Iako nogometni klub Nordestina Croata u svom nazivu nosi pridjev ‘hrvatski’, u njemu nema nijednog Hrvata i nitko ne govori ni riječi hrvatskoga. Nacionalov reporter donosi reportažu iz Autran Nunesa, siromašne četvrti u predgrađu četvrtog po veličini brazilskog grada Fortaleze

U više od tri desetljeća novinarske karijere viđao sam prepoznatljive kockaste dresove po najnevjerojatnijim svjetskim zabitima kao i u nekima od najpotresnijih životnih okruženja na globusu, ali nikada toliko njih na jednom mjestu koje doista nema nikakve veze s Hrvatskom. Gdje nema nijednog Hrvata i gdje nitko ne govori ni riječi hrvatskoga osim sporadičnog natucanja ponekog napamet naučenog izraza uz neizbježan zarazni osmijeh. U Autran Nunes, siromašnu četvrt u predgrađu četvrtog po veličini brazilskog grada Fortaleze, zaputio sam se kako bih saznao više o amaterskom nogometnom klubu Nordestina Croata, koji broji 140 igrača u rasponu od 8 do 20 godina. Svi su redom Brazilci. Klub u glavnom gradu države Ceará, poznatom po pješčanim plažama i nadimku „brazilski Miami“, vodi 42-godišnji Diogo da Costa Raymundo.

„Rođen sam i odrastao u Rio de Janeiru. Živio sam u tamošnjoj četvrti Senador Camará, na zapadu golemog grada, gdje je hrvatski svećenik Damjan Rodin još 1959. osnovao gimnaziju ‘Brazil-Hrvatska’ i malo naselje imena Vila Croácia. Ondje je stvoren prvi nogometni klub imena Vila Croácia, koji se natjecao s drugim momčadima iz favela Rio de Janeira. Nažalost, 2019. prestao je postojati zbog nedostatka financijskih sredstava. U Fortalezu sam stigao netom prije izbijanja pandemije koronavirusa. A onda je nastala ideja da taj mali komadić Hrvatske, ali pod drugim imenom, preselimo na sjeveroistok Brazila“, pojašnjava mi nekadašnji nogometni vratar, košarkaš i naposljetku atletičar.

Prve riječi na hrvatskom koje su mnogi mladi igrači naučili bile su ‘Idemo Hrvatska!’. FOTO: Dragan Nikolić

„U Fortalezi je rođena moja majka. Njoj u spomen došli smo na ideju da klub nazovemo Nordestina Croata, pa ime u sebi sadrži ženski rod. Ovdje u državi Ceará ima klubova koji su filijale velikih europskih imena poput milanskog Intera, PSG-a ili PSV-a. Oni im izdašno pomažu financijski. Ali nema nijednog kluba koji u svom imenu nosi ime neke države ili etničku pripadnost neke strane nogometne velesile. Po tome smo posebni. Nažalost, jedina osoba iz Hrvatske s kojom trenutačno imamo kontakt jest nekadašnji nogometaš Hygor Rayko Rodrigues Lacerda, koji se oprobao u mlađim kategorijama Hrvatskog dragovoljca, a sada je lokalni djelatnik u hrvatskom veleposlanstvu u Brasiliji. Krajem 2022. bio je tu s veleposlanikom Rankom Vilovićem. Tada su nam uručili donaciju, dresove i sportsku opremu koje i danas koristimo. Nadamo se da će nam možda u budućnosti neki klub ili udruga iz Hrvatske pomoći financijski. Otkad djelujemo u Fortalezi, u kontaktu smo i s nekadašnjim nogometašem Dinama Sammirom, koji je igrao za Vatrene u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu. Pokušavamo zajedničkim naporima izboriti neku novčanu pomoć. Klub trenutačno nema sponzora, financiramo se sredstvima samih igrača ili roditelja manje djece koja igraju za Nordestinu Croatu. Oni kupuju i nove dresove i brinu se o njima. To nam omogućava da opstanemo i natječemo se u amaterskoj konkurenciji u Ligi Ceará i Copa Seromo“, netom nakon završenog treninga jada se Da Costa Raymundo, pod čijim krovom u kući tik uz igralište upravo zbog besparice žive čak osmorica klupskih igrača.

