Znanstvenica Naila Ceribašić suurednica je zbornika ‘Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do kraja 1950-ih’ (‘Diskograf’). Na 800 stranica ispisane su povijest, analiza i antropologija domaće glazbene kulture 20. stoljeća te se zaziva potreba osnivanja središnjeg hrvatskog zvučnog arhiva

Znanstvenica i voditeljica projekta Naila Ceribašić zaposlena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i od 1999. predaje etnomuzikološke predmete na Odsjeku za muzikologiju, a povremeno i na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju. Tijekom svojih istraživanja bavila se tradicijskom glazbom istočne Hrvatske, problemima etnomuzikološke analize, procesima festivalizacije i baštinizacije, glazbom u kontekstu rata i političkih promjena na području bivše Jugoslavije, rodnim aspektima glazbovanja, glazbenim izričajima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, teorijama i metodama u etnomuzikologiji te programom nematerijalne kulturne baštine u jugoistočnoj Europi i na globalnoj razini. Istovremeno je aktivna i na međunarodnom planu u vodećoj svjetskoj etnomuzikološkoj organizaciji, Međunarodnom savjetu za tradicijsku glazbu (International Council for Traditional Music, ICTM). Od 2011. je članica Izvršnog odbora ICTM-a, a od 2012. zastupnica ICTM-a u UNESCO-u, što je obuhvatilo i rad u evaluacijskim tijelima Međuvladinog odbora za očuvanje nematerijalne kulturne baštine od 2013. do 2015. Na nacionalnog razini članica je nekoliko stručnih povjerenstava pri Ministarstvu kulture i Savjetu za nacionalne manjine.

NACIONAL: U predgovoru ovog zaista sveobuhvatnog znanstvenog i važnog zbornika između ostalog stoji da je „Istraživački projekt i knjiga ‘Rana domaća diskografska industrija: Edison Bell Penkala, Elektroton i Jugoton’ kao rezultat nadmašuju očekivanja i vrsnoćom i opsegom.“ Znači li to da ste otkrili, sakupili i evidentirali daleko više diskografskih izdanja od predviđenih?

Citirali ste rečenicu iz predgovora Svanibora Pettana, profesora etnomuzikologije na Sveučilištu u Ljubljani, dakle iz svojevrsnog osvrta na knjigu i projekt “Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do kraja 1950-ih” (“Diskograf”) koji se provodio u Institutu za etnologiju i folkloristiku od 2021. do prošle godine uz potporu Hrvatske zaklade za znanost. Pettanova se ocjena ne odnosi na povećanje broja identificiranih izdanja već na sveobuhvatnost, kako i Vi navodite, i produbljeno razmatranje odabranih studija slučaja, te naročito na angažman priličnog broja suradnika. Naime, osim nas tri suurednice i najzastupljenije autorice potpoglavlja u knjizi, Jelke Vukobratović, Dore Dunatov i mene, te Željke Radovinović koja je također napisala veći broj potpoglavlja, zatim i Nade Bezić, Tanje Halužan i Joška Ćalete koji su bili i suradnici na projektu i autori su pojedinih potpoglavlja knjige, intenzivna suradnja u pripremi ove knjige – razgovorima, dijeljenjem prikupljene građe, napose ključnih arhivskih izvora, komentiranjem prvih verzija rukopisa i dr. – obuhvatila je u posljednje dvije godine i druge autore: Marka Forryja, Mariju Golubović, Ivanu Katarinčić, Dragu Kuneja, Danku Lajić Mihajlović, Mariju Maglov, Natašu Marjanović, Juliju Novosel, Bojanu Radovanović Šuput, Timura Sijarica, Ferenca Jánosa Szabóa i Nikolu Zekića. Zahvalni smo da su svoje specifične ekspertize primijenili i na građu vezanu uz EBP, Elektroton i/ili Jugoton te svojim studijama izrazito obogatili i produbili ovo izdanje.

NACIONAL: Svi ovi ljudi koje ste nabrojali zapravo su sudjelovali kao suradnici na knjizi?

