Svako toliko slikarstvo je mrtvo ili se vraća. Slikam stalno pa mi je to smiješno. Jedno je u umjetnosti ideja koja se u vremenu formira, raste, mijenja, sasvim drugo su mediji kojom je umjetnici izražavaju. Meni je slika uvijek bila najdraži nosač ideja. Ne opterećujem se pitanjem prevladava li neki drugi medij u tom trenutku na sceni.“

To je jedan od brojnih zanimljivih citata istaknute hrvatske slikarice Nine Ivančić koji se mogu pročitati u opsežnoj i raskošno opremljenoj monografiji koju je o njoj napisao Božo Majstorović, a predstavljena je prvo nedavno u Splitu, a zatim i u Zagrebu. Nina Ivančić stvara više od 40 godina i imala je privilegiju odrastati uz oba roditelja umjetnika. Otac joj je bio veliki hrvatski slikar i akademik Ljubo Ivančić, koji je živio od 1925. do 2003., a majka Branka Korelić, također slikarica, ali i profesorica likovnog odgoja u osnovnoj školi. Majka je i njoj samoj predavala likovni, a otac joj je bio profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i u Majstorskoj radionici za slikarstvo koju je vodio s Nikolom Reiserom. Ipak, Nina Ivančić izvorno je željela postati arhitektica, a to ne čudi ako se ima u vidu da usporedbe s poznatim ocem, pogotovo kada je riječ o nečemu što je toliko podložno ocjenjivanju kao što je slikarstvo, mogu biti teret. I sama je jednom rekla da se morala, pogotovo na početku, nositi s usporedbama i sumnjičavim procjenama na granici podcjenjivanja.

Nina Ivančić rođena je 1953. u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. u klasi Šime Perića. Na početku karijere gradila je kompozicije u duhu tzv. nove slike, a potom se približila slikarstvu tzv. nove geometrije. Dobila je 2023. Nagradu Vladimir Nazor za likovnu umjetnost za retrospektivnu izložbu u Galeriji umjetnina Split. Od 1986. do 1993. boravila je u New Yorku kao dobitnica Fulbrightove stipendije za postdiplomski studij slikarstva. Na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu predavala je od 1999. do 2023. godine, kada je otišla u mirovinu kao redovita profesorica u trajnom zvanju. Izlagala je na više od 40 samostalnih i brojnim grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, između ostalog u dva navrata na Venecijanskom bijenalu. Radovi joj se nalaze u brojnim javnim i privatnim zbirkama, a o njezinu radu snimljeno je i nekoliko filmova.

Ninu Ivančić posjetili smo u njezinu stanu u Jurjevskoj ulici na Gornjem gradu iz kojeg se pruža prekrasan pogled na zelenilo i vrt, a unutra lako dopire sunce. Upoznali smo i njezina supruga Damira Sokića kojeg svi zovu Roko. On je također umjetnik i nekadašnji profesor na Akademiji, ali onoj zagrebačkoj. Njih su dvoje 2022. u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar održali zajedničku izložbu. Njega je bilo teško nagovoriti na fotografiranje, a nju nemoguće na snimanje razgovora uživo. Razlozi su slični, on se neprirodno osjeća kada pozira za fotografiju, a ona kada mora uživo odgovarati na postavljena pitanja. S druge strane, voli „neobavezno čavrljati“ što je i pokazala u razgovoru s ekipom Nacionala. Kada na pitanja odgovara putem e-maila, kaže, zna da će se lako koncentrirati i da se neće izgubiti u usputnim digresijama. Nismo joj rekli da se upravo iz takvih digresija o sugovorniku može doznati nešto što se ne može iz samih odgovora. Nešto kao asocijativni grumeni zlata.

Nina Ivančić, može se pročitati u zanimljivo napisanoj monografiji, voljela je kao dijete dolaziti u očev atelje kojem još mu dobro pamti miris, mješavinu uljanih boja, drveta, papira i prašine. Otac bi joj dao kistove i vodene boje pa bi i ona „slikala“ na velikim papirima. O djetinjstvu, odrastanju uz dvoje umjetnika i svojem doživljaju oca, Nina Ivančić je rekla:

„Živjeli smo u centru Zagreba, a otac je imao atelje na periferiji kamo smo išli vikendom kao na izlet. Zapravo, to je bila Galićeva zgrada u Vukovarskoj. Lijepi prostor s divnim pogledom na grad. Kada nije bio u ateljeu, tata je doma radio ilustracije za knjige – ‘Svijet oko nas’, ‘Enciklopediju za mlade’ i slično. Mama je jako dobro radila svoj posao profesorice likovnog, a rezultat su bili sjajni dječji crteži. I njihovi prijatelji bili su ili likovnjaci ili ljubitelji umjetnosti. U ambijentu u kojem sam odrasla, baš sve imalo je veze s umjetnošću, a u društvu kakvo je tada bilo nije bio prioritet biti poznat. Iz ove perspektive gledano, sve je bilo sporije, prirodnije i s manje frustracija, a umjetnost je bila najveći i jedini izazov. Tata je bio jako privatna osoba, dobronamjeran, duhovit, ali ne u smislu zabavljača. Bio je potpuno posvećen slikanju. I ilustriranje knjiga u mladosti, i profesura, i rad u Majstorskoj radionici donosili su prije svega sredstva za život. To mu je omogućilo da ne mora pristati na kompromise u slikarstvu zbog zarade. I to sam, čini se, naslijedila, privatnost i totalni manjak samopromocije, što sada nazivaju samozatajnošću, ali ta karakterizacija nekako kao da danas ima prizvuk hendikepa.“

