Po povratku iz Azije, Sead Saračević ponovno se zaposlio u „Vjesniku u srijedu“, gdje je postao urednik vanjskopolitičke rubrike, te neko vrijeme i zamjenik glavnog urednika. U VUS-u se jako dobro snašao i to je bilo za njega jako dobro novinarsko razdoblje. Godine 1970., baš u vrijeme kada su se razbuktale političke prilike u Hrvatskoj i produbio politički sukob u vrhu hrvatske partije, Saračević je izabran da bude sekretar partijske organizacije cijelog „Vjesnika“. Kada su smijenjeni Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo i započele velike čistke njihovih pristalica u „Vjesniku“, bilo je i nekih koji su tražili da se, zbog njegove formalno važne partijske funkcije u kući, preispita i njegova uloga u tim događajima. Bilo je poznato da je on čak bio u jako dobrim privatnim odnosima sa Savkom Dabčević-Kučar jer su stanovali vrlo blizu u Gajdekovoj ulici na Šalati, te su se posjećivali. No Saračeviću se tijekom istraga u „Vjesniku“ ništa bitno nije dogodilo, jedino je smijenjen s položaja partijskog sekretara kuće „Vjesnik“ i opomenut „zbog nebudnosti“, ali je nastavio raditi svoj dotadašnji urednički posao u VUS-u, barem još neko vrijeme.

Sead Saračević glavni urednik Starta postao je ‘po kazni’, a onda je transformirao taj list u najvažniji magazin u Hrvatskoj

Kad je Sead Saračević, No i njega je čistka u „Vjesniku“ poslije pogodila, pa je u siječnju 1973. godine, nakon smjene Krile, imenovan za glavnog urednika „Starta“, što je on smatrao kaznom, groznom degradacijom, čak i uvredom. Bio je ogorčen da ga šalju na čelo jednog magazina tada u novinarskim krugovima jako loše reputacije, polupornografskog, petparačkog zabavnika koji se kupuje samo zato što objavljuje „gole ženske“, formiranog samo da „Vjesniku“ donosi novac. Njegov prvotni odbojni odnos prema „Startu“ vidio se po jednoj stvari. On se čak nije želio preseliti u redakciju „Starta“, nego je neko vrijeme ostao sjediti u VUS-u, u sobi vanjskopolitičke rubrike, te je ondje primao novinare „Starta“ i držao kolegije. To je trajalo nekoliko mjeseci. Na kraju se sa svojom sudbinom bio pomirio, preselio se u redakciju „Starta“ i prionuo poslu. Poslije je ispričao što je našao kada je došao u redakciju:

„’Start’ je u ono vrijeme bio jako neobičan list. Rađen ponekad bez mjere i bez ukusa, ali sa vrlo dobrom tiražom. Sugerirano mi je čak da mu promijenim ime, neki kolege iz redakcije još i mnogo kasnije nosili su ‘Start’ kući skrivečki ‘da ne vide djeca’. No ja sam smatrao da u listu, kao i među ljudima koje sam u redakciji zatekao, ima dovoljno štofa od kojeg se nešto može izmodelirati, nešto što bi bilo ‘to isto’, ali ipak drugačije, revijalni list koji bi bio potpuno drugačiji od svega što je postojalo tada u Jugoslaviji.“

TITO U ‘STARTU’

Negdje 1976. godine Sead Saračević je bio najavio ljudima u redakciji da namjerava u radni odnos u „Start“ primiti poznatog fotografa Ivu Eterovića, koji je u to vrijeme živio u Beogradu. Svi su ga od toga odgovarali jer je bilo odavno poznato da Eterović uopće ne pridonosi ništa redakcijama gdje je formalno zaposlen, ne ispunjava čak ni normu, dislociran je, nije ga se moglo kontrolirati što radi i koliko radi, pa mu je to omogućavalo da svoje vrijeme troši za svoje zanimacije. Taj Splićanin dugo je živio u Beogradu, pa je ondje samo figurirao kao neki dopisnik nekog lista iz Zagreba, a zapravo se bavio svojim privatnim poslovima, izdavao fotografske monografije, snimao stvari po narudžbi. No Saračević je saznao jednu važnu stvar, da se spretni i simpatični Eterović upoznao s Titom i njegovom suprugom Jovankom i da ih već godinama privatno snima.