Da, zapravo su se angažirali kao svojevrsni neformalni projektni suradnici. Svojom relativno čvrstom strukturom, satkanom oko tri domaće diskografske tvrtke, a usto još i jer su mu članovi projektnog tima većinom pridonijeli većim brojem autorskih priloga, ovo se izdanje svojim karakterom odmiče od zbornika radova prema jasno fokusiranoj multiautorskoj monografiji, odnosno knjizi. Također, nastojali smo dobro ulančati cjelovit pregled sa specifičnim studijama slučaja. Prvo se nastojanje očituje u strukturi poglavlja, razlučivanju sedam najvažnijih aspekata komercijalnih snimki i podupiruće infrastrukture proizvođača i cirkulacije u kulturi, što je dodatno podcrtano i uvodnim, pretežno sintetičkim tekstovima u svako poglavlje. Njima pak u svakom poglavlju slijedi između dva i šest uže fokusiranih priloga, najčešće studija slučaja, čime se, čini nam se, ostvaruje učinkovit, kontrapunktni način obrade svakog od sedam identificiranih nosećih aspekata – problematika diskografskih filtara na domaćem i međunarodnom terenu, odnos diskografske industrije i drugih poluga glazbenog života (radio, kazalište, film, koncerti i festivali, notno izdavaštvo, plesna kultura), povezanost diskografske ponude i potražnje s društvenim identifikacijama, same snimke kojima se artikuliraju područja narodne, popularne i klasične glazbe, te na kraju pitanja baštinizacije rane diskografije.

‘Croatia Recods zainteresirana je za komercijalne zapise, a drugi akteri, uključujući i Ministarstvo kulture i medija, ranu domaću diskografiju ne smatraju baštinom’

NACIONAL: Koliko je trajalo samo sakupljanje i evidentiranje građe i na koji sve način ste dolazili do samih izdanja, podataka, arhiva i kolekcionara?

Trajalo je čitavim četverogodišnjim razdobljem, ispočetka zbog pandemije usporeno, a nakon otvaranja intenzivnije, katkad u formi tzv. snježne grude gdje jedan izvor vodi do drugoga, ovaj do trećega itd. Manjim dopunama nastavlja se i dalje, primjerice time da se na nekom od internetskih portala pojavi presnimka i/ili naljepnica ploče koja nam je prethodno bila znana samo na temelju prodajnih kataloga ili čak nije bila dokumentirana ni u katalozima.

NACIONAL: Gdje ste pronašli najveći broj šelak ploča?

Najveće institucionalne zbirke šelak ploča, koje smo većinom podrobno dokumentirali, posjeduju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Državni arhivi u Osijeku i Splitu, Gradski muzej Sisak, Muzej grada Rijeke, Muzej Slavonije u Osijeku, Tehnički muzej Nikola Tesla, Narodna biblioteka Srbije u Beogradu, Narodna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani, uz niz manjih zbirki razasutih u drugim arhivima, muzejima i knjižnicama u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do npr. arhiva Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu, te arhiva Croatia Recordsa koji posjeduje sve Jugotonove ploče (uz malobrojne iznimke iz početnih godina rada), ali ne i ploče preostale dvije tvrtke. Nerijetko se i najveće zbirke zasnivaju na donacijama privatnih kolekcionara (zbirke Eduarda Čapke u NSK, Damira Tončića u Državnom arhivu u Splitu, Velimira Krakera u Sisku) ili pak potječu s radija (zbirke u HDA i Državnom arhivu u Osijeku).

Ovitak Elektrotonova kataloga iz 1940/1941. godine (dokumentacija Vite Gospodnetića)

NACIONAL: Tko se od privatnih kolekcionara pokazao najboljim ili najvećim izvorom informacija vezanim uz ranu diskografiju?

