Glumica Nina Niolić igra Irinu Nikolajevnu Arkadinu u posljednjoj dramskoj premijeri na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama – Čehovljevu ‘Galebu’ u režiji Janusza Kice. To joj je prva suradnja s ovim redateljem, a na Igrama se Čehov izvodi prvi put u povijesti tog festivala.

U srijedu, 20. kolovoza, na Lokrumu je izvedena posljednja dramska premijera na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama. Riječ je o Čehovljevu “Galebu” u režiji Janusza Kice, uz prijevod i dramaturgiju Lade Kaštelan, scenografiju Marka Japelja i kostimografiju Doris Kristić te glazbu Hrvoja Nikšića. U predstavi sudjeluje veliki festivalski dramski ansambl predvođen Ninom Violić, Bernardom Tomićem, Filipom Šovagovićem, Ružicom Maurus, Nikšom Butijerom, Doris Šarić Kukuljicom, Tenom Nemet Brankov i Jankom Popovićem Volarićem.

Čehovljeva drama o životu, umjetnosti i kazalištu, kao i o kompliciranim ljudskim odnosima, emocijama te partnerskim vezama, smještena je na imanje Petra Nikolajeviča Sorina i u mnogočemu vuče paralele s tadašnjim životnim prilikama 35-godišnjeg Antona Pavloviča Čehova. On se, naime, bio povukao u svoj ljetnikovac u Melihovu pisati dramu koju je od njega naručilo jedno peterburško kazalište. Nadlijetali su ga galebovi s obližnjih jezera, a u posjet su mu povremeno dolazili prijatelji i prijateljice, većinom glumci i pisci, sa svojim ljubavnim i umjetničkim problemima kakve je i sam imao.

“Galeb” je praizveden u Sankt-Peterburgu 1896. i sljedećih 130 godina izvodi se kao svevremenska drama na svim pozornicama svijeta. Ulogu dominantne majke, uspješne glumice i umjetnice Irine Nikolajevne Arkadine igra Nina Violić, a njezina sina Konstantina Gavriloviča Trepljova, koji je odrastao u njezinoj sjeni i ne može se od nje otrgnuti da bi na kraju tragično završio samoubojstvom, glumi Bernard Tomić.

O postavljanju Čehovljeva “Galeba” na Lokrumu i kreiranju svoje uloge, tjednik Nacional razgovarao je s nagrađivanom kazališnom i filmskom glumicom Ninom Violić, nacionalnom prvakinjom HNK-a u Zagrebu. Nina Violić nedavno je dobila Zlatnu arenu u Puli za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu „Dobra djeca” Filipa Peruzovića, dok je Filip Šovagović dobio Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu u istom filmu.

Rođena Riječanka, nakon diplome na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Nina Violić započela je karijeru u zagrebačkom kazalištu ITD, gdje je odigrala niz uloga u svim repertoarnim predstavama. Godine 2000. potpisuje autorski projekt “Rad Borosane na sebi”. Od 2007. članica je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a 2014. prelazi u ansambl Drame Hrvatskog narodnog kazališta, gdje ima status dramske prvakinje. Dobitnica je niza glumačkih nagrada – među ostalima Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade Tito Strozzi, Nagrade Fabijan Šovagović, triju Marula, dviju Zlatnih arena, dvaju Zlatnih Studija i četiriju Nagrada Mila Dimitrijević. U sezoni 2017/2018. dobila je godišnju Nagradu Mila Dimitrijević za najbolje žensko dramsko ostvarenje, ulogu Milene u predstavi „Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka u režiji Ivice Buljana.

Osim u kazališnoj umjetnosti, okušala se i na filmu te je tako scenaristica i redateljica dvaju kratkometražnih igranih filmova „Odvajanje” (2014.) i „Janje” (2019.), koje je svoju međunarodnu premijeru imalo na BFI London Film Festivalu. Godine 2022. režirala je svoj prvi dugometražni film „Baci se na pod”. Film je osvojio nagradu za najbolji dugometražni film na 15. Festivalu mediteranskog filma u Splitu i nagradu Breza za najboljeg redateljskog debitanta u Puli. Bila je jedna od dvadeset potpisnika pisma upućenog pokojnom zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću u kojem su izrazili nezadovoljstvo imenovanjem Zlatka Hasanbegovića članom Kazališnog vijeća HNK-a Zagreb.

