‘’Bojnu Čavoglave’’. Ozario se na spomen te pjesme, rekao da su je stalno slušali devedesetih na fronti. Pjesma je počinjala rafalom iz thompsona. Kad su pobunjeni studenti začuli te rafale preko zvučnika, razbježali su se kao vrane. Thompson je obranio Pionirski park, a očito i Vučićev režim za neko vrijeme.