Među i danas aktivnim privatnim kolekcionarima – i ujedno istraživačima i promotorima rane diskografije – posebno bih istaknula Sašu Spasojevića, koji nam je proteklih godina bio trajnim osloncem u rješavanju različitih pitanja pri izradi diskografije triju tvrtki, a svoju zbirku ploča i kataloga uvijek nesebično davao na uvid. Treba spomenuti da ukupna produkcija obuhvaća oko 1.400 EBP-ovih, 560 Elektrotonovih i 980 Jugotonovih ploča, ali smo u dokumentiranim zbirkama pronašli samo oko polovice fizičkih primjeraka EBP-ovih i Elektrotonovih ploča. Metapodaci o svim snimkama i pločama dostupni su u bazi podataka “Diskograf”, koja uz ovu knjigu čini drugi najzamašniji rezultat projekta, a dostupna je u repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku (dief.eu).

NACIONAL: A sama dostupnost snimaka?

Dostupnost snimki je zaseban problem – osim digitalnih presnimki ostvarenih u okviru projekata “Zvuci prošlosti” pri NSK i “Virtualna brazda” pri NBS te projekta koji se svojedobno provodio pri HDA i rezultirao sa oko 2.000 presnimki različitih tvrtki koje su danas dostupne i u Institutu, oslonili smo se, i to većim dijelom, na presnimke koje su javnosti učinili dostupnim entuzijasti na svojim YouTube kanalima, naročito dvojica: Ivan Mirnik za ploče EBP-a i anonimni MrSuanPan s pločama Elektrotona i Jugotona. Različiti aspekti nerazmjera između institucionalnih i privatnih entuzijastičkih nastojanja provlače se čitavom knjigom, a izravno su adresirani u posljednjem poglavlju pod naslovom “Diskografska baština”. S treće strane, uz fizičke ploče i digitalne presnimke, riječ je o arhivskoj građi vezanoj uz različite aspekte poslovanja triju tvrtki, koja je općenito veoma oskudna. Ključni su nam u tome bili različiti fondovi tijela državne uprave u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, a za EBP, djelomice i Elektroton, fond Milana Dečaka, stečajnog upravitelja EBP-a od 1937. do 1944. u Državnom arhivu u Zagrebu. Za Elektroton nam je veoma dragocjena bila i dokumentacija koju je u HDA i DAZ prikupila Ines Flanjak, unuka suvlasnika Elektrotona, i ljubazno nam je ustupila, kao i fond Glavnog ravnateljstva za promičbu NDH u HDA; za EBP je to bila i građa audioinženjera Paula Voigta, koji je vodio prva snimanja u Zagrebu 1927. godine, a koja je pohranjena u Library and Archives Canada u Ottawi, kao i građa vezana uz poslovanje britanskog Edison Bella, koja je u The National Archives u Kewu, UK; za Jugoton su dragocjeni bili i ugovori s glazbenicima u arhivu Croatia Recordsa, koji se međutim nažalost odnose samo na razdoblje od 1957. godine nadalje, itd. Popis korištenih arhivskih fondova, zbirki gramofonskih ploča i prodajnih kataloga diskografskih tvrtki na kraju knjige obasiže desetak stranica, što samo po sebi govori o brojnosti relevantnih izvora, no riječ je o fragmentarnim izvorima iz kojih nije bilo jednostavno satkati tkivo djelovanje jedne, druge i treće tvrtke u razmatranom razdoblju od sredine 1920-ih do kraja 1950-ih godina.

NACIONAL: Kada smo razgovarali 2021. godine u samom startu ovog projekta jedan je podatak doista bio nevjerojatan a to je da Hrvatska diskografska udruga nije pokazala nikakva interes da se uključi u ovaj projekt/zbornik. Jeste li u međuvremenu ostvarili ipak kavu takvu suradnju s njima?

