Brojke uopće nisu dobre, štoviše, porazne su. Naime, čak 30 posto dječaka i djevojčica u dobi do 9 godina je pretilo, što se povezuje s prekomjernom upotrebom trehnologije. Djeca danas imaju razne mogućnosti zabave, od videoigrica, računala, mobitela, sportskih i zabavnih programa, i sve manje se odlučuju za sport. O toj temi porazgovarali smo s Nevenom Šavorom, direktorom Ureda za programe nacionalnih sportskih saveza i razvojne programe. Šavora je diplomirani kineziolog, vrsni džudaš, a u Hrvatskom olimpijskom odboru je više od 25 godina. 

U sportu ste pola stoljeća, mislite li da se danas mladi bave manje sportom nego ranije, da tako kažemo, u vaše vrijeme?

– Ne znam koliko je mladih spremno riskirati da uđu u prostor vrhunskog sporta, to je danas realnost…  Danas mladi imaju razne mogućnosti zabave, ja to zovem – ometači! U moje vreme ste imali dva programa na TV, prvi i drugi program, bili smo svi vani, lunjali po kvartu i sport je došao kao normalan slijed. Danas klincima  to nije sve. Imaju Netflix, videoigrice, mobitele. To su nebrojene mogućnosti, pa imaju YouToube, na kojem mogu biti 365 dana u godini i da im ne bude dosadno. Ono što se događa, a to je surova istina, djeca danas dolaze na sport da ih popravimo! Upravo od tih ometača manje su fizički aktivna. Od deset ljudi, koji dođu na sport, devet dolazi da ih popravimo.

Hrvatska se susreće s ogromnim problemom, a to je da je svako treće dijete pretilo. Iako je kilogram srdela još jeftiniji od pizze, djeca se nezdravo hrane, izbjegavaju sport. 

– Porazno za nas da smo jedna od debljih nacia u Europi, imamo jako puno pretile djece. A to je ta mogućnost izbora, djeca danas imaju brojne slatkiša, dostave hrane, sve to nije dobro. To je sve kao droga, McDonalds, pa hamburgeri, to sve sigurno utječe na zdravlje na pretilost. Djeca su prešla u sjedalački način života, cijele dane su ispred telefona, kompjuotra, zato su pretila. U školma imaju samo dva sata tjelesnog odgoja na tjedan. Sport može biti prevencija svim tim stvarima, što je sjajno i korisno i za Ministarstvo zdravlja. Djeca kroz sport dobivaju navike, socijalne vještine, što je jako bitno. Djeca danas sjede za istim stolom i razgovaraju preko mobitel. Evo, primjerice, vodio  sam djecu na maturalac i u busu muk. Mislio sam da su posvađani, pitao sam ih ‘zašto ne ragovaraate, jeste se posvađali. Daj maknite mobitele’.

Danas se, za razliku od nekih prošlih vremena, u svakom klubu plaća i članarina, koja iznosi oko 50 eura na mjesec. Primjerice, RK Zagreb je prvi klub u Hrvatskoj koji je ukinuo članarine i djeca treniraju potpuno besplatno. Koliko plaćanje članarina odbija djecu od sporta, ljudi nemaju novca ni za osnovne namirnice…

– I u moje vrijeme se plaćala članarina, ali ona je bila simbolična, neznatna. Danas, barem koliko mislim, klubovi nemaju od čega živjeti, naplaćuju članarine od od puke potrebe za preživljavavanjem.  Sport može biti prevencija mnogim bolestima, kad bi se više izdvajalo, sport bi bi dosupniji svima. Evo, dat ću vam primjer, u SAD-u se treniranje juda plaća 600 dolara na mjesec, ali pogledajte što dijete dobije na sportu,
Od socioloških mjera, odgojnih, obraovnih, odgojnih. Pričao sam s Leonardom Pjetrajem (boksački trener) koji mi je rekao da kod njega nema šanse da djeca dođu u klub, a da ne pozdrave. Ili odzdrave, kad odlaze. Nema bacanja stvari na pod. To je sve odgoj. A RK Zagrebu svaka čast na ukidanju članarina.

Razgovaramo o nedostatku interesa kod djece za sport, a istovremeno nemamo dvorana, bazena, terena… Tin Srbić, jedan od najboljih gimnastičara svijeta, trenirao je u dvorani staroj 145 godina. Amerikanci nisu mogli vjerovati. 