NACIONAL: Ovo je prvi put da radite s Januszom Kicom. Kako je to moguće, da se nakon svih kazališta – od ITD-a do ZKM-a i HNK-a Zagreb – dosad niste spojili?

Eto, tako se dogodilo. Sjećam se, prije puno godina, još dok smo bili u ITD-u, Janusz je htio raditi „Galeba”, koji do sada, usput budi rečeno, nije radio. Tadašnja njegova ideja bila je raditi predstavu s Anom Karić u ulozi Arkadine i sa mnom u ulozi Nine Zarečnaje. Ta se predstava, nažalost, nije ostvarila, a u međuvremenu sam ja dovoljno „odrasla” za Arkadinu. I evo, sada je napokon radimo na Dubrovačkim ljetnim igrama. Inače, zanimljiv je podatak da na Igrama dosad nisu igrali Čehova.

‘Arkadina je uloga koju u životu trebaš nekako zaslužiti i zato hvala Kici što je pomislio da sam je zaslužila. Ona je žena koja je apsolutno sve postigla svojim radom i ona ne zna biti majka’

NACIONAL: Kako je Kica pristupio Galebu – je li ga bilo kako osuvremenio?

Rekla bih da ga je Janusz osuvremenio tako što je njegov fokus vrlo intiman. On je zaokupljen time što svi ti ljudi, zapravo, svi mi koji se umjetnošću i kazalištem bavimo, radimo, koje su nam težnje i koje su sve naše pogreške prema drugim ljudima. To je prije svega komad o umjetnosti, komad o kazalištu i komad o velikoj ljudskoj sebičnosti. Čehovljeva opsjednutost egoizmom u tom tekstu zapravo prerasta u apsurd. A to je danas još i aktualnije, svjesni smo kako preko društvenih mreža svaki čovjek ima priliku prikazati svoj život u nekom izmišljenom lažnom svijetlu. A o tome se isto zapravo i radi u „Galebu”. Zanimljivo je kako Janusz to vodi kroz sve nas. Naime, u svom glumačkom autorstvu mi ne crpimo emocije i iskustva negdje drugdje, ne izrugujemo se nekim drugim umjetnicima i glumcima, nego pokušavamo to sve potražiti sami iz sebe. Puno se govorilo na Igrama o tom glumačkom autorstvu ove godine, sudjelovala sam na tribini „Ženski glas u umjetnosti” gdje se vidjelo koliko svaka od nas ima svoj pristup. No osobito kada je žena u fokusu, smatra se da to automatski znači pristanak ženskih likova da budu jake i postanu ono što su inače u literaturi uvijek predstavljali muškarci. Ali ja smatram da je glumačko autorstvo upravo svijest i sloboda da na sceni budeš ono što jesi. I da žena ima pravo biti i slaba i nježna kao i snažna i uspješna. Ali da se radi o pristupu u kojem svaki glumac pojedinačno sve to crpi iz samoga sebe. Ta sloboda da budemo iskreni na sceni je nešto što će kazalište održati na životu i zbog toga će uvijek biti interesantno. Osobito u svijetu gdje gotovo da iskrenosti više i nema. To je autorstvo kojem težimo ne bismo li publiku suočili sa samom sobom. A to je, čini mi se, i Januszov cilj.

NACIONAL: „Galeb” je svevremenska drama koja govori i o kompliciranim ljudskim i emotivnim odnosima. Je li se išta promijenilo u tom smislu od Čehovljeva doba?

Apsolutno ne, i zbog toga je Čehov još uvijek toliko aktualan i izvođen pisac. Ništa se nije promijenilo ne samo u međuljudskim odnosima nego i u odnosima prema svemu – prema karijeri, prema obitelji, prema sebi. No s Čehovom uvijek treba pažljivo jer je on napisao da se radi o komediji i to je tako, meni su neviđeno komične naše uporne, uzastopne pogreške od kojih ne odustajemo dok se raspadamo, kad ih prepoznajemo u drugim ljudima.

NACIONAL: Kakva je dramaturgija Lade Kaštelan, je li išta skraćivala?

Lada ga je kratila vrlo malo. Ja mislim da je danas bitno Čehova igrati brzo, bitno ga je sublimirati, a istovremeno ne gaziti po njegovim poetskim i sentimentalnim rečenicama. Kada ga se tako igra, onda ga ne treba niti puno kratiti. No rekla bih da je Lada nekako „uprirodnila” tekst. Ona je proučavala razne prijevode, i poljski i engleski, a na hrvatskom Čehov uvijek zvuči jako poetski. I zato ga je pokušala svesti na prirodniji izričaj.