Ni tada, a ni poslije nismo ni nastojali uspostaviti suradnju s Hrvatskom diskografskom udrugom. Koliko mi je poznato, usmjerena je na današnju problematiku proizvođača fonograma i glazbene industrije, za razliku od našega bavljenja prošlošću, a i ne raspisuje natječaje na koje bismo se eventualno mogli javiti radi sufinanciranja knjige koju, usput budi rečeni, ni u financijskom pogledu nije bilo jednostavno realizirati zbog opsega, brojnosti ilustracija i naraslih tiskarskih troškova. Nadamo se da će i među članstvom Udruge biti zainteresiranih njezinih čitatelja. Dakako, jesmo se već na samom početku projekta obratili Croatia Recordsu i dobili dopuštenje za rad u njihovom arhivu, dokumentirajući Jugotonove ploče, magnetofonske vrpce, popise mastera i digitalnih presnimki, ugovore s glazbenicima i prodajne kataloge (zapravo samo jedan koji tamo jest sačuvan, onaj iz 1957/1958. koji je obuhvatio ukupnu prethodnu produkciju). I ovom prilikom izričem zahvalnost na susretljivosti i g. Želimiru Babogredcu i djelatnicima u arhivu Croatia Recordsa.

NACIONAL: Istom prilikom ste istaknuli da ne postoje čak ni katalozi Jugotonovih ranih izdanja, te da ste već tada pronašli niz kataloga Jugotonovih izdanja u audiovizualnom odsjeku Narodne biblioteke Srbije. Kako objašnjavate činjenicu da naša najveća diskografska kuća ali ni ministarstvo kulture i medija nije nikada pokazalo brigu i važnosti i zaštiti hrvatske diskografske baštine?

Croatia Records je zainteresiran za reizdanja s komercijalnim potencijalom, što mi se čini razumljivim. Izdao je nemali broj albuma s takvim Jugotonovim snimkama iz 1950-ih, čak ponešto i ranijih Elektrotonovih i EBP-ovih. Što se pak tiče drugih aktera koji bi se mogli/trebali angažirati na zaštiti i očuvanju diskografske baštine, uključujući i Ministarstvo kulture i medija, mogu tek konstatirati da rana domaća diskografija, jednostavno, ne pripada kategoriji ovjerene baštine. U studijima popularne glazbe utjecajno je razlikovanje između ovjerene, samoovjerene i neovjerene baštine: ovjerene u smislu institucionalno kanonizirane baštine (od sustava moći i pridruženih kulturnih institucija), samoovjerene u smislu baštine koju prepoznaju i promiču utjecajni dionici glazbene industrije i/ili određenih zajednica te neovjerene u smislu baštine u nastanku (tj. statusno u široj zajednici zapravo još uvijek samo prakse) koja nema svoje moćne ili utjecajne zagovornike.

‘Ukupna produkcija ima 1400 EBP-ovih, 560 Elektrotonovih i 980 Jugotonovih ploča, ali smo u dokumentiranim zbirkama pronašli samo oko polovinu’

NACIONAL: Zapravo je ova publikacija sjajan temelj za osnivanje neke trajne baze podataka o diskografiji u Hrvatskoj.

Nadam se da će ova publikacija, kao i naša baza podataka, donekle pripomoći pomaku u statusu rane diskografije od domene svesrdnih nastojanja entuzijastičkih pojedinaca prema društveno prepoznatoj baštini o kojoj se sukladno tomu i skrbi. Tijekom odvijanja projekta održavali smo slušaonice starih ploča i priređivali radijske emisije, a vezano uz projektni međunarodni simpozij “78 RPM at home” priredili smo i koncert reinterpretacija ranih snimki u izvedbama studenata Muzičke akademije, također s istim ciljem jačanja svijesti u javnosti o zanimljivosti i važnosti rane domaće diskografije. Ne mogu reći da smo tim aktivnostima ostvarili neki znakovit odjek u javnosti. Možda je tema, zasad, relevantna samo u akademskoj, muzikološkoj i kulturnopovijesnoj domeni, pa i baza podataka i ova knjiga stoje kao mogući oslonac za eventualne buduće probuđene interese šire javnosti i relevantnih institucija. Naravno, u kontekstu rečenog, zahvalna sam na Vašem interesu, s obzirom na doseg Nacionala do šire javnosti.

