Nenad Marjanović, poznat kao Dr. Fric, bivši član utjecajne punk rock grupe KUD Idijoti iz Pule, objavio je knjigu ‘Idijotske priče’, nastavak knjige ‘Život s idi(j)otima’ iz 2019., uz neke njegove kolumne

Nenad Marjanović, poznat kao Dr. Fric, bivši član utjecajne punk rock grupe KUD Idijoti iz Pule, nedavno je objavio knjigu „Idijotske priče“, svojevrsni nastavak knjige „Život s idi(j)otima“ iz 2019. godine koja sadrži i dio njegovih kolumni iz Glasa Istre, u kojima je bez dlake na jeziku komentirao društveno-političke događaje i život u rodnoj Puli i Hrvatskoj. “Želio sam da ostanu (priče) dio baštine. Neke su bile samo dio mog promišljanja i trenutačnih osjećaja, osjećao sam potrebu referirati se prema određenim stvarima, reći nešto, zabilježiti, podsjetiti – nešto slično kao što su KUD Idijoti radili u karijeri”, naglasio je Marjanović u uvodu knjige „Idijotske priče“ na gotovo 300 stranica u 70 priča, odnosno njegovih promišljanja i zapisa napisanih na mobitelu. Kako je istaknuo u intervjuu, osjetio je potrebu da piše i o nečemu drugome osim o karijeri u KUD Idijotima jer se puno toga događalo nakon što je bend ugašen, a poriv za porukom, kako je naglasio, ima u sebi, jer KUD Idijoti su to radili u glazbi.

KUD Idijoti bili su pulski bend koji je djelovao od 1981. do smrti pjevača Branka Črnca Tuste 2012. koji je preminuo od posljedica raka pluća i grla. Tijekom karijere objavili su 17 albuma i EP-a i u bivšoj Jugoslaviji bili su jedna od najutjecajnijih punk rock grupa. Nenad Marjanović bio je dugogodišnji basist (1985. – 2000.) i jedan od glavnih ideologa benda poznatog po antifašističkim stavovima, provokativnim tekstovima i kritikama vlasti 90-ih, posebno u vrijeme Franje Tuđmana. Sudjelovao je na svim albumima benda osim na albumu ‘’Remek-djelo’’. Napustio je sastav 2000., a bend je nastavio svirati i objavio jedan album. Razlog razlaza opisao je kao gubitak emocionalne povezanosti među članovima. Autor je četiriju knjiga, a u knjizi ‘’Život s idi(j)otima’’ iz 2019. kombinira autobiografiju s pričom o bendu. U njoj detaljno opisuje turbulencije 90-ih, utjecaj rata na glazbenu scenu i KUD Idijote. Pisao je satirične kolumne za dnevne novine Glas Istre „Ordinacija dr. Frica” i vodio i uređivao TV emisiju ‘’Sistematski pregled’’ na TV Nova Pula. Pokrenuo je istarski portal Regional Express s kolegom Diegom Bosuscom Pticom, fokusiran na lokalne teme, vijesti, sport i društvena pitanja. Bio je neslužbeni glasnogovornik KUD Idijota i javno se protivio nacionalističkim tendencijama 90-ih, što je uzrokovalo sukob s medijima i ograničenu prisutnost benda u javnosti. Godine 2020. otvorio je galeriju posvećenu rock glazbi u Istri, s ciljem očuvanja arhivskog materijala i promocije glazbenih događaja.

NACIONAL: Iako na prvi pogled vaša nova knjiga „Idijotske priče“ zvuči kao zbirka priča o karijeri u KUD Idijotima, riječ je o vašem viđenju svijeta samo djelomično i kroz karijeru grupe. Zašto se niste fokusirali na anegdote i dogodovštine benda?

U knjizi ‘’Život s idi(j)otima’’ dosta sam pričica posvetio našoj karijeri, ima ih naravno i u ovoj, ali osjetio sam potrebu da pišem i o nečemu drugome. Puno toga događalo se od kada nas nema na sceni, taj poriv za porukom imam u sebi, ranije smo to radili kroz glazbu, a ja sada imam potrebu pisati, a još kada se nađe izdavač, onda je to idealno. Dobro ste primijetili da se dosta bavim svijetom, u ovim godinama mogu povlačiti paralele i donositi zrelija zapažanja, no problem te zrelosti u tome je što nije ružičasta. Zbog toga mi je nekoliko prijatelja reklo da sam zašao u mračnije teme, no mislim da sam dovoljno sarkastičan da knjiga ipak nije tužna, dapače.

