Najwa Juma, palestinska književnica i aktivistica za prava žena, dovršila je svoju prvu zbirku poezije ‘Pjesma vječnosti na brdu pokolja (Pjesme iz genocida)’, a u Zagrebu je bila prošlog tjedna na programu ‘Uspostavljanje veze / Bridging’ koji je organiziran u suradnji s Kinom Unseen

Da se nečiji život u jednome danu može preokrenuti iz radosti u očaj, pokazuje i životna priča palestinske književnice, prevoditeljice, profesorice i aktivistice za prava žena Najwe Jume, rođene 1978. u Gazi. Nedavno je dovršila svoju prvu zbirku poezije pod naslovom „Pjesma vječnosti na brdu pokolja (Pjesme iz genocida)“, a u Zagrebu je bila krajem prošlog tjedna na programu „Uspostavljanje veze / Bridging“ koji Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela već drugu godinu organizira u suradnji s Kinom Unseen.

Dan prije napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. godine, Najwa Juma bila je na sastanku s ravnateljem Ureda za vanjske poslove u Konstanzu u Njemačkoj, gdje živi od listopada 2022. Gazu je napustila prije rata, nakon što je u svibnju 2022. dobila stipendiju Jean-Jacques Rousseau kao spisateljica iz konfliktnih područja. Na spomenutom sastanku trebali su finalizirati dogovor o dovršetku projekta dječje knjige. Razgovarala je telefonski sa svojim malim sinom u Gazi i uzbuđeno mu govorila o dječjoj knjizi koja je po njemu naslovljena „Miro“ te kako će zajedno proslaviti njezino izdanje. Dan je završio velikim entuzijazmom, ali kada se probudila, bila je šokirana svime što se tog 7. listopada počelo događati. Toj majci dviju djevojčica i dvojice dječaka život se počeo okretati naglavačke.

Još u srpnju 2022., govori nam Najwa Juma, zračni napad pogodio je njezine susjede, a kuća joj je bila oštećena. Djeca su joj bila prestravljena i traumatizirana, a ona je bila na sigurnom u Njemačkoj. Tada je odlučila zatražiti politički azil jer je mislila da će to za nju kao spisateljicu biti jednostavan put.

„Odbili su mi ga, a strogi njemački zakoni onemogućuju spajanje obitelji osobama sa supsidijarnom zaštitom koju imam. Trenutačno je moj zahtjev za ujedinjenjem s obitelji na čekanju u njemačkoj ambasadi u Kairu, stopiran je na dvije godine. Kada pomislim na 7. listopada, sjećam se užasa koji sam osjećala jer sam daleko od svoje djece u tako kritičnom trenutku i borbe da se vratim u Gazu kako bih bila s njima, ali nisam mogla. Moj suprug i djeca bili su u Gazi sve dok ih u travnju 2024. nisam uspjela evakuirati u Egipat uz pomoć svoje prijateljice, i to nakon što sam platila 30.000 američkih dolara egipatskoj tvrtki koja je do svibnja 2023. organizirala evakuaciju stanovnika Gaze. To je bilo prije nego što su izraelske snage napale i uništile granični prijelaz s Egiptom, čime je evakuacija kroz Egipat prekinuta. Imam troje braće i sestara u Gazi, s ukupno petnaestero djece. Oni žive u šatorima u zastrašujućim uvjetima. Moj je život rastrgan i nesiguran, moje je tijelo u Njemačkoj dok mi duša grli moju djecu koja su preživjela genocid. Moja djeca proživljavaju PTSP, tragediju rata, raseljavanje, glad i bolest bez majčina zagrljaja“, rekla je naša sugovornica.

‘Poezija može probuditi osjećaj solidarnosti s Gazom. Na svakom prosvjedu žele da čitam svoje pjesme, a počela sam ih i prevoditi na njemački’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Govoreći o svom aktivističkom djelovanju u Njemačkoj i svemu što može učiniti za svoju zemlju i što to za nju znači, prisjetila se kako ju je prije rata Međunarodni PEN pozvao na konferenciju u svibnju 2023. da govori o Nakbi. Ta arapska riječ za katastrofu odnosi se na Palestince koji su izgubili domovinu tijekom ili nakon arapsko-izraelskog rata 1948. Smatra se, prema navodima Deutsche Wellea, da je oko 700.000 ljudi na području koje pripada današnjem Izraelu pobjeglo ili protjerano iz svojih domova. Po izbijanju rata Najwa Juma bila je pozvana na 44. pjesnički festival u Erlangenu u Njemačkoj 2024. gdje se raspravljalo o stalnom nasilju u Gazi. Sudjelovala je u mnogim prosvjedima, a policija ju je jednom zaustavila zbog letka koji je držala. “Uzvikivanje slogana i držanje govora na prosvjedima čini da se osjećam bolje, barem ste tada okruženi ljudima koji podržavaju pravdu i čovječnost“, objasnila je.