‘Treba naći upornosti, ustrajnosti i razloga za nastojanja koja okolina često ne razumije i ne nagrađuje. Pogotovo ne nekim instant uspjehom’

Otac ju je, smatrajući da posvećivanje umjetnosti donosi previše nedaća, odgovarao od upisivanja studija slikarstva. Roditelji su joj govorili da je od malena htjela biti svoja, birala je što joj se sviđa ili ne sviđa, a to ih je nekada znalo iznenaditi ili nasmijati.

„Na Akademiji sam, prije svega, bila dio svoje generacije, provodili smo puno vremena beskrajno se družeći, komentirajući to što radimo, čitajući knjige kojih smo se uopće mogli dokopati, razgovarajući o umjetnosti. Nije bilo previše informacija pa su bile time dragocjenije. Iz toga polako izrastaš. Gradiš neku ideju, oduševljavaš se, razvijaš je sve dok je ne iscrpiš i dovedeš se do potrebe za promjenom i novim izazovom. Iskreno rečeno, i ja bih, čak i jesam, odgovarala člana obitelji od umjetnosti kao poziva. Jer u dobi kad se upisuje fakultet, čovjek je još mlad i nezreo, nepoznato je kako će se dalje razvijati. Često sam svojim studentima, kad bi se žalili ili ne bi dolazili na nastavu, govorila da je studij lak u odnosu na ono što ih čeka poslije. Treba naći upornosti, ustrajnosti i razloga za nastojanja koja okolina često ne razumije i ne nagrađuje. Pogotovo ne nekim instant uspjehom. Puno diplomiranih studenata odustaje, prestaju se baviti umjetnošću u potrazi za poslom i željom za preživljavanjem. Evo, na sreću, ja nisam. Nekad se diplomom na Akademiji i izlaganjem moglo lakše postati članom strukovne udruge, pa zajednice umjetnika Hrvatske i ostvariti zdravstveno osiguranje i staž. Generaciji mojih roditelja sve je to bilo još lakše. Tata je 1955. dobio taj atelje u Vukovarskoj. Danas je neizmjerno teško doći do ateljea, ali ima divnih mladih ljudi koji usprkos svemu, rade i izlažu. Grad i država trebaju stimulirati umjetnost pa tako i riješiti pitanje nedostatka ateljea za umjetnike. To nije lukrativna djelatnost koja može financirati samu sebe. Mnogi ‘praktični’ reći će da onda može i propasti, zaboravljajući da jednu zemlju, naciju, čine i duhovno i materijalno. Ako to nemamo u vidu, pristajemo na dehumanizirano tehnokratsko društvo.“

Nina Ivančić i suprug Damir Sokić – kojeg, kako rekosmo, svi zovu Roko – upoznali su se prvog dana na Akademiji, bili su u istoj klasi na prvoj godini slikarstva, kod njezina oca Ljube Ivančića. Kaže da tko zna što su mislili kolege o tome što joj je otac bio profesor, ali, na sreću, bio je s njima i Piko Stančić, sin velikog slikara Miljenka Stančića. Njezin Roko već je na Akademiji počeo samostalno izlagati, a njoj je, što također svjedoči o samozatajnosti, trebalo dulje tako da je prvu samostalnu izložbu imala 1979.

Kako izgleda suživot dvoje umjetnika i ima li tu pozitivne konkurencije?

„Kod nas to izgleda tako da smo vrlo kritični jedno prema drugome, ali uvijek i isključivo s dobrom namjerom. Pogled iz drugog ugla, tako se rješavaju dileme. Premda radimo sasvim različito, razumijemo se bez puno objašnjavanja. Nekad smo oboje živjeli i radili u ateljeu u Vukovarskoj. Ateljei su uvijek mjesta za rad i druženje. Dolazili su nam prijatelji, umjetnici, povjesničari umjetnosti. To su bile osamdesete godine, tada smo oboje slikali velike formate. Roko bi slikao noću, ja danju. Gomile slika bile su naslagane na zidove. Puno smo izlagali, i tu i vani. Nevjerojatno koliko je bila intenzivna scena. Srećom su slike stalno bile po izložbama inače bi nam ponestalo mjesta za spavanje. Karakteri su nam jako različiti tako da nam nije bilo nimalo dosadno. Ja sam odmjerenija, on je brzoplet. Moji roditelji pravili su se da ih ne zanimamo, a zapravo su nas promatrali kao nešto novo i jako drugačije. Tako je to valjda sa svim smjenama generacija. Zajedničko nam je bilo to što su nam klasici umjetnosti bili autoriteti, a slagali smo se i oko djela predstavnika nove umjetnosti koja smo po svom izboru donosili u kuću“, objasnila je naša sugovornica.