– Vlada je izvodijla značajna sredstva za izgradnju infrastruktura, evo sad se i Dom sportova gradi, ono je bila katastrofa. To je zadnji put rekonstruiorano za Univerzijadu, 1987. godine. Dvorana mora biti toliko da djeca ne moraju trenirati u 23 sata, što nije normalno. Pa mi nikad nismo trenirali iza 19 sati. Danas djeci trening počinje u 23 sata, dođu doma oko 1 iza ponoći, a ujutro škola. Dok se to ne riješi, glipo je pozivati djecu na bilo što. Klubovi koji dobro rade, ne mogu primiti djecu zbog tih nedostataka.

Nogomet je megapopularan svugdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj, a novac koji zarađuju nogometaši privlači djecu više nego, uvjetno rečeni, manji sportovi, u kojima nema ni približno toliko zarade. Koliko je teško privući djecu u ‘manje sportove’, gdje se ne okreće takav novac? 

–  Ljudi iz, nazovimo ih, manjih sportova trebali bi raditi na populariziaciji tih sportova. Primjerice, reći ću vam za judo. Napravljena je studija, prema kojoj se kod treniranja juda kod djece razvijaju kognitivne sposobnosti! Svaki sport ima drugađije prednosti i djecu treba i na to naučiti. Moramo biti puno aktivniji i privući djecu, ne samo jednom na godinu i to u pravilu na početku školske godine. Roditelji sve više rade i imaju sve manje vremena voziti djecu na treninge, a ispred sporta su strani jezici, informatika, glazbena škola… Sport je na kraju lanca.

Hrvatski olimpijski odbor je donio odluku o otvaranju centara izvrsnosti, projekta započetog 2022. godine, koji pruža pomoć sportašima, savezima, trenerima u trenažnom procesu. Centar je u 2024. godini napravio preko 300 akcija.

– HOO ima programe potpore sportaša mlađih dobnih kategorija. Mi krećemo s 15 godina. Prije je bilo s 12 godina, pa se događa da već s 15 godina imaju zdravstvenih problema, moraju na operacije i imaju ozbiljen ozljede.  Nemojte na djeci primjenjvati treninge koje rade seniori, tu je isto problem. Trebamo ih fizički i psihički pripremiti, to je jako težak, selektivan proces.

Koliko imate sportaša u razvojnim programima?

– Imamo 711 sportaša u 49 sportova i preko 150 trenera. To je već uhodani sustav. Sjećam se, 1997. smo jedan program za juniore,  ali smo jako puno evoluirali. Nakon svakog olimpijskog ciklusa radimo redizajn, prema potrebama sporta. Svaki sport ima svoju specifičnost.

Unatoč svim problemima, kad gledamo broj stanovnika, mi smo uspješna sportska nacija. 

– Itekako! Mi smo čudo! Ljudi u svijetu ne mogu vjerovati da mi sa 3,8 milijuna stanovnika radimo takve stvari. Evo, u Hrvatskoj je 260.000 registriranih sportaša, od toga 120.000 nogometaša. U biatlonu imamo pobjednika Svjetskog juniorskog kupa, Matija Legović, a znate li koliko imamo registriranih biatlonaca? Probajte pogoditi.

Stotinjak?

– Ne, 47!

Taj podatak je doista impresivan, ako uzmemo u obzir da u Norveškoj ima 170 natjecatelja samo u dobi od 20 do 22 godine. Samo u toj dobnoj kategoriji imaju triput više biatlonaca od Hrvatske. Na kraju, imamo i olimpijsku pobjednicu u judu. Vi ste izvrni judaš, od malena ste u tom sportu, jeste vjerovali da će Hrvatska jednog dana imati olimpijsko zlato u tom sportu?

– Iskreno, nisam vjerovao. Možda, ali teško. Ali kad je Barbara Matić počela raditi svjetske rezultate, tad sam pomislio da bismo stvarno mogli osvojiti olimpijsko zlato. Barbara se praktički u Parizu na Olimpijskim igrama prošetala do zlata.

Još jedan dokaz da smo sportska zemlja, unatoč ogromnim problema s pretilosti djece.

– Imamo toliko šampiona u toiko sportovna da je to svjetsko čudo. Na posljednjim olimpijskim igrama smo nastupali u 21 sportu. Sport je prevencija zdavlju, to moraju ljudi znati.