Počela je pisati poeziju još u srednjoj školi, tada na arapskom jeziku. Na fakultetu je počela pisati na engleskom jeziku zbog privrženosti engleskoj poeziji koju je proučavala u sklopu svog studija engleske književnosti. Kasnije se usredotočila na kratke priče te objavila dvije zbirke priča na arapskom. Jednu od njih prevela je tijekom svoje književne rezidencije u Akademiji Schloss Solitude u Stuttgartu, kao prva Palestinka koja je dobila stipendiju Jean-Jacques Rousseau za pisce iz konfliktnih područja.

Što joj znači pisanje i kakva je moć poezije u ovako tmurnim vremenima za njezinu zemlju i narod?

„Pisanje je za mene glavni oblik otpora, a pisati poeziju u vremenu krvoprolića znači dokumentirati ovaj genocid i užase koje su moja djeca, obitelj, prijatelji i svi ostali proživjeli. Odluka da pišem poeziju nije bila svjesna, nego su se slike u mom umu pretvarale u riječi i iznjedrile pjesme. U poeziji opisujem priče iza svake fotografije koju sam primila od svoje djece ili uz koju sam zastala, opisujem čak i užasne snove koje sam sanjala dok su moja djeca bila u Gazi. Mogu reći da patnja jača čovjeka, ali ne na trijumfalan način. Ne učini ga tvrđim, nego uči osobu strpljenju, poniznosti i nježnosti. Snaga koju donosi nije snaga da prestanete osjećati, već da nastavite osjećati unatoč riziku da se slomite. Pisanje u takvom stanju postaje ‘propusnije’, više služi istini nego izvedbi, više se ne pokušava impresionirati čitatelja, nego se s njime povezati. U tom smislu vjerujem da poezija može probuditi osjećaj solidarnosti s Gazom. Na svakom prosvjedu traže me da čitam svoje pjesme. Također sam počela prevoditi svoju poeziju na njemački, što omogućuje da moje riječi dopru dalje i snažnije djeluju“, rekla je Najwa Juma.

U razgovoru nam se otvorila i iznijela neke intimne i teške detalje. Priznala je da je imala užasno djetinjstvo u Gazi:

„Kad sam imala devet godina, počela je prva Intifada, palestinska pobuna koja je počela u Gazi, a potom i na Zapadnoj obali, a naš se dom nalazio na glavnoj ulici gdje su se održavali prosvjedi. Svakodnevno su izraelske snage upadale u našu kuću, napadale nas i prisiljavale da čistimo ulicu od izgorenih guma te skidamo zastave koje su prosvjednici objesili na električne žice. Tijekom Intifade, od 1987. do 1993., moji školski kolege i ja bili smo uskraćeni za redovitu nastavu jer su okupacijske vlasti često zatvarale škole na puno mjeseci kao kaznu za sudjelovanje u demonstracijama. Bili smo gonjeni, tučeni i ozlijeđeni suzavcem, šok-bombama i gumenim mecima. Izgubila sam sluh na nekoliko mjeseci nakon što je vojnik na mene bacio šok-bombu dok sam se vraćala iz škole, kad je ulica bila zatvorena. I danas imam problema sa sluhom. Još se sjećam kako se tijelo naše mentalno bolesne susjede vratilo bez očiju, prerezano od brade do trbuha, napunjeno pamukom i zašiveno, nakon što ju je vojnik ubio jer je prekršila policijski sat tijekom Prve intifade. Njezina slika i danas me progoni u snovima, kao da me krivi što nisam napisala njezinu priču.“

Odnos između svojega naroda i Izraela opisuje kao duboko složen i opterećen desetljećima napetosti i nepovjerenja pa se stoga izbijanje ovog strašnog rata donekle i moglo očekivati. Prema njezinu mišljenju, stav muslimanskih zemalja prema ratu u Palestini donekle je razočarao: „Dok su muslimanske zemlje većinom verbalno izražavale solidarnost s palestinskim narodom osuđujući izraelske napade i pozivajući na prekid vatre, vrlo malo ih je poduzelo konkretne i odlučne korake za stvarnu pomoć Palestini.“

Govoreći o zemlji u kojoj sada živi i njezinu jakom otporu priznanju Palestine, rekla je kako joj je teško prihvatiti da nacija koja se često predstavlja kao branitelj ljudskih prava, ne može primijeniti to isto načelo na njezin narod.