NACIONAL: Igrate Irinu Nikolajevnu Arkadinu, dominantnu majku, umjetnicu i uspješnu glumicu, koja ima problema u odnosima s odraslim sinom… Jeste li se mogli poistovjetiti s tim karakterom?

Jako sam sretna s tom ulogom jer Arkadina je uloga o kojoj većina glumica razmišlja još od Akademije i pita se hoće li je imati priliku odigrati. To je uloga koju u životu trebaš nekako zaslužiti, zato hvala Kici što je pomislio da sam je zaslužila. S druge strane, to nije neka ogromna uloga, a kod Arkadine je meni najzanimljiviji taj abnormalni egoizam. Ona u svakom trenutku misli isključivo na sebe i svoje potrebe. No ako napravimo onu klasičnu podjelu – žena-majka i žena-ljubavnica – Arkadina je svakako žena-ljubavnica. Međutim, čak i iznad ljubavi i odnosa s mladim piscem Trigorinom, njoj je zapravo najvažnija njezina karijera, njezin posao. Ona je žena koja je apsolutno sve postigla svojim radom i ona ne zna biti majka. Upravo zbog toga ona ne vidi što se događa s Trepljovom, njezinim sinom, ona to ne želi vidjeti. Ona ne može, zapravo ne želi shvatiti do koje mjere je njezin sin depresivan. Ne želi shvatiti, jer se ne želi odreći svog života koji je izgradila. Arkadina je zapravo jedna velika zvijer. Ne znam ima li danas više suicida u obitelji nego tada ili se o tome samo više piše i progovara u medijima, ali je zaista nevjerojatno koliko se mladih ljudi bori s tim problemima. Tu će Čehov nažalost i za dvjesto-tristo godina biti aktualan.

Glumački ansambl predstave ‘Galeb’ na Dubrovačkim ljetnim igrama: Bernard Tomić, Igor Kovač, Ružica Maurus, Nina Violić, Filip Šovagović i Nikša Butijer| Foto: Marko Ercegović

NACIONAL: Vašeg sina glumi Bernard Tomić, nagrađivani mladi glumac. Vaš odnos je vrlo kompleksan – kako ste vas dvoje kliknuli?

Predivno mi je raditi s Bernardom jer je on zaista jedno kazališno čudo koje se pojavilo prije nekoliko godina. Radili smo prvi put zajedno tekst Filipa Šovagovića „Žena popularnog pokojnika” u ITD-u. Tamo smo se negdje glumački upoznali i otada mi je doista veliki gušt igrati s njime. Prvenstveno zato što Berni ništa na sceni ne radi površno. On je jednostavno glumac koji sve što radi, radi vrlo autentično i zato me svaka proba s njim beskrajno veseli.

NACIONAL: Lokrum glumi imanje u ruskoj provinciji. Je li to dobra lokacija, kakva je scenografija?

Kica je „Galeba” smjestio u jedan božanstveni vrt u samostanu, u kojem uživamo svi mi tijekom svih ovih dana proba. Imamo veliku sreću da nam ljeto nije prevruće. Predstavu igramo u toj predivnoj prirodi, u kojoj ta nesreća i taj apsurd egoizma još više dolaze do izražaja. Što se scenografije tiče, ona je minimalna, jer Marko Japelj, scenograf, uvijek minimalnim sredstvima uspijeva učiniti scenografiju vrlo konkretnom. No to je jedna od onih predstava koju će biti jako teško preseliti u kazalište. I njezina dramaturgija i cijela priča izašla su upravo iz te lokacije i tog ambijenta. Mislim da će publika koja želi vidjeti našeg „Galeba” morati doći u Dubrovnik.

NACIONAL: Je li bilo teško održavati probe, s obzirom na turiste koji ondje borave?

Probe su se održavale nakon što turisti odu. Imamo uvijek tih slobodnih sat vremena do početka probe i to je zaista najljepša meditacija koju sam uspjela doživjeti u životu. Čak sam se nekoliko puta posljednjih dana u tom čarobnom satu sama igrala da sam vladarica Lokruma i onda šećem, mašem brodovima, dočekujem i ispraćam goste.