Jedno od djece iz Autran Nunesa koja neumorno jure za loptom na igralištu ograđenom visokom žicom, u naselju koje odgovara definiciji favele, jest i Francisco Lazaro Davi Rodrigo de Souza. Na početku razgovora pozdravlja s „dobro došli!“

‘Veleposlanstvo RH uručilo nam je 2022. dresove i opremu koje i danas koristimo. Nadam se da će nam neki klub ili udruga iz Hrvatske pomoći financijski’, kaže voditelj kluba

„Nogomet sam počeo igrati sa šest godina. Želim nastaviti, ali usporedno se želim posvetiti i školovanju. San mi je postati profesionalni nogometaš. Čast mi je braniti boje ovoga kluba. Nije bitno je li riječ o većem ili manjem natjecanju. Ovdje smo svi kao jedna obitelj“, sa sjajem u očima govori 12-godišnjak, koji trenutačno ima nogu u gipsu, ali ne propušta nijedan trening.

„Igram u klubu već četiri godine. Došao sam nakon poziva jednog prijatelja koji je tu već igrao. Već nakon prvog treninga svidjela mi se atmosfera. Ovo je jako dobar klub i zato sam odlučio igrati za Nordestinu Croatu. Tako nismo pod utjecajem ulice, to je dobra stvar. Moja mama prati me na svim utakmicama i navija, čak i ako igramo negdje izvan Fortaleze, što je za nas logistički izazovno. Oboje mojih roditelja radi pa im nije problem financirati moje treninge i utakmice u dresu kluba“, nadovezuje se godinu dana mlađi Ezekiel Germainne da Silva.

Diogo da Costa Raymundo, voditelj nogometnog kluba Nordestina Croata. FOTO: Dragan Nikolić

U čast našeg posjeta majka jednog od dječaka oprala je sve dresove Vatrenih. Obukli su ih da bi zajedničkom fotografijom u Hrvatsku poslali poruku o zajedništvu i ljubavi prema sportu koji su jači od siromaštva i ostalih životnih izazova s kojima se svakodnevno susreću. Svaki je dres za njih vrijedan poput suhog zlata. Zato ih ne razmjenjuju nakon utakmica, koliko god „kockice“ bile popularne i među protivničkim igračima. Nekadašnja Vila Croácia sudjelovala je na amaterskom prvenstvu favela u Rio de Janeiru. I Nordestina Croata imala je priliku sudjelovati u ovdašnjem Kupu favela, ali sve je ostalo na lijepim željama jer klub nije dovoljno organiziran i nema dovoljno opreme.

„U usporedbi sa stanovnicima Rio de Janeira ‘kariokama’, ovdašnje stanovništvo puno jače je prigrlilo projekt našeg nogometnog kluba. Vila Croácia i sve što je u Senador Camari podsjećalo na Hrvatsku, gotovo potpuno je utihnulo. Nadam se da ćemo se u Fortalezi ustrojiti snažnije nego u Rio de Janeiru i da će priča oko hrvatskog nogometnog kluba u Brazilu dobiti zamaha. Svakoga dana molim Boga da mi da snage za nastavak svega što činimo oko Nordestine Croate, prvenstveno kako bismo pomogli ovoj djeci. S tim projektom mnogo njih izbavili smo iz ralja kriminala. U Fortalezu je došao i podmladak koji je igrao za klub u Rio de Janeiru, sada su stariji. Došli su tu bez roditelja. Imaju više šansi u životu i kada su u pitanju zdravstvena skrb i obrazovanje. Za njih je veliki napredak kada se ujutro probude bez policijskog helikoptera koji nadlijeće iznad kuće. I zato je projekt ovdje prihvaćeniji u zajednici nego u Rio de Janeiru. Sam Bog zna koliko je djece izgubilo ondje život“, drhtavim glasom prisjeća se Diogo da Costa Raymundo.