‘Idijotske priče’ donose promišljanja i zapise na mobitelu u 70 priča na 300 stranica

NACIONAL: U uvodu ste naglasili da je knjiga napisana na mobitelu, što se i vidi jer ste slijedili tijek misli. Zašto ste se odlučili na takav pristup?

Ovo mi je druga knjiga koja je u cijelosti napisana na mobitelu, lakše mi je, kad god i gdje god mi nešto padne napamet mogu to odmah zapisati, a kasnije korigiram i prebacim u word dokument. Jedan dio knjige su i moje kolumne koje sam pisao za Glas Istre, zbog toga na trenutke ima elementa kronike, no za knjigu sam birao tekstove i teme koje nisu toliko lokalne, a hvala bogu kod nas su se dešavale neke stvari koje su mi četiri godine svakodnevno okupirale misli. Bilo mi je jasno da su događanja u Puli i Istri nešto što treba zapisati, mi smo od grada koji je bio pojam slobode u četiri godine postali najkonzervativnija sredina u Hrvatskoj. Zabrane, crkvene procesije, ideje o kamerama na plažama, zabrane toplesa, zabrana ispijanja alkohola uz obalu, sulude stvari su se događale, nažalost puno je toga trajno uništeno, a meni je najteže gledati svoj rodni grad kako postaje selo, grad koji se utapa u sivilo koje vlada u ostatku Hrvatske.

NACIONAL: Pula je u centru vaših priča i bez dlake na jeziku dotakli ste se brojnih momenata vezanih uz grad. Niste štedjeli donedavnog gradonačelnika Filipa Zoričića. Izgleda da vam je poprilično išao na živce. Zbog čega?

Zoričić je zalutao u Pulu, a mislim na Pulu koju velika većina poznaje kao grad suživota, radničke klase, žestoke glazbe, on je uspio na valu zasićenja IDS-ovom politikom dobiti izbore. Čovjek nema program, on je uzjahao taj nabujali val anti IDS raspoloženja i u drugom krugu uz pomoć podrške platforme Možemo! postao gradonačelnik. Radi se o pučkom učitelju, vrlo konzervativnom, bivšem kadru mladeži HDZ-a, osobi koja je vrlo nervozna, eksplozivna, iako u javnosti nije ostavljao taj dojam. On je bio prva osoba nakon mog pokojnog oca koji se derao na mene, ostao sam zbunjen, no to je valjda milje kojem on pripada. On je osoba koja nema pojma o pulskoj rock sceni, na jednom gledanom podcastu sprdao se s KUD Idijotima, njemu je glavna fora za mene javno izgovoriti kako sam „propali panker“, njemu skučeni mentalni prostor kojim vlada ne dozvoljava spoznaju da je jedini uspješni panker onaj koji nije uspio. Ako je uspio, jebiga, onda nije panker. U svakom slučaju, nisam ga htio štedjeti, u nekim trenutcima sam si išao na živce, ali si nisam dozvolio uzmicanje. Nije on bio portir u Uljaniku, bio je najmoćniji čovjek grada, meni su takvi likovi izazov, a iz dana u dan je davao materijale, opsjednut samim sobom, bio je rođen za zajebavanje. Kod njega je sve postavljeno kao da je Pula neko selo u Dalmaciji pa se pojavi na utakmici Istre 1961 u majici koju nosi Torcida.

NACIONAL: Jeste li sretniji što je na mjesto gradonačelnika sjeo Peđa Grbin ili i prema njemu imate također kritičko mišljenje?

Peđa me za sada ne zanima, nije on ni blizu lik kakav je bio Prika, on je političar, dobar ili loš, ali je političar, ovaj je bio više kao ministrant, okrenut nečem što ne razumijem. Kada god bi javno istupao, vrtio bi drugom rukom prsten na ruci, mene je to izluđivalo, plašilo me.

NACIONAL: Kritični ste bili i prema istaknutom pulskom glazbeniku i vođi grupe Atomsko sklonište Bruni Langeru iako je poznato da ga članovi KUD Idijota nisu voljeli. Je li točno da je on jedan od rijetkih Puležana koji se žalio na buku tijekom vaših nastupa?