Ivo Eterović, fotograf ‘Starta’ koji je deset godina privatno snimao Tita i Jovanku Broz Photo: Ivo Eterović/Njihovi dani

Eterović je 1964. godine otišao u Titovu rezidenciju u Užičkoj 15 na beogradskom Dedinju da napravi fotografije kako bi prema njima slavni kipar Antun Augustinčić napravio bistu Tita, koji nije imao vremena Augustinčiću pozirati. Nakon što je napravio te fotografije Tito ga je nakratko pozvao da zajedno popiju kavu. Eterović se sjeća što se dalje događalo:

„Uz kavu smo se Tito i ja dogovorili, u stvari nakon trećeg viskija. Viski ti da posebnu snagu, pa sam rekao Titu da imam potrebu napraviti seriju fotografija iz njegova privatnog života. ‘Ja nemam privatnog života’, odgovorio mi je maršal. Onda je Jovanka ustala i rekla da još nitko nije došao s takvom idejom, ‘A vidim da ni Tito nema ništa protiv’, kazala je Jovanka. ‘Kad bi počeli?’, upitao je Tito, a ja sam odmah izvadio fotoaparat i tako sljedećih deset godina.“

KAD JE TITO PRISTAO da se njegove fotografije objave u Startu, Saračevićje to iskoristio da dobije intervju i s najtajanstvenijim Titovim suradnikom Stevom Krajačićem

To je trajalo čak i dulje od deset godina. Eterović je često dolazio u Užičku 15, motao se ondje i slikao gotovo neprimjetno, te je s vremenom napravio golem broj slika Tita i Jovanke u ležernom svakodnevnom ambijentu. Na njima se Tito vidio u svakodnevnim situacijama, kako ga frizer šiša, kako pije kavu, kako se igra s pudlicama, kako u svojoj privatnoj bravarskoj radionici izrađuje razne predmete, kakve je izrađivao dok je bio bravar, kako se u pidžami priprema za odlazak na počinak.

Malo-pomalo tako se skupio popriličan fotografski materijal o Titu i Jovanki, kakav jugoslavenska javnost ne samo da nikada nije vidjela nego do tada nije mogla ni zamisliti da tako nešto postoji. No Saračević je od samog Eterovića saznao što on radi kod Tita i Jovanke i odmah zaključio da je to za novine senzacionalan materijal, pa je samo zato i uzeo Eterovića u stalni radni odnos u „Startu“. Pustio ga je da i dalje u Beogradu za redakciju ništa ne radi, samo da prima plaću, sve u nadi da će jednom kada dođe trenutak Eterović dati „Startu“ da prvi objavi te senzacionalne slike. Što je pravi razlog da je primio Eterovića otkrio je samo nekolicini suradnika. On je znao još nešto, ako se te slike pojave u „Startu“, to će potpuno promijeniti status „Starta“ u jugoslavenskom medijskom prostoru i imati za redakciju i ogromno političko značenje.

