Novi animirani film Nike Radasa ‘Psihonauti’, nastao kao dio terapije u suradnji s pacijentima zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče, imat će svjetsku premijeru u sklopu Animafesta koji se u Zagrebu održava od 2. do 7. lipnja. Film prikazuje anksiozni poremećaj, depresiju i psihozu

U sklopu ovogodišnjeg Animafesta koji se u Zagrebu održava od 2. do 7. lipnja svjetsku premijeru će imati novi animirani filma Nike Radasa ”Psihonauti”, nastao u suradnji s pacijentima Klinike za psihijatriju Vrapče. Njegov prethodni animirani film iz 2019. godine, ”Neobične kupke gospodina Otmara”, osvojio je niz priznanja i nagrada, kao što su Nagrada Oktavijan za najbolji animirani filma na Danima hrvatskog filma, na kojima je osvojio i nagradu Zlatna uljanica za promicanje etičkih vrijednosti na filmu, nagrada za najbolju režiju na Diversion International Short Film Festivalu, nagrada za Najbolji kratkometražni animirani film na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma Moscow Shorts, posebno priznanje žirija na Lucania Film Festivalu te nagrada za najbolji nezavisni kratkometražni film na Mikro FAF-u i posebno priznanje na Međunarodnim danima animacije.

U lutka-filmu ”Psihonauti” psihički poremećaji prikazani su otjelovljeno, kao prostorne „ekstenzije“ svojih nosilaca, antropomorfizirani objekti ili simbolički predmeti. Psihičke bolesti su odlučile napustiti ljude i pronaći svoje novo utočište u građevini napravljenoj od praznih kutija za lijekove – Farmakopolisu. Film prikazuje anksiozni poremećaj, depresiju i psihozu i likovi su utjelovili autentično svjedočanstvo pacijenata Klinike za psihijatriju Vrapče. Posebna pozornost usmjerena je na glazbu i zvuk jer su uglazbljeni tekstovi iz uputstva za lijekove, a Radas je robotiziranim glasovima podcrtao prirodu farmakoterapije. Film ”Psihonauti” bit će prikazan i na ovogodišnjem festivalu animiranog filma u Annecyju.

Radas je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i od 2004. u Klinici za psihijatriju Vrapče je stručni suradnik i provodi terapiju umjetnošću. Uz razne klasične likovne tehnike koje koristi u radu, pokrenuo je filmsku radionicu u kojoj s pacijentima snima animirane i dokumentarne filmove.

‘Sudjelovanje pacijenata u filmu bilo je, u terapijskom smislu, prihvaćanje odgovornosti, kooperativnosti i samoaktualizacija kroz kreativan vid aktivnosti’

NACIONAL: Film ”Neobične kupke gospodina Otmara” osvojio je niz međunarodnih nagrada. Koliko ste se novim filmom odmaknuli od tog rada?

Kratki animirani film ”Neobična kupka gospodina Otmara” bio je prvi film koji smo snimili profesionalnom kamerom. Kada smo započinjali rad, nismo se opterećivali rezultatom, naprosto smo se igrali. U jednom trenutku, na pola filma, shvatio sam da smo učinili iskorak od prethodnih filmova i da imamo festivalski potencijal. Tada se u postprodukcijsku fazu uključio Filip Gašparović Melis, predsjednik Hrvatske udruge digitalnih umjetnika koji je svojim tretmanom podigao kvalitetu. U tom trenutku fokus se prebacio na produkt koji nam do tada nije bio toliko bitan. Sa ”Psihonautima” željeli smo snimiti festivalski film pa je Filip od početka bio producent. Želja mi je bila da uključimo profesionalne filmske djelatnike kao što su dizajner zvuka Luka Gamulin i animator Pavao Stanojević. To je bilo važno jer je projekt dobio na težini i Klinika Vrapče otvorila je vrata vanjskim sudionicima. Time postižemo da pacijenti koji su sudjelovali imaju izraženiju percepciju važnosti svoje uloge u procesu tijekom suradnje s profesionalcima. U terapijskom smislu, to je bilo prihvaćanje odgovornosti i kooperativnosti te samoaktualizacija u kreativnom radu.