Bruno je legenda, nema tu zbora, on je sinonim Pule, ali je vrlo proračunat. Pratim što se događa u Srbiji i u svemu tome jednu malu epizodu igra Langer. Ovih dana održat će se čuvena Gitarijada u Zaječaru, aktualna vlast je zbog podrške studentima otkazala nastup mojim prijateljima iz benda Goblini, zbog toga su neki izvođači otkazali sudjelovanje, no Langer nije pokazao solidarnost s mladim ljudima koji se bore za slobodu. Langer je bio predsjednik istarskog HGU-a koji se zalagao da nam se zabrane nastupi zbog toga što smo nastupali s Partibrejkersima po Sloveniji i naravno da će za njega biti uvijek mjesta u mojim pričama. No volio bih jednu stvar naglasiti: koliko god za mnoge Langer bio Atomsko sklonište, taj bend je jedan od najvećih s ovih prostora i Boško Obradović, Đoser, Gužvan i ostali ljudi puno su veći nego ovo što radi Langer.

NACIONAL: Niste poštedjeli ni neke druge izvođače koje ste okarakterizirali kao nevažne i bezvezne jer vam nije bila jasna njihova pozicija i stav u društvu. To su Psihomodo Pop i Let 3. Zašto vas iritira njihova karijera?

Ne iritiraju me, ali imam svoje mišljenje o njima, oni su opstali, tu su već skoro pola stoljeća, no ja nisam lik od Eurovizije čak ni iz zajebancije, nisam lik koji cijeni rad ljudi koji u četrdeset godina rada nisu dali nijedan ozbiljan intervju, oni za sve ovo vrijeme nisu rekli ništa, ljudi kod njih traže nešto čega nema. Oni su nekome smiješni, duhoviti, meni nisu ni provokativni niti smiješni, čak nisam siguran da vole to što rade. Let 3 su udarnici, kopaju, riju, vuku, za svaki koncert se ubiju, ali mene boli kurac za to, njihovi su mi koncerti dosadni, a Psihomodo Pop su mi već četrdeset godina Ramonesi za sirotinju.

KUD Idijoti, jedna od najboljih punk grupa u bivšoj Jugoslaviji. FOTO: Darko Kolić

NACIONAL: Peru Lovšina, vođu grupe Pankrti, opisali ste kao svojevrsnog gurua i velikog prijatelja. Čime vas je Lovšin osvojio?

Pero je jednostavan lik, jedan od onih ljudi koje kao da znaš cijeli život, kao da ti je neki dobroćudni rođak, nije se ni on baš nasvirao punka do ponovnog okupljanja Pankrta, ali ga volim. Sjetim se kako su on i moj stari razmjenjivali dobra, stari mu da punu kesu ribe, a onda ovaj za vikend donese punu kesu kranjskih kobasica, domaće koje je kupovao od nekih ljudi. Jako mi je drag lik, jako je talentiran, on je kralj u tri akorda, nema ga takvog, bio je to nekad i Sale Veruda, ali život neumitno šiba.

NACIONAL: Dotaknuli ste se i sporne situacije vezane uz dodjelu nagrade za životno djelo Rock&Offa, iza koje između ostalih stoji i HGU, udruga koja vam je tijekom devedesetih zagorčala život i karijeru i koju ste 30 godina napadali zbog nacionalizma i cenzure, a na koncu upravo ste od njih primili nagradu i napisali da ste odmah pristali. Je li to izdaja ideala i šamar publici koja vas je podržavala?

Ajde neka bude tako iako dobro znate da su oni bili samo jedan manji dio te odluke. To mi zamjeraju oni koji mrtvi hladni uzimaju sve iz sustava, jašu u društvu skladatelja, ZAMP-u, imaju riješeno zdravstveno i mirovinsko. Što te tiče izdaje publike, na to sam navikao, izdao sam ih više puta, točnije neprestano izdajem ljude, čim smo prvi put izašli iz podruma morao sam se suočiti s izdajom. A HGU se meni, točnije nama naklonio, ako su oni odgovorni za nagradu, nisam se ja njima naklonio. Ako su oni ti koji su nam dodijelili tu nagradu, onda su priznali da su pojeli govno. Nikada nisam dobio nagradu, to je jedina. Ljudi koji mi to zamjeraju su licemjeri.