Eterović je s vremenom napravio golem broj slika Tita i Jovanke u ležernom svakodnevnom ambijentu. Na njima se Tito vidio u svakodnevnim situacijama, kako ga frizer šiša, kako pije kavu, kako se igra s pudlicama… Ivo Eterović/Njihovi dani

Prolazilo je vrijeme, čitava godina dana, a Eterović je Titu i Jovanki negdje 1977. godine najavio da bi od tih slika objavio knjigu ako oni to dopuste. Tito je to dopustio. Tada ga je Eterović upitao bi li neke od tih slika mogao prvo objaviti u zagrebačkom magazinu „Start“. Eterović je mnogo kasnije ispričao kako je i to Tito odobrio:

„Uz Titovo dopuštenje te su fotografije objavljene najprije u ‘Startu’, tadašnjem ‘Vjesnikovom’ tjedniku. ‘Je li to ona novina koja objavljuje fotografije golih ženskih?’, pitao je Tito i dodao: ‘Ja volim gole ženske’.“

Eterović je to javio Saračeviću, a Saračević je smjesta zaključio da to treba maksimalno iskoristiti za još jednu stvar, da dobije intervju s tada najtajanstvenijim jugoslavenskim partijskim funkcionarom, moćnim kontrolorom hrvatske tajne službe, najbliskijim Titovim suradnikom još iz doba Kominterne Ivanom Stevom Krajačićem, poslije prvim načelnikom hrvatske Ozne i ministrom unutarnjih poslova. Saračević je upitao Eterovića bi li mogao nagovoriti Tita da naredi Krajačiću, koji nikada do tada nije dao nijedan intervju, da dade intervju „Startu“, te da i to bude objavljeno uz Eterovićeve slike. Uz mnogo muka, tek iz trećeg pokušaja, intervju je napravljen i objavljen u istom broju kao i Eterovićeve slike.

Eterovićev materijal za „Start“ pripremao se u totalnoj tajnosti, Saračević je, naravno, znao da se Titove slike ne mogu objaviti tek tako, pa je broj kada će se to objaviti posebno pripremio i umio. U prethodnom broju objavljena je na naslovnici jedna mnogo čednija gola ljepotica, u broju gdje su slike objavljene na naslovnici nije bilo nage ljepotice, nego je objavljena jedna sasvim odjevena ženska osoba, duplerice s golom ljepoticom nije bilo, a i idući broj imao je čedniju naslovnicu. Potom su uslijedile naslovnice u stilu kakve su bile prije pojave Tita u „Startu“.  Eterović je zatim fotografije Tita i Jovanke objavio u knjizi „Njihovi dani“.

Objavljivanje Eterovićevih slika Tita i Jovanke drastično je promijenilo odnos političkih struktura prema „Startu“. Do tada su u političkim krugovima za „Start“ često govorili da je to pornografski list, kič kojim se oni neće baviti niti mu prići bliže. Nakon toga, te cijele Saračevićeve transformacije „Starta“, sada je odjednom i političarima postalo privlačno imati neki odnos sa „Startom“.

Titova slika iz partizanskog vremena u obradi Marije Braut, objavljena na naslovnici Starta kad je on umro

TITOVA SLIKA NA ZIDU

Sredinom sedamdesetih Saračević je uveo u „Start“ dva sasvim različita redizajna, jedan u prostorijama gdje je bila smještena redakcija „Starta“, a drugi u samom listu.

Ta Saračevićeva ideja da redizajnira prostorije redakcije „Starta“ na 12. katu „Vjesnikova“ nebodera možda je najbolje karakterizirala Seada Saračevića kao šefa „Starta“. U „Vjesnikovu“ neboderu koji je imao 16 katova, te je u njemu i okolnim zgradama  radilo oko 2500 ljudi, od kojih ih je oko 500 bilo novinara, cijeli taj prostor bio je ispunjen uniformiranim smeđim dosadnim uredskim namještajem. Saračeviću se taj interni dizajn „Vjesnika“ uopće nije svidio, želio je da prostorije „Starta“ budu nešto drugo, pa da tako pokaže da je i sam „Start“ nešto drugo. Za redizajn redakcije angažirao je svojeg prijatelja, tada vodećega zagrebačkog arhitekta Bernarda Bernardija.  Saračević je zamolio Bernardija da promijeni vizualni identitet redakcije „Starta“ te da se ona po tome razlikuje od ostalih „Vjesnikovih“ prostora. I Bernardi je prema ondašnjim kriterijima napravio pravu revoluciju, srušio je sve zidove između redakcijskih soba, pa je cijela redakcija bila u jednom, zajedničkom prostoru koji se odvajao samo staklenim vratima. Redakciju je obojio u bijelo, a stari namještaj zamijenio je modernim bijelim ormarima, stolovima i stolcima. Od tada je redakcija „Starta“ bila jedinstven dizajnerski pothvat koji su mnogi posjetitelji „Vjesnika“ posebno dolazili vidjeti, sasvim je bila različita od drugih „Vjesnikovih“ ureda, pa su ga neki beogradski novinari opisali kao „hram novinarstva s izgledom vrhunske kafane“.