NACIONAL: U predgovoru između ostalog stoji da je „Dugotrajno ignoriranje kulturne važnosti zvuka i slike vidljivo iz činjenice da je pohranjivanje obveznih primjeraka audiovizualnih medija tek potkraj 20. stoljeća uključeno u zakonske propise većine zemalja. Kako je to zakonski regulirano danas u Hrvatskoj?

NSK od 1964. godine prikuplja obvezni primjerak nosača zvuka hrvatske produkcije. Isto je i danas regulirano Zakonom o knjižnicama, no nemam uvida kako je s provedbom te odredbe, stigne li do NSK doista baš svako domaće izdanje. U usporedbi s mnogim drugim zemljama, bivša Jugoslavija je zarana u zakonodavstvo uvela instrument obveznog primjerka. Kako je razvidno, to ne uključuje fonograme iz razdoblja kojim smo se bavili u okviru projekta “Diskograf”.

Zapis snimke “Male djevojčice” u bazi podataka “Diskograf” pri Digitalnom repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku

NACIONAL: Jako je zanimljiv podatak što se kao jedan od suizdavača ovog zbornika pojavljuje Založba Univerze v Ljubljani i Znanstvena založba Filozofske fakultete jer ste tijekom rada na Zborniku otkrili veliku povezanost hrvatsko slovenske produkcije s naglaskom na nekada vrlo važnu diskografsku kuću Elektroton čiji osnivači su životni i poslovni partneri bili slovenski bračni par Križanec. Jesu li u Sloveniji imali podatke o njima i osnivanju diskografske kuće Elektroton ili ste to vi otkrili i predstavili im rezultate svog istraživanja?

Do suradnje sa Založbom nije došlo poticajem Elektrotonovih početaka u Ljubljani nego zato jer je općenito prostor današnjih post-jugoslavenskih zemalja bio tržištem sve tri razmatrane tvrtke, pa nam je zato važno bilo nastojati doseći do čitalačke publike i u susjednim zemljama. Također je i financijski teret publiciranja unekoliko ublažen suradnjom sa Založbom, a i elementi angažmana suradnika iz Slovenije, Srbije i Crne Gore išli su u prilog prekogranične suradnje, kao i, kako navodite, spona između Ljubljane i Zagreba u poslovanju Elektrotona. Dragutin Križenec rođen je u Varaždinu, a Zora Križanec, rođ. Albina Volbenk, već je i prije udaje za Dragutina u Ljubljani otvorila vlastitu trgovinu gramofonskih ploča, da bi po udaji supružnici u Ljubljani 1933. utemeljili Elektroton te potkraj 1937., upravo po otvaranju stečaja EBP-a, središte svojega poslovanja preselili u Zagreb, šireći svoje trgovine u narednim godinama i na Beograd, Novi Sad i Maribor. Može se pretpostaviti da je kontinuirano postojala okvirna podjela rada među supružnicima – da je Zora bila više angažirana na programskim pitanjima (odabir snimki i ploča na temelju procjene njihova tržišnog plasmana), a Dragutin na razvijanju poslovanja (organizacija rada, kontakti s dobavljačima i kupcima i sl.). Ona time ishodi kao prva, a i jedina glazbena urednica u ranoj domaćoj diskografskoj industriji. Prethodno su se saznanja o Elektrotonu temeljila na istraživanjima Veljka Lipovšćaka, najistaknutijeg istraživača-entuzijasta rane domaće, prvenstveno hrvatske diskografije, koja su znatno nadograđena istraživanjima u okviru projekta “Diskograf”, dok u Sloveniji prethodno nije bilo istraživanja usmjerenih na Elektroton. Prvim takvim primjerom je Drago Kunej koji u jednom od potpoglavlja naše knjige razlaže zanimljivu studiju slučaja snimki slovenskog muškog seksteta iz Brnce u Koruškoj, izvorno objavljenih 1931. u nakladi Polydora, a potkraj 1930-ih ili početkom 1940-ih i licencno u Elektrotonu.