NACIONAL: U predstavi igra veliki festivalski ansambl, koji čine sjajni glumci. No vi inače ne igrate zajedno – kako ste se složili u zajedničkoj kreaciji?

Kod tih festivalskih ansambala velika je prednost to što redatelj bira one ljude koje zaista želi za određene uloge. I zato je ovo podjela u koju svi vjerujemo jer svi smo nekako zaljubljeni jedni u druge i cijenimo način na koji rade kolege. Baš sam nekako ponosna na sve njih. To je neka sreća i nama koji smo zaposleni po raznim kazalištima, jer imamo priliku igrati s drugim ljudima, s kojima inače ne radimo tako često. I tako se stvara neka nova, zanimljiva energija.

”Galeb’ je predstava koju će biti jako teško preseliti u kazalište. I njezina dramaturgija i cijela priča izašle su upravo iz te lokacije i ambijenta Lokruma. Publika će morati doći u Dubrovnik’

NACIONAL: Filip Šovagović igra Irinina brata Pjotra Nikolajeviča Sorina. I u filmu ‘Dobra djeca’ glumite brata i sestru. Pa, kako funkcionirate u tim ulogama?

Prije tri godine dogodila se ta bingo situacija da je Filip Peruzović u biti napisao film za nas. To je u profesionalnom smislu bio i prvi susret Filipa i mene. Mi prije toga nismo baš puno glumili zajedno. A Sorin i Arkadina su nekako došli sami po sebi.

NACIONAL: Oboje ste ove godine dobili Zlatnu arenu za film ‘Dobra djeca’ – vi za najbolju glavnu žensku ulogu, a Filip za najbolju glavnu mušku. Film je imao svjetsku premijeru u Varšavi, a bio je i u distribuciji po mreži nezavisnih kina. Kako je publika reagirala i što nam možete reći o tim svojim ulogama, kroz koje raščišćavate kuću i svoje odnose?

To je film napravljen u mikrobudžetu, koji je kao takav u međuvremenu ukinut zato što je bio koncipiran tako da ga nije bilo moguće nadobudžetirati. Filip Peruzović zato je pronašao fenomenalan način da iskoristi okvire tog mikrobudžeta kao prednost. On je nas stavio u jedan prostor i omogućio nam da više-manje kroz improvizaciju i međusobno nadopunjavanje ispričamo priču s jako malo teksta. On je iskoristio filmski jezik kako bi prikazao taj naš odnos, a mi ga tijekom filma zapravo nigdje ne prepričavamo. Ali smo zato kroz tu improvizaciju i nadopunjavanje izgleda uspjeli doprijeti do publike. Mnogi su nam rekli da se ta dva lika ne mogu odvojiti jedan od drugoga, pa smo onda oboje dobili nagradu. To je, vjerujem, rezultat tog nekog međusobnog poznavanja i prepoznavanja.

NACIONAL: Kada vi i Filip radite zajedno, kako to utječe na vaš privatni odnos? Ne svađate se?

Filip nikada ne želi razgovarati o poslu na kojem radimo. Kada smo počeli snimati taj film, ja sam htjela o tome pričati, a onda sam nakon nekog vremena spoznala sve moguće prednosti te situacije u kojoj se stvari ne objašnjavaju, nego se jednostavno dopuste da se dogode. Zato sam shvatila da je možda bolje da ne pričamo. Naime, u našem poslu je jako teško verbalizirati neke stvari. I kad predaješ glumu, i kada glumiš s nekim s kime se možda ne razumiješ, jako je teško objašnjavati. Zato, kada se s nekim razumiješ, najbolje se prepustiti i raditi. U našem poslu najvažnije je jedno beskrajno povjerenje.

NACIONAL: ‘Galeb’ je bio izbor Senke Bulić, ravnateljice drame Dubrovačkih ljetnih igara. Kako se „Galeb” uklopio u ostatak programa i kako ocjenjujete Senkin doprinos dramskom dijelu programa?

Ja sam godinama surađivala sa Senkom i jedna drugu smo nadopunjavale. Sjećam se kada je otišla voditi kazalište u Velikoj Gorici i u nekoliko godina ondje napravila čudo, i ja sam joj tada bila velika podrška. Senka je jedna od onih ljudi s kojima se prepoznajem. Ona je beskompromisna i ima vrlo čvrst etički i estetski stav o kazalištu. Držim joj fige da uspije održati razinu tog dramskog programa.