Klub Nordestina Croata ima 140 igrača u rasponu od 8 do 20 godina. FOTO: Dragan Nikolić

Dok je postojala Vila Croácia, jednom im je u posjet došao i Eduardo da Silva, koji je rođen nedaleko od Senador Camare. Tada je zapravo priču o malim Brazilcima koji u predgrađu Rio de Janeira igraju pod hrvatskim imenom, svijetu otkrio jedan brazilski novinar, Camilo Coelho. Nastavak priče u Fortalezi nikako nije tek puka kopija. Kao da fenomen nogometnog kluba s hrvatskim imenom i bez ijednog Hrvata 10 i pol tisuća kilometara od Zagreba nije dovoljan sam po sebi, Nordestina Croata nedavno je okupila i ženski sastav. Zasad je na popisu 15 djevojaka, među njima i Evylla Kethellyn Vieira Viriato.

„Treniram od lani. Mene je inspirirala moja sestra, koja se prva zainteresirala za nogomet. U budućnosti se želim baviti profesionalnim nogometom. Kao djevojke nemamo problema s treniranjem u svojoj četvrti, dečki na nas ne gledaju čudno. Kao ekipa još se nismo natjecali, samo treniramo. Nadam se da ćemo ubrzo u pravoj utakmici s protivnicama moći pokazati što znamo. Nemam posebnih nogometnih idola. Od brazilskih nogometaša sviđa mi se kako igra Renato Augusto, koji brani boje Fluminensea,“ govori 16-godišnjakinja, potvrđujući da sve više djevojčica u Autran Nunesu prati nogomet.

‘Mnoga od ove djece vide idole i u Mandžukiću, Perišiću, Rakitiću, Kramariću… Meni je srce puno jer usprkos poteškoćama, znam da se bore i ne gube nadu’, kaže Da Costa Raymundo

„Jako puno naših vršnjaka, nažalost, upušta se u razne gluposti. Stoga je ideja o osnivanju kluba izvrsna. Između dječaka koji igraju za Nordestinu Croatu i nas djevojčica nema razlike, prihvatili su nas kao jednake. Voljela bih biti profesionalna nogometašica ili odvjetnica kada odrastem. Moji su nogometni idoli Cristiano Ronaldo i Messi“, dodaje 15-godišnja Maria Ingrid Costa, koja se nogometom počela baviti lani.

„Mnoga od ove djece vide idole i u Mandžukiću, Perišiću, Rakitiću, Kramariću… Andrej Kramarić poslao im je posebnu poruku. I oni i ja bili smo njome oduševljeni. Nažalost, Šime Vrsaljko nikad nije odgovorio na našu poruku. Oko toga smo izgubili svaku nadu. A poznato je da su neki od naših mladih igrača oponašali njegovu pozu kada je ležao na travnjaku uz razvijenu hrvatsku zastavu. Meni je srce puno jer usprkos svim poteškoćama zbog kojih ova djeca pate u životu, znam da se svaki dan bore i ne gube nadu. Možda će ih jednoga dana neki hrvatski igrač ili klub zamijetiti i pomoći nam… Moram naglasiti da su dosad za Nordestinu Croatu igrala i tri neBrazilca, Angolac, Gvinejac i Senegalac. Veliki klubovi iz države Ceará, poput Ceare, Fortaleze ili Ferroviárija, pružaju šansu našim igračima mlađima od 17 ili 15 godina da se pokažu u prijateljskim dvobojima protiv njih te da možda jednoga dana izbore i svoj profesionalni angažman u klubovima kao što su Atlético Cearense, Juazeiro do Norte, Cruzeiro ili Tiradentesa“, nabraja Diogo da Costa Raymundo, čiji je otac bio profesionalni igrač u najboljim klubovima savezne države Ceará, a nakon ženidbe za njegovu majku par je Fortalezu zamijenio Rio de Janeirom.

Šime Vrsaljko nadahnuo je mlade Brazilce pa oponašaju njegovu pozu uz razvijenu zastavu (lijevo) reporter Nacionala Dragan Nikolić s mladim nogometašima Nordestine Croata (desno). FOTO: Dragan Nikolić

„Moj omiljeni hrvatski igrač je Modrić, jedan je od najboljih nogometaša na svijetu. Volio bih imati njegov autogram. Broj jedan, bez sumnje, za mene je ipak Messi. Kada igraju Brazil i Hrvatska, navijam za Brazil. Ali uvijek navijam za Hrvatsku kada igra protiv bilo koga drugoga“, uvjerava me s dječačkom iskrenošću Ezekiel Germainne da Silva.