Stjecajem okolnosti sada slika u stanu, a Roko ima gradski atelje. On povremeno organizira i izložbe, pogotovo sada kada su mnogi muzeji i galerije devastirani, a ona ne slika stalno, ali zapravo neprestano radi.

Na čemu radi i što za njezin rad znači to što je već imala retrospektivu?

„Radim na organizaciji tatinih izložaba, sređivanju njegove ostavštine, katalogizaciji djela svih nas, to je posao kojem nema kraja. Ima raznih načina da djelo živi ako umjetnik ima sreće da ima osviještene nasljednike. U naše kulturne institucije puno ne vjerujem i baš ih ne doživljavam kao ozbiljna mjesta pohrane bogatih opusa, zato razmišljamo o zakladi jer smo sačuvali najveći dio najvažnijih djela. To je iznimno bogat opus i kvantitetom i kvalitetom, oprostite mi subjektivnost suda. Tu su još i naši radovi, Rokovi i moji, a izlažemo oboje dugo. Zaklada je optimalna institucija ako se u nju ima što staviti i ako joj se definira funkcija. Na splitsku retrospektivnu nagovorio me je kustos i autor ove monografije Božo Majstorović. Kažem nagovorio, jer umjetnici baš ne vole retrospektive. Ne zbog uobičajene predrasude da je to neki finale, rezime, kraj. Barem ja to tako ne doživljavam. Stvar je u tome da uvijek izlažeš nešto novo, a sada se odjednom baviš starim radovima koji su ti postali daleki. Ne čini ti se kao pravi izazov, a jako je zahtjevno“, smatra Nina Ivančić.

Radovi: ‘Tko se boji’ iz 1983., ‘Primavera’ iz 1983. i Aichi D3A-Val, Japan (Ghana) iz 2004.. FOTO: Privatna arhiva

Podijelila je s nama još neka svoja promišljanja o umjetnosti: „Moje je duboko uvjerenje da je jedino moguće raditi umjetnost tako da se ne misli ni na kritiku, ni na kupce, ni na publiku. Čim počinje kalkuliranje, počinje laž i to se osjeti. Na trendove nismo imuni, ali kada su prepoznati, onda su već mrtvi. Danas je, između ostalog, trend ideologija u umjetnosti, pa i aktivizam, ali ne postoji ideologija koja može umjetnost gurnuti pod tepih, a da se to ne vidi. Aktivizam u umjetnosti zapravo podcjenjuje umjetnost, plitak je i u rangu kiča. Pa i sa sociološkog aspekta nekada izgleda kao salonska parafraza pravih životnih problema. Nadalje, kada govorimo o umjetnosti, problem nastaje kada u priču uđu novac i tržište. Strani su mi oni koji vrijednosti i uspjeh u životu mjere novcem, posebice kada je riječ o umjetničkom djelu. Čovjek je, a ne novac, onaj koji stoji pred umjetnošću, estetski na nju reagira i vrednuje ju. Stoji bilo pred starom bilo pred novom umjetnošću, svejedno. Zbog toga sam vjerovala u posao koji sam radila na Akademiji, a tako sam i doma odgajana. Morala sam naučiti studenta da umije gledati Morandija i Rymana jednog do drugog, na istoj izložbi, na istom zidu, i da može vidjeti i kod jednog i kod drugog ono nešto što razlikuje umjetnost od onoga što to nije.“

O svome ocu, koji je predavao crtanje na prvoj godini, ističe da je bio izrazito dobar profesor s čime se slažu sve generacije njegovih studenata. Bio je, kaže, nevjerojatan crtač i znao je to prenositi. Zanimljivo joj je i da nikada nije poželio voditi klasu, što smatra da pokazuje koliko je poštovao svačiju autentičnost, ali i vlastito shvaćanje umjetnosti. Nina Ivančić također je voljela svoj posao sveučilišne profesorice slikarstva. Kao i putovanja, boravak u Splitu, na Braču, na moru općenito.

Kaže da se pronalazila u radu sa studentima, sa svakim pojedinačno. Bilo joj je lijepo gledati kako napreduju svaki svojim tempom, neki bi je brzo oduševili, neki bi se dugo mučili da bi došli do rezultata, a od nekih, nažalost, jedva da je išta bilo.

No ponekad bi trebalo vremena da ona i studenti uspostave međusobno povjerenje. Tako bismo i mi možda, da se još koji put vidimo, zaslužili njezino povjerenje te u intervjuu vođenom uživo otkrili još štošta. Jer kao netko tko je svojim radom i življenjem svjedočio strast za umjetničkim djelovanjem, upijanjem umjetnosti i skupljanjem znanja, Nina Ivančić vrlo je inspirativna sugovornica. Umjetnost je za nju, kako je jednom rekla, djelatnost zanesenjaka, ali zaključuje da je danas u toj djelatnosti, nažalost, došlo do „atrofije strasti“.