Nacional donosi ulomke iz knjige Maroja Mihovilovića ‘Novinari i vlast – Povijest hrvatskog novinstva 1556.-2025.’ koja opisuje kako su bitnu ulogu novinari imali u različitim razdobljima hrvatske povijesti i koje su sve značajne osobe odigrale povijesne uloge kao novinari

U desetljeću nakon Prvog svjetskog rata zagrebačke novine su se počele mijenjati, u njima su se počeli sve više pojavljivati razni reportažni prilozi, među ostalima izvještaji o političkim događajima, izvještaji iz sudnica i slično. U Hrvatskoj se značajno zaoštravala politička situacija, jer su građani bili sve nezadovoljniji zbog unitarističke politike beogradskog režima, „beogradske čaršije“, napetosti su bile sve veće, a sve je kulminiralo u ljeto 1928. kada je u beogradskoj Skupštini smrtno ranjen najistaknutiji hrvatski političar Stjepan Radić.

Produbljivale su se i socijalne tenzije, bilježile su se nove sve značajnije sindikalne akcije, a sve je vidljivija bila i ilegalna aktivnost zagrebačkih komunista, koje je policija proganjala i hapsila. Jedan od najaktivnijih komunista i sindikalista bio je tih godina šef sindikata metalskih radnika Josip Broz, koji je u veljači 1928. godine na Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista postao politički sekretar Mjesnog komiteta, dakle najveće partijske organizacije u zemlji. Za njega je policija već godinama znala da je komunist, već je bio hapšen i suđen, te je neko vrijeme proveo u zatvoru. On se u to vrijeme pred policijom skrivao u Zagrebu.

Policija je Josipu Brozu, komunistu i šefu sindikata metalskih radnika, ušla u trag i uhitila ga 4. kolovoza 1928. u jednom stanu u Vinogradskoj ulici. FOTO: Privatna arhiva

Policija mu je ušla u trag, pa ga je 4. kolovoza 1928. godine uhitila u jednom stanu u Vinogradskoj ulici. Tamo je uhićeno još nekoliko osoba. U stanu su, prema tvrdnjama policije, nađeni razni partijski materijali, leci i brošure, ali i četiri bombe, jedan pištolj, te municija. Protiv svih uhićenih podignuta je optužnica, a početak procesa, koji je kasnije, zbog nađenih bombi, bio nazvan „Bombaški proces“, bio je zakazan za 6. studeni 1928. godine.

U to vrijeme zagrebačke novine pratile su sve zanimljivije sudske procese. „Novosti“ su imale vrlo spretnog i sposobnog sudskog izvjestitelja. Bio je to tada 40-godišnji Ljudevit Kara, koji je svoje izvještaje jako živahno pisao, ali je uz to vladao s još dvije u ono vrijeme za novinare vrlo korisne vještine. Znao je stenografiju, pa je mogao zapisivati sve što se u sudnici reklo, a – uz to – bio je odličan crtač, te je izuzetno dobro slikao portrete osoba koje su se pojavljivale u sudnici. To je u ono vrijeme, kada je fotografska tehnika još bila slabo razvijena, bio za novine vrlo atraktivan ilustrativni materijal.

Kara je prisustvovao tom „Bombaškom procesu“ od prvog dana. Evo kako je on napisao svoj prvi izvještaj iz sudnice, koji je u „Novostima“ objavljen 7. studenog. Izvještaj je imao ironičan ton:

“Mala dvorana zagrebačke sudnice jučer je bila doista krcata ljudima. S jedne strane, cijela se stvar od strane optuženika prikazuje kao podmetnuta policijska inscenacija, glavni akteri na sudu kažu da nemaju pojma što je Centralni komitet Komunističke partije, Izvršni komitet Komunističke internacionale, Savez komunističke omladine Jugoslavije itd., niječu da imaju ikakve veze s bombama. S druge strane, za tu raspravu neobičan interes pokazala je mlada radnička klasa i studentski svijet, naguravši se u sudnicu tako tijesno da se nisi mogao pomaknuti! Sve mladi ljudi, velike kovrčave frizure, poneka ženska mjehurićasta glava, možda sljedbenice nove znanosti, možda poznanice optuženih, kojih ima 6, koji svi zajedno nikada ne dolaze na ‘buržoaska’ suđenja, nego samo na ova propagandna, međunarodna – ratoborna, mesijanska.“

Kara je pretpostavljao da će se na tom suđenju događati isto ono što se događalo i na drugim takvim suđenjima, optuženici će nijekati krivicu, tvrditi će da nisu članovi komunističke partije, ograđivati će se od komunističkih ideja, umanjivati će svoju važnost u svim tim događanjima. No, Kara se jako iznenadio s onim što se dogodilo drugog dana suđenja. Svjedočio je prvi puta Josip Broz, koji je u sudnicu doveden iz zatvora. O tom drugom danu suđenja Kara je pod naslovom „SUDNICA – Nastavak komunističkog procesa“ napisao jako dugi izvještaj detaljno opisujući kako se Broz držao i što je govorio. Uz izvještaj objavljen je crtež Broza, koji je nacrtao Kara, a taj crtež je potpisan: „Josip Broz – svakako najinteresantnija ličnost u ovom procesu“. Očito impresioniran Brozovim držanjem pred sudom Kara ga je ovako opisao:

„Njegovo lice ima jednu od onih fizionomija koje me podsjećaju na čelik. Gleda kroz naočale svijetlim očima, vrlo hladno, ali energično i mirno. Njegovo ponašanje pred sudom možda nije samo poza, jer je doista bio progonjen i osuđivan na zatvor zbog svojih uvjerenja. Mnogi su slušatelji očito bili svjesni te nepopustljivosti Brozovog uvjerenja, jer je tijekom njegova ispitivanja vladala velika tišina i pažnja u sudnici.“

Potom je Kara citirao što je Broz izjavio kad ga je sudac pitao na početku njegovog svjedočenja da li se osjeća krivim:

„Jesam kriv prema onome kako tumači optužnica, ali uistinu nisam kriv. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na propagandi ideje komunizma, prikazivao sam proleterima sve nepravde koje im se čine. Ne priznajem, međutim, buržoaski sud, jer se smatram samo odgovornim svojoj komunističkoj partiji (…) Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje je stvorila jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život…“

Broz je bio osuđen na pet godina zatvora, ali njegov nastup i njegove riječi na ovom procesu zahvaljujući izvrsnom slikovitom izvještaju Ljudevita Kare u „Novostima“, te zahvaljujući njegovom crtežu koji je kasnije mnogo puta reproduciran, ostali su trajno zapamćeni. Ovaj Karin opis Broza kasnije je mnogo puta citiran u raznim njegovim biografijama i u povijestima Komunističke partije Jugoslavije, te u brojnim komunističkim propagandnim publikacijama sljedećih desetljeća. Brozovo držanje na tom procesu smatra se jednim od ključnih odlučnih momenata cijele karijere Josipa Broza – Tita, budućeg šefa KPJ, partizanskog vođe i doživotnog predsjednika SFRJ. Kara je jako pridonio da najšira javnost prvi puta čuje za njega.

Uz crtež Josipa Broza s Bombaškog procesa, Ljudevit Kara je napisao: ‘Josip Broz – svakako najinteresantnija ličnost u ovom procesu’. FOTO: Privatna arhiva

Nositelj uređivačke politike služenja „Novosti“ interesima beogradskom režima u to vrijeme bio je istaknuti novinar i direktor „Jugoštampe“ Antun Schlegel. Taj bivši pristalica hrvatske nacionalne politike Stjepana Radića postao je eksponent beogradskog režima u Zagrebu, te je uvodnicima u „Novostima“ propagirao politiku jugoslavenskog dvora u Hrvatskoj, pa je – nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini u ljeto 1928. godine – počeo zagovarati uvođenje diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Tako je postao omrznut u redovima hrvatskih nacionalista, koji su ga – tako je pokazala ondašnja policijska istraga – 29. ožujka 1929. godine predvečer ubili ispred njegove kuće u Deželićevu prilazu 84. Evo opisa tog atentata, prvog ubojstva jednog hrvatskog novinara:

„Iz taksija je izašao oko 21 sat, a vrata ulazne veže koja su vodila prema njegovu stanu u Deželićevu prilazu 84, činilo se, bila su zatvorena. Umoran, ali zadovoljan i bezbrižan nakon naporna radnog dana, otkopčao je kaput kako bi iz džepa izvadio ključ da otvori vrata. No ona nisu bila zaključana, već samo pritvorena, ali su se teško otvarala. U trenutku kada ih je konačno otvorio, prema njemu su potrčale dvije bezglasne i sablasne sjene, od kojih je jedna ispalila u Schlegela hitac iz revolvera. Taj metak promašio je cilj, a šokirani Schlegel instinktivno se sagnuo nesvjestan što se događa. U tom ga trenutku zahvati drugi smrtonosni metak u leđa. Schlegel je zahroptao i kroz otvorena se vrata srušio niza stube. Kako su liječnici kasnije utvrdili, još jedno kratko vrijeme bio je živ. Vozač taksija Valent Mundjar sve je to promatrao užasnut, a na koncu je smogao snage i potrčao za ubojicama te je jednog dostigao i s njim se našao u klinču, ali mu se ovaj istrgnuo i otrčao u tamu i zaštitu noći u tada još slabo osvijetljenoj Krajiškoj ulici.“

Dvojica atentatora su uhvaćena, osuđena na smrt i obješena u policijskoj stanici u Petrinjskoj ulici, treći je pobjegao u Italiju, pridružio se ustaškom pokretu i kao ustaša poginuo za Drugoga svjetskog rata. U to doba zabilježeno je u Zagrebu još nekoliko političkih ubojstava ličnosti različitih političkih usmjerenja.