Nakladnička kuća Disput objavila je roman Ingmara Bergmana “Najbolje namjere”, u kojemu švedski redatelj iznosi fikcionaliziranu priču o životu svojih roditelja prije njegova rođenja te o “najboljim namjerama” članova njihovih obitelji.

Bergman u formi fragmentiranih bilježaka, kratkih priča i izoliranih epizoda fikcionalizira odsječak života svojih roditelja prije svoga rođenja, od intenzivna udvaranja do teških ranih godina njihova braka, prodirući svojim osjetljivim redateljskim okom duboko u srce vlastite obitelji, ističe nakladnik.

“Pažljivo dotičući lica i sudbine svojih roditelja, kloneći se namjere da otvoreno ili prikriveno sudi osobama koje ga snažno privlače, a prekrio ih je veo tišine, proizvoljno pretvarajući važne stvari u sporedne i obrnuto, veliki je redatelj na temelju obiteljskih fotografija, usmene predaje, ponekog retka iz pisma, a ponajviše izmaštanim fragmentima koji izranjaju iz mutnih voda vremena napisao beskompromisan roman o iskrenosti, sagu ispunjenu radošću i tugom, žrtvom i pomirenjem”, ocjenjuju iz Disputa.

Bergmanovi roditelji sreli su se 1909. godine. Otac Henrik, tjeskoban je, siromašan student teologije koji živi s ljubavnicom, a majka Anna, koja pohađa školu za medicinske sestre, plaha je i pomalo razmažena kći buržoaske obitelji Åkerblom.

Annina majka Karin žestoko se protivi njihovu braku i iskorištava sve što je u njezinoj moći – uključujući i prijevaru – prvo da spriječi brak, a zatim da ga razori.

Ona, kao i svi likovi u romanu, naglašava se u priopćenju nakladnika, djeluje u skladu sa svojim najboljim namjerama, premda će se u mnogim slučajevima njihovi postupci pokazati pogrešnima.

Knjigu je sa švedskog prevela Magdalena Vračarić.

Ingmar Bergman švedski je filmski i kazališni redatelj, književnik i scenarist, rođen u Uppsali 1918. godine. Po završetku srednje škole studirao je umjetnost i književnost na Sveučilištu u Stockholmu, ali nikad nije diplomirao.

Najviše vremena proveo je u studentskom kazalištu, s vremenom je postao redatelj, pisao je drame i libreta za opere, a 50-ih se godina prebacio na film.

Njegov spisateljski opus ostao je u sjeni, navode iz Disputa, poglavito stoga što je književna djela često realizirao kao glasovite filmove odnosno kazališne predstave.

Tako su romani “Fanny i Alexander” (1982.) i “Jesenja sonata” (1987.) pretočeni u filmove, ocijenjeni kao vrhunci filmske umjetnosti, dok su romaneskne “inačice”, premda hvaljene, ostvarile užu recepciju.

Najviše uspjeha Bergman je imao s autobiografskim tekstovima (“Laterna magica” iz 1987., “Moj život na filmu” iz 1994.) te posebno trilogijom posvećenom intimnom i obiteljskom životu koju čine romani “Najbolje namjere” (1991.), “Rođeni u nedjelju” (1993.) i “Povjerljivi razgovori” (1996.).

Umro je na Farou 2007. godine.