Hrvatsku i cijelu regiju u ponedjeljak je rastužila i potresla vijest o smrti legendarnog pjevača narodne glazbe, Halida Bešlića. Osim po glazbi, Halid Bešlić bio je poznat i po skromnosti, humanitarnom radu i snažnoj vezi s domovinom Bosnom i Hercegovinom. Novinarka Nacionala Orhidea Gaura Hodak 2009. godine imala je zakazan intervju s Bešlićem u Sarajevu. Unatoč neočekivanim preprekama intervju je uspjela odraditi u automobilu dok su se vozili iz Sarajeva prema Tuzli, a Halid je još jednom pokazao kakav je čovjek.

Evo kako se prisjeća te ‘avanture’:

“Tog listopada 2009. godine fotograf Nacionala Krasnodar Peršun i ja putovali smo u Sarajevo na intervju s Halidom Bešlićem. Povod je bio to što je Halid rasprodao dva koncerta u zagrebačkoj Areni. To je bilo davno prije no što su današnje regionalne zvijezde poput Aleksandre Prijović punile pet, šest koncerata zaredom u Areni, bilo je praktički nezamislivo.

Zato smo se uputili u Sarajevo gdje nas je u dogovoreno vrijeme čekao Halid. Međutim, na putu, negdje taman prije granice s BiH, imali smo sitni udes s automobilom, ništa nam srećom nije bilo, ali smo morali čekati da nam iz Zagreba pošalju drugi automobil. Jer, naravno, nema šanse da bismo odustali od odlaska u Sarajevo.

Međutim, kasnili smo najmanje dva ili tri sata na dogovoreni intervju, a Halid je tu večer imao veliki koncert u Tuzli. Nikakav problem za Halida. ‘Sjedite s nama u auto i idemo skupa pa ćemo napraviti intervju po putu’, rekao je. Tako je i bilo. Sjeli smo u auto i pričali putem od Sarajeva do Tuzle. Ne trebam ni pričati koliko je Halid bio veliki čovjek, čovjek velikog srca, čovjek od naroda i čovjek za ljude, za svakog čovjeka”, prisjetila se intervjua Nacionalova novinarka Orhidea Gaura Hodak.

Nacional

A u tom je intervjuu Bešlić, prvi bosanskohercegovački pjevač koji je u Hrvatskoj srušio predrasude o narodnjačkoj glazbi, pričao o svojoj karijeri, supruzi, životu u Bosni i Hercegovini nakon rata…

“Meni je u kritičnom trenutku dosta pomoglo to što su moje pjesme bile u filmu “Armin” Ognjena Sviličića, onda sam pjevao u filmu “Karaula” Rajka Grlića, doduše tu nisam pjevao svoje pjesme nego tuđe, ali sam u tom filmu i glumio. Onda se pojavljujem u filmu “Kod Amidže Idriza” Pjera Žalice s pjesmom “Malo je, malo dana”, pa s “Prvim poljupcem” u “Grbavici” Jasmile Žbanić. U filmovina Borisa T. Matića koristi se motiv moje pjesme “Zlatne strune”. Uglavnom, ti su filmovi utjecali na to da se moje ime pojavi u medijima tipa Glorije, Nacionala. Doduše, ja sam u Nacionalu, kad je još bio onaj stari papir, imao veliki intervju još 1997. kad sam imao koncert u Domu sportova. Ja sam, dakle, dio istorije Nacionala“, rekao je Halid Bešlić te 2009. godine.

Halid Bešlić, novinarka Orhidea Gaura Hodak i fotograf Krasnodar Peršun – unatoč žurbi na koncert i našem kašnjenju, Halid je našao vremena popiti tursku kavu s ekipom Nacionala Photo: Arhiva Krasnodar Peršun

“Imao sam ja prolaz u Hrvatskoj i prije, ali nisu mogli mene pustiti, a druge ostaviti. Mene su na kraju ipak pustili jer su valjda shvatili da se ja ne uklapam u te kalupe. Govorili su “to je pjesma Halida Bešlića”, nije ni ovako ni onako nego je to nešto “halidovsko”. To je ipak veliki uspjeh i sretan sam da je tako. Ja nekad volim što ne mogu sve pjesme da se puštaju, da postoji selekcija. Dao bog da to bude i u Bosni. Na našim stanicama nema nikakve selekcije nego jedan sistem koji propušta baš sve, tako da mi se neka muzika zgadi kad ju čujem. Kompletan javašluk je opustošio Bosnu, izvan svakog ukusa i mjere. Mi Bosanci znamo što je dobra pjesma. Urednici bi trebali probirati što će puštati i zato skidam kapu hrvatskim urednicima”, dodao je.

Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

U Jugoslaviji, prisjetio se tad, nije bilo zabrane, ali je selekcija bila veća. “Nastupali smo čak i u “Top listi nadrealista” koju su radili poznati bosanski glumci. Mi smo koristili, čak i kroz humor, da nas ljudi vide jer ta je emisija bila nevjerojatno gledana. A ja sam u to vrijeme imao megahitove. Moja ploča “Neću, neću dijamante” prodavana je u milijunskoj tiraži. Zamislite danas prodati milijun CD-a. Ne znam s čim bih to danas mogao usporediti”, kazao je.