NACIONAL: Filmove radite uz pomoć pacijenata Klinike za psihijatriju Vrapče kojima je to i terapija. Kako su prihvatili vašu ideju da zajedno stvarate animirani lutka-film?

Snimanje animiranog filma podrazumijeva niz kreativnih aktivnosti, uključuje gotovo sve umjetničke discipline i u takvoj širini moguće je uključiti više osoba s raznim afinitetima, likovnim, glazbenim, literarnim, dramskim… Takav sveobuhvatan proces uključuje sudionike s različitim stupnjem vještine pa je to primjereno našim pacijentima. Moj zadatak je da procijenim tko je adekvatan za koju vrstu aktivnosti, pazeći pritom na balans mogućnosti pacijenta i izazova koje stavljam pred njih.

‘Psihonauti’ su nastajali u periodu od pet godina i sudjelovao je 71 pacijent tijekom svog liječenja

NACIONAL: Takva terapija nastala je uz stručni nadzor i razrađen proces rada. Što kreativan rad znači pacijentima Klinike za psihijatriju?

Animirani film je odmak od ustaljenih radioničarskih praksi koje se više-manje mogu vidjeti u ovakvim ustanovama. S obzirom na to da veći dio radnog dana provedem na Zavodu za forenzičku psihijatriju, u kojem se liječe dominantno muški pacijenti, onda je korisno uvrstiti više tehničkog rada, primjerice pile i bušilice jer su oni okretni s alatom. Na forenzici liječenje traje nekoliko godina, kao i snimanje animiranog filma i tako pacijenti imaju priliku sudjelovati u svim produkcijskim fazama, od početka do kraja rada. Družimo se ujutro i popodne, u velikim grupama od 25 do 35 ljudi, a oni odabiru što će raditi. Film je samo jedan dio terapije umjetnošću, ali zbog svoje ekskluzivnosti privlači najviše pozornosti. Film je njihov glas koji će doprijeti do većeg broja ljudi, sjajan alat za borbu protiv stigme i predrasuda koje trpe ne samo osobe sa psihičkim poteškoćama, već i ustanova u kojoj se liječe. Oni prestaju biti percipirani isključivo kao dijagnoze i postaju pripovjedači i autori koji prenose svoja iskustva svima nama koji ih nemamo.

NACIONAL: Možete li opisati kako izgleda vaš rad s pacijentima?

Rad na filmu često započne spontano. ”Psihonauti” su se razvijali postepeno, izrađivali smo drvenu građevinu koju su potom pacijenti odlučili oslikati kao kutije lijekova. Tu počinjemo postavljati pitanja tko tu živi, gdje se nalazi taj grad, što se u njemu dešava. Tako se počeo kuhati koncept za film. Nakon što smo postavili koncept, krenuli smo s najobuhvatnijim dijelom, a to je izrada setova u koju je uključen najveći broj sudionika. ”Psihonauti” su nastajali pet godina i u radu je sudjelovao 71 pacijent. Pacijenti su predlagali načine na koji bismo prikazivali njihova iskustva s bolešću, što je formiralo konačni scenarij prema kojemu smo počeli snimati. Uz to su birali tekstove koje su kasnije pjevali.

‘Na forenzici liječenje traje godinama, kao i snimanje animiranog filma, pa pacijenti imaju priliku sudjelovati u svim produkcijskim fazama’

NACIONAL: Koliko je umjetnost važna pacijentima koji se liječe u Klinici za psihijatriju i koliko je važna za njihovo psihičko zdravlje pa čak i potpuni oporavak?

Umjetnost djeluje na čovjeka blago opijajuće, oslobađa osjećaj ugode, a nekima je prilika za introspekciju. U stvaralaštvu često doživimo ushit i sve je to u terapijskom kontekstu vrlo vrijedno. Preko umjetnosti suočavamo se s podsvjesnim sadržajima koji se osvješćuju pa nam daju priliku da se distanciramo i sami sebe sagledamo. Ovakav tip radionica poboljšava i uvjete i kvalitetu boravka u bolnici, stvara radne navike, obaveze i odgovornosti, unosi strukturu u dan i čini ga dinamičnijim. Neki pacijenti vrlo lako uranjaju u takve aktivnosti, dok je kod nekih zbog smanjenih kapaciteta dovoljno to da pripreme svoje radno mjesto i nakon završetka rada pospreme za sobom. Umjetnost neće nikoga izliječiti, ali može doprinijeti oporavku i oplemeniti život, a neki će pronaći subjektivnu istinu i smisao.