„Obožavam Modrića. Njegov stil igre, dodavanja, pregled igre… Susret s njime bilo bi za mene ostvarenje sna. Kada igraju Brazil i Hrvatska, ipak navijam za Brazil. To je moja domovina. A najbolji igrač na svijetu za mene je Cristiano Ronaldo“, zaključuje napadačka igla Nordestine Croate Francisco Lazaro Davi Rodrigo de Souza.

Dok je postojala Vila Croácia, djeca i njihovi roditelji u duljem razdoblju podučavani su osnovama hrvatskoga jezika i kulture. Danas je sve to zamrlo zbog preseljenja kluba

„Kada su jedan protiv drugog u dvobojima Reala i Barcelone igrali Modrić i Rakitić, djeca su zauzimala stranu ovisno o tome tko je njihov idol. Želja je svima njima jednoga dana upoznati nekoga od hrvatskih nogometnih zvijezdi. Prve riječi na hrvatskom koje su mnogi od njih naučili bile su Idemo Hrvatska! Naučio ih je to jedan hrvatski televizijski reporter prilikom posjeta našem klubu u Rio u Janeiru 2016. Te godine posjetili su nas i visoki dužnosnici Hrvatskog olimpijskog odbora, koji su nam poklonili i sve kockaste dresove Vatrenih koje i danas nosimo“, ponosno ističe Diogo da Costa Raymundo, uz opasku da svaki osmijeh na licu djece s kojom radi vrijedi više od bilo kojeg trofeja.

I nije Nordestina Croata početak i kraj kada je riječ o toponimima koji podsjećaju na Hrvatsku u saveznoj državi Ceará, čiji je Fortaleza glavni grad. Tik do četvrti Autran Nunes nalazi se četvrt Pici, a u njoj ulica imena Travessa Croata (Visoravan Hrvatska). U unutrašnjosti Ceare, u mikroregiji Ibiapaba, postoji i općina imena Croatá, u kojoj živi nešto manje od 20 tisuća stanovnika. Ali riječ koja dolazi iz domorodačkog jezika tupi, nema veze s Hrvatskom. Veže se uz samoniklu biljku iz porodice bromelija, koja se u brazilskom portugalskom naziva i gravatá, coroatá, caruá, coroá, crauá, croá i caroá. U toj je regiji poput korova, a svilenkasta vlakna koja se uklanjaju s njezina lišća koriste se za izradu užadi, ribarskih mreža, otirača, čak i hrane…

Hrvatski svećenik Damjan Rodin 1959. osnovao malo naselje imena Vila Croácia

Svećenik Damjan Rodin stigao je u Brazil 1947. Godinu dana služio je u São Paulu i pomagao mnogim hrvatskim useljenicima, a nakon toga poslali su ga na službu u četvrt Rio de Janeira Senador Camará. Ondje je uz pomoć brojnih kontakata dobio novčana sredstva iz raznih katoličkih, ali i svjetovnih organizacija iz Europe i Angloamerike, te izgradio sve što je smatrao potrebnim. Dio Senadora Camare s vremenom se pretvorio u pravo hrvatsko naselje. Rodin je 1959. osnovao gimnaziju „Brazil-Hrvatska“, a 1963. dječji dom „Kardinal Stepinac“, i to u tamošnjoj Dalmatinskoj ulici. Bio je pokretačka snaga pri osnivanju nogometnog kluba za djecu i mlade 1968. godine. Nažalost, upravo te godine umire. Hrvatska u malome koju je izgradio na periferiji Rio de Janeira ostaje poznata kao Vila Croácia iako su nakon njegove smrti veze s domovinom zamrle. Rodin je pokopan u blizini gimnazije koju je osnovao, na groblju župe Naše Gospe od Lape. Gradske vlasti Rio de Janeira odlikovale su ga titulom počasnog građanina. Tek 2000-ih jedna nevladina udruga kreće u obnovu njegove bogate ostavštine. Jedan od trgova u Senador Camari, koja danas broji više od 110 tisuća stanovnika, nosi stoga njegovo ime. Dok je postojala Vila Croácia, djeca i njihovi roditelji u duljem razdoblju podučavani su osnovama hrvatskoga jezika i kulture. Danas je sve to zamrlo, velikim dijelom i zato što je nogometni klub za mlade kategorije preselio u Fortalezu.