NACIONAL: Zbornik je napravljen izuzetno sveobuhvatno pa ste tako podijelili područja na tradicijsku, popularnu i klasičnu glazbu, posebnu pažnju ste posvetili manjinama, naročito Romima, kabaretskoj i kazališnoj i filmskoj glazbi, vojnoj glazbi, kajkavskom repertoaru, sevdalinkama itd. naglasivši između ostalog da je to ujedno i poziv na uspostavu središnjeg zvučnog arhiva u Hrvatsko. Koliko je zapravo važno osnovati središnji zvučni arhiv za zvučnu povijesnu baštinu Hrvatske čemu ste i posvetili jedno poglavlje knjige pod nazivom „Središnji hrvatski zvučni arhiv – ostvariv plan ili san?

Pažnju smo prije svega posvetili žanrovima i tipovima ansambala koji su bili dobro zastupljeni u određenom razdoblju, vodeći se i kriterijem daljnjeg njihova trajanja ili pak nestanka iz glazbene prakse. Otuda su pojedina potpoglavlja posvećena glazbama koje spominjete, a uz njih još i opereti, tamburaškim ansamblima, dalmatinskoj pjesmi, masovnim i partizanskim pjesama i dr., a s druge strane različitim vidovima udomaćivanja, naročito na području popularne glazbe, od fenomena prepjeva do analize načina aranžiranja pojedinih istaknutih voditelja domaćih orkestara zabavne glazbe, do intertekstualnog variranja kao izrazite značajke pojedinih individualnih opusa ili pak povijesnih putanja pojedinih žanrova i specifičnih pjesama.

NACIONAL: A središnji zvučni arhiv?

Da, točno je da se čitav projekt i ova knjiga mogu promatrati i kao poziv za prevrednovanje diskografske ostavštine u smjeru ovjerene baštine. Bi li ključni faktor u tome bilo utemeljiti središnji hrvatski zvučni arhiv ostaje međutim otvorenim pitanjem. Najvažnije bi bilo osigurati koordinaciju među institucijama koje posjeduju zvučne zbirke, po mogućnosti uključiti i privatne kolekcionare, objediniti popise, stvoriti jedinstvenu bazu podataka (pri čemu bi naša baza mogla poslužiti kao predložak) i provesti valjanu digitalizaciju koja nedvojbeno predstavlja najprimjereniji način i zaštite i osiguravanja dostupnosti građe, kako razlaže i kolegica Radovinović u potpoglavlju koje spominjete. Dakako, takav neki zamašan program netko treba voditi i koordinirati, no možda nije nužno, naročito s obzirom na današnje doba digitalnog umrežavanja, radi toga utemeljiti novu instituciju; dostatan bi, čini mi se, bio i novi agilni odsjek u okviru neke od postojećih institucija.

NACIONAL: Vratimo se natrag na samu knjigu. S obzirom na vaše sveobuhvatno istraživanje i dubinski uvid u povijest prvih gramofonskih ploča i diskografske industrije na području Jugoslavije pa tako i Hrvatske, koliko je u odnosu na ostatak svijeta bila razvijena diskografska industrija u Hrvatskoj u trenutku kada je tek nastala?