NACIONAL: Kako su oni doživjeli nagrade koje je osvojio film ”Neobične kupke gospodina Otmara”?

To je vrlo važan aspekt cijele priče jer je ovo terapijski proces koji ostavlja materijalne dokaze, a to je film. Pacijentima je važno da osvijeste kako se njihov rad vrednuje i cijeni, to ih ohrabruje i podiže im samopouzdanje. Nagrade i priznanja također imaju terapijski učinak. Neki sudionici u životopisima naveli su radno iskustvo na filmu. Osobito je važno što su u skromnim uvjetima postigli uspjeh i film je prikazan na velikim festivalima uz velika imena iz svijeta animacije. To iskustvo mogu primijeniti i na drugim životnim poljima. To je važno i za Kliniku Vrapče jer je to prilika da javnost dobije uvid u terapijske prakse koje su jedinstvene u svjetskim razmjerima.

‘Umjetnost neće nikoga izliječiti, ali može pridonijeti oporavku i oplemeniti život, a neki će pronaći subjektivnu istinu i smisao’

NACIONAL: Sadržaj filma ”Psihonauti” nadograđen je idejom da psihičke poremećaje prikazujete otjelovljeno, kao prostorne ”ekstenzije” svojih nosilaca, antropomorfizirane objekte ili simboličke predmete. Na koji način ste to prikazali?

Psihičke bolesti odlučile su da će napustiti ljude i pronaći svoje novo utočište u građevini napravljenoj od praznih kutija za lijekove – Farmakopolisu. Dajemo im ljudsko obličje s ciljem da se lakše prikažu manifestacije takvih bolesti i da gledatelja uvučemo u to neugodno stanje. Film prikazuje anksiozni poremećaj, depresiju i psihozu kroz kontinuirani opservacijski prohod. Svi likovi utjelovili su autentično svjedočanstvo naših pacijenata. Nekima film izaziva nelagodu, a neki s iskustvom psihičkih poteškoća doživljavaju prikaz kao nježan. Neobično je to koliko različitih i oprečnih doživljaja izaziva ovaj film.

‘Ovakav tip radionica poboljšava i uvjete i kvalitetu boravka u bolnici, stvara radne navike, obaveze i odgovornosti, unosi strukturu u dan i čini ga dinamičnijim’

NACIONAL: Puno pažnje posvetili ste glazbi i zvukovima koji imaju posebnu ulogu u ”Psihonautima” jer ste uspjeli postići distopijsku atmosferu.

U ”Psihonautima” je glazba vrlo važna i zaslužna za atmosferu i distopičnost filma. S obzirom na to da su uglazbljeni tekstovi iz uputstva za lijekove, htjeli smo obradom glasova podcrtati prirodu farmakoterapije kroz sintetski prizvuk i pomalo robotizirane glasove. Snimljene glasove naših pacijenata digitalno je obradio Davor Devčić u svom 3D studiju, a Luka Gamulin sjajno komunicira nelagodu psihičkih stanja zvukovima koji su na trenutke na granici čujnog, ali doprinose začudnosti cjelokupnog dojma.

NACIONAL: Vaš prethodni film dobio je niz nagrada. Kako su gledatelji i filmski kritičari reagirali na to da je nastao kao dio terapije unutar psihijatrijske ustanove?

Reakcije su sjajne jer se radi o specifičnom filmu koji je nastao na psihijatriji kao rezultat terapijskog procesa. Takvih filmova nema mnogu i po tome smo drugačiji. Publika i kritika to prepoznaju. To treba nastaviti njegovati i unaprjeđivati jer je iznimno potentno i vidim velike mogućnosti za razvoj ovakvih projekata.

NACIONAL: Radite li i neke druge filmove?

Povremeno radim i na projektima koji nemaju veze s Klinikom Vrapče, ali moj autorski dio veže se uz bolnicu i pacijente. Nakon 20 godina još uvijek vidim veliki potencijal i još puno toga možemo ispričati snimanjem filmova.