U to je vrijeme socijalizma, dodao je, mogao dobro zaraditi. “Jesam, od tantijema, autorskih prava, koncerata. Bilo je para dosta, ali se potrošilo, šta ćeš…” Priznao je potom na što je najviše volio trošiti zarađeni novac: “Bio sam mlad, željan života, ali nisam se razbacivao. Ja sam bio više boem, ali trošio sam na kafane. Nisam kockar, to je dobro, i ne volim drogu. Ta dva glavna poroka nemam, a na ostalo ako se potroši nije mi žao.”

Tijekom intervjua s Halidom, prilazili su nam njegovi brojni obožavatelji koji su željeli da ga slikamo s njim za uspomenu jer, gdje god je Halid došao, ljudi su mu prilazili Photo: Krasnodar Peršun

Opisao je i kad se iz rodne Knežine uputio u svijet: “Osnovnu školu završio sam u tom selu Knežina. S nekih 13-14 godina, budući da sam ranije krenuo u školu, došao sam u Sarajevo. Bio sam u đačkom domu na Grbavici, završio sam zanat za tesara. Ali kad sam počeo raditi i vidio kako je teško raditi, odmah sam se knjige uhvatio kao pijan plota. To me dosta opametilo. Kad sam završio zanat i počeo raditi na građevini, rekao sam sam sebi: “To ćeš da radiš cijeli život?” I onda sam se uhvatio knjigice i završio za građevinskog poslovođu, što bi danas bila kao neka viša škola. Ali sam bio mlad, počeo sam pjevušiti i onda sam otišao u vojsku u Obrenovac kod Beograda. Ali mi smo bili na terenu oko Valjeva, moja jedinica je bila hidrotehnička, pravili smo kartaže izvora vode za sela, pa smo seljacima pravili vodovode. Spavali smo u školama i šatorima. No u vojsci je bilo dobrih muzičara i iz Splita, Sinja, imali smo bend koji se zvao Sinjski alkari, gitarista iz kasnijeg benda Rokeri s Moravu je svirao s nama.”

Borna jaksic/PIXSELL

U vojsci se tako počeo intenzivnije baviti glazbom. “Kako sam ja bio neophodan svojoj jedinici za vodove, znali su po mene poslati i u mjesto 100 kilometara dalje samo da nastupim. Bio sam jako aktivan oko muzike i pjevanja, što sam najviše na svijetu i želio. Došavši iz vojske, imao sam solidan repertoar da mogu u kafani da pjevam i pala je ta odluka da ću se bavit muzikom”, rekao je.

No, njegov je otac bio protiv toga: “Da, ja potječem iz kraja gdje su ljudi gorštaci, Hercegovina i moja domaja su isto. Mi smo kruti, tvrdi, a muzičari nisu smatrani za neku profesiju ni zanat, to je bilo više ‘nako.” No, kad je vidio da u jednoj noći Halid može zaraditi više nego on zacijeli mjesec, predomislio se. “Onda je zašutio. Ali njemu ni dan danas nije jasno što ja tu radim. No počeo sam u onim noćnim kafanama i manjim takozvanim birtijama pjevati za bakšiš. I tako se nakon godinu dana stjecala rutina. Otkad sam mikrofon uzeo u ruke i počeo se time baviti, od toga živim i gotovo je, za mene je priča bila završena. Onda sam počeo birati ljepše gradske kavane gdje se svirala malo ljepša muzika, bilo je pristojnije. Tu sam proveo jedno tri godine u Sarajevu i proširio repertorar. Tad se u Sarajevu svašta sviralo, zabavna, narodna, starogradske, romanse, sevdalinke i morao si kao pjevač znati cijeli repertoar da bi mogao zadovoljiti goste. I tako je prošlo jedno pet, šest godina da bih se uopće usudio da pomišljam na neku ploču. Onda je izašla prva singlica, pa druga, pa treća, pa prvi album…”

Dalibor Urukalovic/24sata/PIXSELL

Opisao je i kako je upoznao suprugu Sejdu: “Njena sestra je bila moja drugarica, radila je u kuhinji u kafani u kojoj sam ja pjevao. Kako je pričala svojim roditeljima da sam ja fin momak i da bi voljela da me upoznaju, jednom sam otišao kod nje i kad sam ušao u kuću, vidim jednu djevojku. Pitam ja: “Tko ti je ovo?” Veli, sestra. “Što ti ne kažeš da imaš sestru!”, rekoh. “Znaš što ti je radit’.” I tako je bilo.”

U vrijeme rata bio je u Njemačkoj: “U Njemačku sam otišao tri-četiri mjeseca prije rata u Bosni. Pjevao sam po kafanama i klubovima. Kad je puklo, razmišljao sam da ženu i dijete izvedem. Kad su bile demonstracije u Sarajevu, moj sin izbjegao je metak za tri metra i onda rekao: “Mama, ja neću da poginem.” Kako žena nije htjela ići, rekao sam joj da, ako ona neće, neka barem pošalje dijete. Onda ona kaže: “Ti mene ne voliš.” Ma volim, kažem, izlazi, šta mi glumiš heroja tu. Onda sam pomagao koliko sam mogao, mislim da sam bio puno korisniji gore nego dolje. Hvala bogu da je taj rat iza nas. Nisam bio u ratu, ali isto kao da sam i bio. Slomi te to, svaku noć slušaš, gledaš, ne znaš šta je. Mi tada nismo još imali pomoć institucija, samoinicijativno smo sredstva skupljali i slali pomoć, iako su sve veze s Bosnom bile blokirane. Jedan koncert pjevao bih za Bosnu, jedan za sebe i tako se živjelo“.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE

TUŽNA VIJEST IZ SARAJEVA Preminuo je Halid Bešlić