‘Mala Nina, treba ispraviti moždane vijuge’, samo je jedna u nizu uvredljivih poruka i prijetnji koje dobiva novinarka N1 televizije, a broj, intenzitet i agresivnost tih prijetnji drastično se povećao nakon koncerata Marka Perkovića Thomsona

Nina Kljenak, rođena u Splitu 1984., gotovo dva desetljeća gradi novinarsku karijeru koja ju je od Rima i Vatikana dovela do pozicije prepoznatljive urednice i voditeljice N1 televizije. Završila je engleski, španjolski i ruski jezik u Perugii te magistrirala političko novinarstvo u Rimu. Još tijekom postdiplomskog studija počela je raditi kao dopisnica Slobodne Dalmacije iz Rima i Vatikana. Radila je za 24 sata TV te pisala vanjskopolitičku kolumnu u tjedniku Express, a od 2014. godine zaposlena je na N1 televiziji gdje se okušala prvo u reporterskom poslu, potom kao urednica i voditeljica vijesti, Dnevnika, a kasnije i „Novog dana“ te emisija „Izvan okvira“ i „N1 Studio uživo“. Uređivala je i vodila specijalne emisije o izborima i predizborne debate, ali i izvještavala iz Moskve, Rima, Sarajeva itd. Ponajviše se profilirala kroz talk-show „Izvan okvira“ u kojem s gostima otvara najosjetljivije političke i društvene teme. Upravo zbog tog pristupa u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno dobiva prijetnje i uvrede – od anonimnih razglednica i pisama u poštanskom sandučiću do salvi poruka na društvenim mrežama.

U intervjuu za Nacional Nina Kljenak govori o radu pod pritiskom prijetnji te odgovara jesu li žene u novinarstvu posebno ranjive, zašto se ne odriče kritičkog propitivanja i što ju je privuklo novinarstvu umjesto diplomacije.

NACIONAL: Jeste li prije dobivali prijetnje ili je ovo prvi put, što mislite zašto je sada počelo?

Prijetnje i uvrede dobivala sam i ranije. Pronalazila sam Hrvatski tjednik u poštanskom sandučiću. Primala pisma. Neugodno, ali sporadično. Ono što se promijenilo od koncerta Marka Perkovića Thompsona u srpnju, i još uvijek traje, jesu brojnost, intenzitet i agresivnost prijetnji. Neposredno nakon subotnjeg koncerta, u ponedjeljak i utorak vodila sam dva „Nova dana“. Pokušala sam propitati i analizirati sve aspekte takvog događaja pa sam pozvala osobe iz različitog spektra i sektora; od povjesničara Hrvoja Klasića do saborskog zastupnika Zvonimira Troskota, teologinje Ane Raffai, pučke pravobraniteljice, bivše premijerke Jadranke Kosor… Uslijedile su salve uvreda i prijetnji, kako javno na X-u tako u DM-u, Messengeru, putem e-maila, čak ima rukom pisanih i poštom odaslanih poruka.

NACIONAL: Prijetnje su, pretpostavljam, anonimne? Možete li citirati neke od njih? Na čija su gostovanja bile najjače reakcije?

Većina je anonimnih. Sve je to slično, većinom ide etiketa Jugoslavenke, četnikuše, uz ostale uvrede. Na primjer, „nećeš još dugo pametovati crveno YU kopile“ ili na razglednici poruka: „Ti si najobičnija nepismena luda, gadura, mrziš sve što je hrvatsko, uskoro ćeš platiti.“ No tu su i komentari osoba s imenom i prezimenom, puni mizoginije i omalovažavanja, primjerice, „Mala Nina, treba ispraviti moždane vijuge“, kao reakcija na intervju s teologom Daliborom Milasom, ili tvrdnja da dolazim iz „partizanskog utočišta“ jer je moja majka s otoka Lastova. Omalovažavaju se moj intelekt, obrazovanje, izmišljaju stvari o privatnom životu i poslovnom putu, tako da, čini mi se, granice i nema. Prijetnje su redovite i javne i na društvenim mrežama, npr. na X-u ispod objava, evo nekih recentnih: „Pravi posao bit će kada vi dnovinari dođete na red”, „Tko si ti, j…. da dovodiš u pitanje pokliče iz Domovinskog rata? Mali, beznačajni crv…” Što se gostovanja tiče, najviše reakcija izazivaju gosti koji govore jasno i direktno te problematiziraju događaje, pojave ili ponašanja o kojima se manje ili manje direktno govori. Naravno da idu odmah etikete da sam „lijeva” novinarka. Istina je da ne simpatiziram nijednu političku stranku, zovem goste koji pripadaju različitim političkim opcijama i dolaze iz različitih područja, vodim se temom i trenutkom. Kroz studio su u posljednjih 10 godina prošli razni ministri, šefovi stranaka, političari, povjesničari, pravnici, filozofi, teolozi i drugi. Stvar je u tome da se postave prava pitanja i pažljivo sluša gosta. No sve to se često briše, najlakše i najjednostavnije je zalijepiti etiketu i kroz tu etiketu tumačiti poslije sve što se događa. Zanimljiva je i etiketa „Jugoslavenke”. Jugoslaviju ne pamtim niti mi je važna, no eto, ta etiketa je posebno omiljena među dijelom komentatora.