NACIONAL: U knjizi ste se osvrnuli na popularnost grupe KUD Idijoti i u sarkastičnom stilu napisali: „Nije to slava Sinana Sakića ni Joleta, no jebiga nekome smo bili uzori.“ Koliko su beskompromisan stav KUD Idijota, izjave bez dlake na jeziku i zauzimanje političkih stavova i osuda nacionalizma i fašizma odredili vašu popularnost i utjecaj na publiku?

Nije to nikakva popularnost, to je samo kult koji smo stvorili, danas je to opće priznata stvar, ali raduje da smo nekada nekim klincima bili uzor iako je to danas daleka prošlost. Ne vidim baš previše mladih ljudi kojima nešto znači ono što smo radili, oni na koje smo mi utjecali već su ljudi koji pate od išijasa.

‘Bit će zanimljivo sljedeće ljeto, uvjeren sam da ćemo imati novi hipodrom, jedino je još uvijek Pula po tome posebna, ali ne zadugo. Iznenadila me spoznaja da se tako brzo utopila u crnilo’

NACIONAL: Kako se nosite s rastućim fašizmom i neočekivanom podrškom Vlade profašističkim skupovima i sve glasnijim proustaškim pjesmama, prvenstveno Marku Perkoviću Thompsonu koji je popularnost izgradio veličajući NDH?

Nosim se junački, nije to novost, svaki doček reprezentacije ili proslava sportske medalje prepuni su te ikonografije, tih pjesama, nije to neočekivana sila koja se pojavila, to je kontinuitet. Oni više nemaju razloga za strah, prije su se možda bojali reakcije Zapada, koga da se više boje? Thompson je nedavno samo potvrdio ono što znamo, bez njega više ne može ni svadba, ni utakmica, ni jedna sahrana, komemoracija, čovjek uzima ono što su mu omogućili. Možemo polemizirati o tome što je moderna Hrvatska, slušao sam pozorno izbornika Zlatka Dalića, on kaže da je ovo čemu sada svjedočimo moderna Hrvatska, svi ti ljudi u crnom, sve te pjesme, sva ta ikonografija, to je za njega moderna Hrvatska. Ja sebe doživljavam samo kao promatrača zato što sam svoj rat davno izgubio. Slušam argumente jednih i drugih iako se i ovi drugi loše postavljaju u živi zid, pjevaju ‘’Bella ciao’’ u Areni i silno su ponosni. Znam da puno ljudi nema pojma da smo mi to svirali još od osnutka benda, ljudi nemaju pojma da smo u pulskim osnovnim školama učili tu pjesmu na satovima glazbenog, ali trebalo je pjevati ‘’Po šumama i gorama’’, bila bi to mala replika na ono što se događa. ‘’Bella ciao’’ je alibi pjesma iako je prekrasna, no tog trenutka je trebalo pjevati nešto drugo. Najviše su me iznenadile Pula i Istra, spoznaja da su se tako lako utopile u to crnilo. U ove četiri godine bili smo svjedoci da Pula i Istra nisu drugačije jer je osoba koja obožava 80 posto Thompsonovih pjesama, a tako je nedavno izjavila, izgubila izbore za tisuću glasova. Hrvatski pisci vole Pulu, imamo Sajam knjige, super, sedam dana Mediterana, sedam dana svekolikog zavaravanja, bit će zanimljivo sljedeće ljeto, uvjeren sam da ćemo imati novi hipodrom, jedino je još Pula po tome posebna, no ne zadugo.

NACIONAL: Sale Veruda nastavio je samostalnu karijeru. Prekinuli ste sve veze s njim. Jeste li se pomirili?

Nisam, uspješno se izbjegavamo, to je već poznat i popularan sport kod nas na Verudi, ne vidim razlog za ikakve kontakte i mislim da je želja obostrana.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da zasvirate bas u novom bendu?

Ponekad osjetim potrebu napisati pjesmu, sviram gitaru, prije nekoliko dana napisao sam još jednu navijačku pjesmu za moj klub NK Istra 1961, to je nakon ‘’Ča in delamo’’ druga pjesma koju sam napisao, čak i uživam u radu u studiju, ali nema šanse da više ikada sviram u bendu.