Dva su važna elementa pridonijelo utemeljenju EBP-a kao, kako se samopredstavljao, “prve jugoslavenske tvornice gramofona i gramofonskih ploča”. Jedan je u autorskopravnoj zaštiti koja u to doba u Kraljevini SHS nije uključivala gramofonske ploče, što se doduše ubrzo, već 1929. godine promijenilo, no čini se da je EBP i narednih godina mogao izbjegavati taj trošak oslanjajući se na prijelazne odredbe novoga zakona. Detaljno o ekonomsko-pravnom kontekstu rane diskografske industrije piše Jelka Vukobratoviću u jednom od priloga prvoga poglavlja. Drugi važan element podsjeća na današnja globalna kretanja. Riječ je naime o carinskoj politici Kraljevine kojom se izrazito štitila domaća proizvodnja: nije bilo carina na uvoz industrijske opreme, sredstava i repromaterijala koji se nije proizvodio u zemlji, a istodobno su uvedene veoma visoke carinske stope na uvoz gotovih industrijskih proizvoda. Nema dvojbe da je i to izrazito pogodovalo da Edison Bell svoju proizvodnju prenese u Jugoslaviju, a upravo u Zagreb vjerojatno i slijedom prethodnih veza s tvornicom Penkala te mjesta Zagreba kao industrijskog i financijskog središta Kraljevine. Bilo je predviđeno da EBP postane središtem i za daljnje širenje poslovanja u srednjoj Europi i čitavim Balkanom, sve do Bliskog Istoka, no to se nije i realiziralo, uz djelomične iznimke Mađarske i Rumunjske. O tome opsežnije pišemo u uvodnom poglavlju i uvodnom tekstu prvoga poglavlja, a o suradnji i suparništvu EBP-a i mađarske Eternole pod okriljem britanskog EB-a piše Ferenc János Szabó. I u mađarskom se primjeru, usput budi rečeno, potvrđuje važnost carinske politike, ali iz perspektive obrnute situacije, naime izostanka uvoznih carina na gramofonske ploče što je ograničilo mogućnost za razvoj domaćih, mađarskih diskografskih tvrtki. Što se tiče inozemnih uzora i suradnji, osim britanskog Edison Bella u primjeru EBP-a, najvažniji su partneri bile tvrtke iz Njemačke, Italije i Čehoslovačke, rubno već i za EBP, no pogotovo za Elektroton, a potom i Jugoton. Jedno od potpoglavlja knjige posvećeno je suradnji domaćih s češkim diskografskim tvrtkama.

Voditeljica projekta Naila Ceribašić radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kad ste tek započeli istraživanje rekli ste mi da ste otkrili da je prvi diskografski zapis “Pjesma večernjoj zvijezdi” iz Wagnerove opere “Tannhäuser” u izvedbi Bogdana Vulakovića i Zajčeva “Domovini i ljubavi” u izvedbi Sedme hrvatsko-slavonske domobranske pukovnije. Ostaju li to još uvijek prvi evidentirani zvučni zapisi na gramofonskim pločama objavljeni u Hrvatskoj ili ste otkrili neke nove zapise?
Nismo se time specifično bavili, bavili smo se kasnijim razdobljem rada domaćih tvrtki, no rekla bih da teško da bi moglo doći do iznenađenja što se tiče najranijih komercijalnih snimki vezanih uz hrvatske glazbenike i/ili namijenjenih hrvatskom tržištu. Prve su snimke nastale 1902. godine u produkciji The Gramophone Company, vodeće tadašnje multinacionalne tvrtke koja je organizirala snimateljske ekspedicije u sve dijelove svijeta. Kako je dokumentirao Alan Kelly, istraživač-entuzijast koji je imao priliku raditi u arhivu EMI-ja, sljednika The Gramophone Company, najniži nakladnički brojevi odnose se na izvedbe koje navodite, što podrazumijeva da su to i snimke koje su se prve našle u prodaji.

NACIONAL: Planirate li i gdje predstaviti Zbornik uskoro u Hrvatskoj?
Još jednom, podcrtala bih da se ovo izdanje svojim karakterom odmiče od zbornika (relativno razvedene strukture) prema multiautorskoj knjizi koncentriranoj na produkciju i recepciju snimki triju zagrebačkih diskografskih tvrtki (s premreženim potpoglavljima koja se oslanjaju na više-manje isti fond izvora sagledanih iz različitih perspektiva i s različitim naglascima). Planiramo je predstaviti počevši od rane jeseni u više gradova u Hrvatskoj u suradnji s institucijama čije smo zbirke dokumentirali, dakle u Osijeku, Zagrebu, Sisku, Rijeci i Splitu, vjerojatno i u Puli i Zadru, a ako bi bilo interesa i mogućnosti predstavili bismo je i drugdje, vodeći se i opet ciljem promicanja zanimljivosti, vrijednosti i važnosti rane domaće diskografije. Osim toga ćemo je zasigurno predstaviti u Ljubljani, a vjerojatno i u Beogradu.