NACIONAL: Bojite li se, jeste li to prijavljivali, ima li smisla to prijavljivati?

Nije ugodno. Recimo, kad otvorite poštanski sandučić, a unutra je Hrvatski tjednik, poruka je jasno – znamo gdje živiš. Uznemirujuće je čitati i laži o sebi. Što se prijetnji tiče, legitimno je pitanje hoće li se poruke sadržaja „nećeš još dugo, uskoro ćeš platiti” preliti s riječi na nešto drugo. Sve ima za cilj samo jedno: da se čovjek osjeća neugodno, ustrašeno i poniženo pa da mu se više isplati šutjeti, ne pitati, zapravo se autocenzurirati. To je bio cilj s Jergovićem i s drugima, i iz dana u dan vidimo kako se relativizira nešto vrlo opasno. Ne samo u smislu da će se nekome nešto dogoditi, već autocenzure. Ušutkavanja. Samo nedvosmislena i jasna reakcija onih koji upravljaju, kao i drugih važnih dionika društva, može preokrenuti trend. A legitimno je propitivati kako je sve, kada i zašto krenulo.

NACIONAL: Jesu li žene u novinarstvu puno lakša meta za prijetnje?

Apsolutno. Nisu novinarke odvojive od ostatka društva. Na prvi pogled se čini da su žene ravnopravne, da mogu biti sve što žele, no kad se zagrebe ispod površine, u stvarni život, u plaće, pozicije, uloge, kad se pogledaju molitelji na trgovima ili način na koji se izvještava o obiteljskom nasilju, puno toga je jasnije. Smatram da društvo nije samo još uvijek patrijarhalno, već da posljednjih godina pada u regresiju. U tom kontekstu, naravno da su novinarke lakša meta. Uostalom, posljednjih tjedana čitamo redom o napadnutim, vrijeđanim, optuženim – novinarkama. Ali i drugim ženama, pjevačicama, glumicama, nekim političarkama. Uvrede su pune mizoginije, izvlači se i reinterpretira privatni život. To je rezervirano za žene. Također, iz mog iskustva, uvrede najčešće imaju seksističku dimenziju.

NACIONAL: Dobivate i puno poruka podrške, od koga sve dobivate takve poruke i što vam one znače?

Postoji i svijetla Hrvatska, ni lijeva ni desna, nego – svijetla. To su ljudi koji osjete da vam je stalo do društva u kojem živimo. Razumiju da je važno pitati i propitivati, da ništa nije crno ili bijelo, da je važno čuti što govore ljudi koji upravljaju na nacionalnoj ili lokalnoj razini, kako bismo imali jasniju sliku. Razumiju da je oko nas puno spinova i pojednostavljivanja. Ti ljudi se isto tako imaju potrebu javiti i jako to cijenim. Puno poruka podrške dobila sam i nakon emisija koje su uslijedile poslije koncerta u srpnju. Novinarski posao i jest propitivanje, ali i kada to nije ugodno ili ne odgovara trenutačnom raspoloženju, zapravo, posebno tada: u ovom slučaju treba propitati ili podsjetiti na kršćanske vrijednosti, upozoriti na reviziju povijesti, vidjeti jesu li vladajući iz čistog političkog oportunizma napravili što su napravili ili se tu kod nekoga radi o uvjerenjima.

NACIONAL: Koliko vam je kao novinarki teško – ili nije – biti objektivna u današnjem polariziranom društvu? Kako vam je razgovarati u emisijama „N1 Studio uživo“ i „Novi dan“ sa svjetonazorskim istomišljenicima, a kako s neistomišljenicima?

Puno puta se postavlja pitanje objektivnog novinarstva. To je važno pitanje, posebno u društvu „post-istine” u kojem istina nije važna, već svatko pronalazi i prihvaća istinu koja mu odgovara. Zato je, više nego ikad, važno iza svog rada stajati imenom i prezimenom, za razliku od brojnih anonimnih „izvora” i kritičara, te iznositi provjerljive činjenice. Ali to ne znači ne postavljati određena pitanja, tretirati sva mišljenja kao jednakovrijedna, jer sloboda mišljenja jest jedno od temeljnih ljudskih prava, no kad mišljenje postane djelovanje i ponašanje, mora se moći argumentirati, odnosno, mora moći izdržati i propitivanje. Na kraju krajeva, ne upozoriti na određene stvari ili pojave – to nije objektivno, nego neodgovorno. Elementi onoga što je Umberto Eco nazvao „ur-fašizam“ ili vječni fašizam su tu: neslaganje kao izdaja, iracionalizam, život kao permanentno ratovanje itd. Dužnost je upozoravati na takve pojave u društvu.