Pero Kvesić, u to vrijeme pokretač novog omladinskog tjednika „Poleta“, ali i povremeni suradnik „Starta“, ovako se sjećao novog uređenja redakcije „Starta“:

„Redakcije omladinskih listova bile su asketske. Stol, stolci i gomile remitende. Stare novine bile su dio namještaja. Posložene uza zid služile su nam kao klupe. Malo tko je imao svoj pisaći stroj, nego smo čekali u redu da sjednemo i pišemo tekst. A redakcija ‘Starta’ bila je ‘svemirski’ uređena za razliku od ostalih novinskih redakcija. Sav namještaj bio je napravljen po mjeri, u bijeloj boji kao i tepisi, a pregrade su bile staklene. To je bila čista šminka. Izgledalo je svjetski.”

Saračević je želio da se uredske prostorije redakcije „Starta“ još u jednom detalju razlikuju od ostalih uredskih prostorija u „Vjesniku“, ali i svagdje drugdje. U socijalističkoj Jugoslaviji bila je praksa i obaveza da se u uredima bilo kojeg rukovodioca bilo kojeg poduzeća, institucije, odjela, škole, bolnice, lučke kapetanije, suda, policijske stanice, kolodvora, rudnika, gostionice itd. nalazi slika Josipa Broza Tita. Sve te Titove slike iz tisuća ureda rukovodilaca bile su tipske, jednake, uvijek isti kadar, bio je to portret ozbiljnog, namrštenog Tita u predsjedničkoj pozi. Jedino bi se svakih desetak godina za nove urede našla recentnija slika u skladu s godinama koje bi Tito imao. Nabavljale su se u nekoj državnoj tvrtci, spremne već s tipskim okvirom pod staklom da se, kad se u zid ureda zabije čavao – o njega objese. U velikoj kući „Vjesnik“ u raznim uredima raznih rukovodilaca bilo je barem pedesetak takvih Titovih slika.

Saračević je odlučio da se ne drži uobičajene prakse. Znao je da bez Titove slike u svojoj sobi neće moći proći, ali nije želio imati tu dosadnu tipsku sliku, nego je odlučio napraviti nešto drukčije. Pozvao je svoju prvu suprugu, tada najpoznatiju zagrebačku umjetničku fotografkinju Mariju Braut, da mu pomogne u tome. Izabrali su u redakcijskoj arhivi jednu staru Titovu sliku iz partizanskog vremena na kojoj se mladi Tito smiješi, Marija Braut ju je u svojem laboratoriju obradila, pojačala malo kontrast, stavila na sliku diskretan točkasti raster, od nje napravila malo umjetničko djelo. Tu je sliku Saračević objesio na zid u svoju uredničku sobu, točno preko puta ulaznih vrata da je svaki novi posjetitelj odmah zapazi. Bio je to ujedno conversation piece, ne jedanput bi sastanak Saračevića i gosta započeo komentarom na tu sliku.

Kada je Tito umro, na naslovnici prigodnog sljedećeg broja „Starta“ Saračević je objavio upravo tu sliku u obradi Marije Braut.

FOTO: Profil