‘Hamas je duboko ukorijenjen u društvo Gaze i povezan s ideologijom palestinskog otpora’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Razumijem da je njemačka politička pozicija oblikovana povijesnom krivnjom i bliskim savezom s Izraelom i Sjedinjenim Državama, ali to ne čini tu stvarnost ništa manje bolnom. Još više me zabrinjava kako taj politički stav utječe na svakodnevni život, na to kako se Palestince doživljava, na tišinu oko naših priča i nedostatak empatije prema našoj borbi. Općenito smatram duboko proturječnim to što mnoge zapadne zemlje glasno govore o obrani prava muslimana, promicanju tolerancije i zaštiti vjerskih sloboda, a istovremeno odbijaju priznati Palestinu. Taj dvostruki standard otkriva da njihova podrška muslimanima često ostaje selektivna i simbolična. Kada je riječ o Palestini koja se bori za slobodu, dostojanstvo i samoodređenje, ti isti glasovi odjednom utihnu ili stanu na stranu tlačitelja. To razotkriva neugodnu istinu da je zapadna ‘solidarnost’ s muslimanima često uvjetovana i ograničena vlastitim političkim interesima. Istinska predanost ljudskim pravima ne može isključivati Palestince. Priznavanje Palestine nije politička usluga, to je moralna odgovornost“, smatra Najwa Juma.

Vidi li budućnost za Palestinu bez Hamasa?

„Malo je vjerojatno da bi Palestina mogla postojati potpuno bez Hamasa jer je taj pokret duboko ukorijenjen u društvo Gaze i povezan sa širom ideologijom palestinskog otpora. Čak i ako bi se političke okolnosti promijenile, Hamasov utjecaj na lokalno upravljanje, socijalne usluge i javno mišljenje znači da bi i dalje imao važnu ulogu u palestinskom životu u doglednoj budućnosti. Održiva budućnost Palestine vjerojatno bi uključivala određeni oblik suradnje ili dijaloga s Hamasom, uz istodobno jačanje šireg civilnog društva, promicanje ljudskih prava i poticanje političkog pluralizma. Cilj bi bio osigurati odgovorno upravljanje i omogućiti da palestinsko društvo napreduje unatoč stalnim političkim i vojnim izazovima umjesto da se očekuje nestanak Hamasa“, odgovorila je naša sugovornica.

Najwa Juma već se nekoliko godina bavi radom na području ženskih prava u Gazi, s naglaskom na osnaživanje žena i zagovaranje njihove sigurnosti, obrazovanja i sudjelovanja u javnom životu. U tom smislu rekla je da se kao aktivistkinja za prava žena, ali i muslimanka, vjernica i majka četvero djece, često osjeća neshvaćeno u zapadnim kontekstima. Mnogi, ističe, pretpostavljaju da majčinstvo ograničava napredak žene ili da se vjera i feminizam ne mogu uskladiti, no ona vjeruje suprotno. Studirala je religijske znanosti uz englesku književnost, pedagogiju i psihologiju te ističe da je vjera u tome nije sputavala, nego uzdigla i daje joj moralnu osnovu i intelektualnu jasnoću koje usmjeravaju njezino razumijevanje pravde, jednakosti i ljudskog dostojanstva.

Kad je riječ o feminizmu, ne podržava ideje koje, kako kaže, proturječe ljudskoj prirodi ili promiču apsolutnu individualnu slobodu bez moralne odgovornosti.

„Koncept pobačaja kao simbola ‘slobode’, primjerice, nije u skladu s mojim uvjerenjima. Naravno, postoje iznimne okolnosti u kojima je pobačaj nužan, poput zaštite života majke ili drugih razloga koji se racionalno i emocionalno mogu prihvatiti. Ali davanje ženi neograničenog prava nad drugim životom, po mom mišljenju, nije ni razumno ni etički ispravno. Moja vjera čini me progresivnom, ne prema trendovima ili ideološkim krajnostima, već prema principima utemeljenima na istini, mudrosti i ravnoteži. Vjerujem da muslimani na Zapadu ne bi trebali nestati u zapadnim vrijednostima niti se od njih izolirati. Umjesto toga, trebali bi obogatiti zapadna društva svojom moralnom dubinom, obiteljskim vrijednostima i duhovnim uvidom, pridonoseći humanijem i uravnoteženijem shvaćanju slobode i napretka“, zaključila je Najwa Juma.