NACIONAL: U Benkovcu je otkazan festival „Nosi se“, što je nakon proslave okrugle obljetnice Oluje – koja je za jedne normalno obilježavanje pobjede u ratu i pokazivanje vojne spremnosti u nesigurnim vremenima, a za druge militarizacija društva – i Thompsonova koncerta, još jedan pokazatelj dubinske podijeljenosti društva. Kako omogućiti mirno supostojanje i uvažavanje različitih svjetonazora, situaciju u kojoj će se neki festival moći održati iako nije po nečijem, čijem god, ukusu?

Već vaše pitanje zvoni na crveni alarm. Moj odgovor je: razgovorom, utemeljenim argumentima,  slobodnim propitivanjem, što sam već spomenula. To ne samo da mora biti dozvoljeno već je neophodno. A to treba jačati na svim razinama; kroz obrazovanje, akademsku zajednicu koja treba služiti kao primjer onih koji istupaju i argumentiraju, političare da i ne spominjem. Općepoznato je hvatanje političkih poena na temama koje se doživljavaju emocionalno, a ne racionalno. Kultura je tu posebno važna, da se vratim na Eca i ur-fašizam. Kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti s kritičkim stavovima, a službeni fašistički intelektualci bili su manje-više zaduženi za napade na modernu kulturu i inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti. Tabui su opasni. Umanjuje li slobodan razgovor o Lori i Josipu Reihlu-Kiru važnost Domovinskog rata? Ne bi trebao. Zatim, Hrvati su imali najveći i najorganiziraniji partizanski pokret u porobljenoj Europi i Hrvatska je bila na strani i moralnih pobjednika. Jesu li se dogodili zločini? Jesu. Može li se o tome razgovarati bez obezvrjeđivanja otpora fašizmu? Nisam sigurna.

NACIONAL: Što vas je motiviralo da izaberete novinarstvo, a ne diplomaciju ili prevođenje?

Oduvijek su me zanimale povijest i politika. No s obzirom na to da sam dobila talijansku stipendiju, bila sam „sigurnija” sa stranim jezicima, koje sam isto tako voljela, da ću polagati ispite na vrijeme i s prosjekom koji se traži. U nekom trenutku savladala sam talijanski dovoljno dobro da se odvažim studirati novinarstvo na stranom jeziku i da tako ukomponiram većinu interesa: povijest, politiku, strane jezike i kulture, a tu je i osjetljivost na nepravdu. Uvijek je to bilo prisutno.

NACIONAL: Postoji li trenutak ili trenuci u karijeri koje biste izdvojili kao prekretnice, na N1 televiziji i prije rada na N1?

Prva prekretnica bila je kad me Silvije Tomašević uputio na Slobodnu Dalmaciju. Moj prvi tekst bio je sad već davne 2008. s konferencije UN-ove agencije za hranu i poljoprivredu u Rimu, o gladi. Velika je privilegija bila početi s novinarstvom iz Rima, a 24 sata TV pružio mi je priliku da uđem u višesatno vođenje programa. I nakon toga N1, sa svojim ritmom i gotovo svim televizijskim formama. Višesatne emisije već godinama su svakodnevica. To je neprocjenjivo iskustvo.

NACIONAL: Koliko se medijski prostor promijenio otkad ste u njemu prisutni, što je bolje, a što lošije?

Nisam sigurna da vidim puno promjena nabolje. Vremena su nesigurna, napeta, a prostora za smireno artikuliranje sve je manje. Upravo to pokušavam omogućiti gostima u emisijama.

NACIONAL: Kako biste definirali svoj stil razgovora s gostima u „Novom danu“ i „N1 Studiju uživo“?

Pristojan, ali uporan i koncentriran. Pažljivo slušam sugovornika.

NACIONAL: Koliko slobode imate u biranju tema i gostiju? Po kojim ih kriterijima birate?

Imam svu slobodu i to je ljepota medija u kojem radim. Što se kriterija tiče, važne su teme, politički i društveni trenutak i relevantnost gosta u tom kontekstu.

NACIONAL: Koja vam je emisija posebno ostala u sjećanju zbog gosta, povratnih informacija gledateljstva ili atmosfere?

Intervju 2019. s danas pokojnim Philom Savianom u Rimu, čovjekom kojeg je svećenik zlostavljao kao dječaka i koji je potaknuo objavu serije priča u Boston Globeu, nakon koje je snimljen i film „Spotlight“. Zatim, posjet državnoj crnomorskoj rezidenciji u blizini Sočija gdje je Vladimir Putin 2017. dočekao Kolindu Grabar-Kitarović i intervju s glavnim državnim odvjetnikom Ivanom Turudićem u veljači 2024., kada je rekao da „nije siguran da smo trebali osnovati EPPO” i da je „situacija u zemljama koje ga nemaju bolja”, no nakon toga je tvrdio da nisam profesionalna i da je to izvučeno iz konteksta. Odnos između DORH-a i EPPO-a i dalje je izuzetno važna tema.

NACIONAL: Kako izgleda vaš radni dan „iza kamere“? Što volite raditi kada niste u redakciji ili pred kamerama? Kako „punite baterije“?

Imam dvije djevojčice tako da dan dugo traje. A što se mojih interesa tiče, knjige, putovanja i more, to je ono što me najviše veseli.