Desetog travnja 1941. godine Nijemci su ušli u Zagreb. Dok su u drugim dijelovima okupirane Kraljevine Jugoslavije smjesta uspostavljane izravne njemačke, talijanske, bugarske i mađarske okupacijske vlasti, Nijemci su, da ne troše vlastite resurse i vojnike za okupaciju zemlje, odlučili da na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine formiraju državu koja bi formalno bila proglašena nezavisnom državom, ali bi zapravo bila sluga nacističke Njemačke, koja je i na području Hrvatske za svaki slučaj držala neke svoje garnizone. Prvi je plan bio da se pokuša nagovoriti vođu popularne Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka da on stane na čelo te države, ali je on to odbio, pa su se Nijemci poslužili rezervnim planom, da na čelo te države ustoliče ustaše, ekstremne hrvatske desne nacionaliste. Tog 10. travnja 1941. godine u Zagrebu je objavljeno stvaranje ustaške Nezavisne Države Hrvatske, a u realizaciju tog plana krenulo se konkretno već sljedećih dana, kada je u Zagreb iz Italije stigao ustaški vođa Ante Pavelić s grupom od 200 ustaša emigranata.

Organizaciju Ustaša osnovao je odvjetnik i nacionalist Ante Pavelić 1929. godine kao izravan odgovor na odluku tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića da u zemlji uvede diktaturu. Cilj ustaša bio je da razbiju Jugoslaviju i osnuju nezavisnu hrvatsku državu, a da bi to postigli, bili su spremni i na najradikalnije aktivnosti, pa i na terorizam. Njihov najveći pothvat bilo je organiziranje uspjelog atentata na kralja Aleksandra 1934. godine u francuskom gradu Marseilleu. Zbog njihove aktivnosti jugoslavenske vlasti su ih progonile, pa su se mnogi ustaše sklonili u inozemstvu, u Mađarsku, te ponajviše u Italiju, gdje su razvili svoju aktivnost.  Kada su se vratili u travnju 1941. godine, u Hrvatskoj su zajedno s oko 2000 domaćih ustaša počeli uspostavljati vlast, oslanjajući se i na postojeću državnu lokalnu administraciju, te na činjenicu da su neki vodeći dotadašnji politički, kulturni i crkveni autoriteti pozvali građane da surađuju s novim vlastima.

Nove ustaške vlasti počele su s uvođenjem drastičnih mjera uspostavljanja autoritativne države, diktature samog poglavnika Pavelića, kojima su se slijedili modeli uspostavljeni u nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Već sutradan nakon konstituiranja Pavelićeve vlade 17. travnja 1941. godine proglašena je Zakonska odredba za obranu naroda i države koja je bila temelj sustava političkog terora, od masovnog strijeljanja talaca do osnivanja logora. Ugrožavanje države, makar i u pokušaju, smatralo se veleizdajom i kažnjavalo smrću. Tridesetog travnja proglašeni su i rasni zakoni u kojima je definirano arijsko i nearijsko podrijetlo, a to je bila osnova za kasnije protužidovske mjere, progon i likvidaciju Židova i Roma. Već krajem travnja došlo je do prvih strijeljanja Srba i formiranja logora.

Ustaše su posebnu pozornost od prvog trenutka posvećivali propagandnoj djelatnosti, a prvi čin u toj njihovoj aktivnosti bilo je preuzimanje svih radiopostaja pod vlastitu kontrolu te ukidanje svih novina koje su do tada djelovale u Hrvatskoj. Odlučeno je da se smjesta osnuju novi listovi koji će slijediti ustašku politiku. Već 10. travnja 1941. izašao je prvi novi dnevnik. Bio je to „Hrvatski narod“, koji je cijelo vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske bio glavno ustaško glasilo. Pokrenuto je još nekoliko dnevnih listova, ali oni nisu imali nikakva političkog ili informativnog značenja. „Hrvatski narod“ je od prvog dana pa do njezine propasti veličao novu državu i ustaški poredak, njegovao kult ličnosti Ante Pavelića, te Hitlera i Mussolinija. Na početku ga je uređivao Dragan Bumbar uz pomoć nekih ljudi iz dotadašnje „Tipografije“, ali se vrlo brzo pokazalo da on za to nije sposoban, pa je direktor lista postao novinar iz Osijeka Matija Kovačić, a glavni urednik Dubrovčanin Tias Mortigjija, čija će sudbina plastično ocrtavati karakter i sudbinu sveukupnog novinstva Nezavisne Države Hrvatske.

TIAS MORTIGJIJA

Tias Mortigjija rodio se 1913. godine u Dubrovniku, gdje je završio gimnaziju, te je došao u Zagreb, gdje je diplomirao povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu. Vrlo rano počeo se baviti pisanjem i surađivao je u raznim listovima, prvo u Dubrovniku, poslije i u Zagrebu. Bio je hrvatski nacionalist, član raznih društava i kružoka koji su zagovarali hrvatsku nezavisnost, a zbog takve svoje djelatnosti progonila ga je jugoslavenska policija. Do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske nije se profesionalno bavio novinarstvom, iako je sa 28 godina u tome imao nekog iskustva, a kada mu je ponuđeno da preuzme uređivanje „Hrvatskog naroda“, on je to prihvatio.

Počeo je raditi s dosta entuzijazma, ali se vrlo brzo razočarao kada je vidio kako ustaški funkcionari utječu na uređivačku politiku lista i kako kontroliraju sve što se u listu objavljuje. Bio je vrlo nezadovoljan ponašanjem vrha ustaške države, posebno ustašama koji su došli iz izgnanstva, ali i stanjem u redakciji, te stalnim pritiskom na urednike i novinare, koji su za svaku sitnicu bili pozivani na odgovornost, a neki su bili i kažnjeni. Negdje krajem ljeta 1941. godine po Mortigjiju su u njegov stan došli naoružani pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne, Pavelićevi osobni tjelohranitelji, te ga odveli k Paveliću, koji ga je osobno ispitivao zbog jedne notice objavljene u „Hrvatskom narodu“ o dvojici političara. Pavelić je tada naredio da se Mortigjija provede u zatvor, odakle je nakon kraćeg vremena ipak pušten kući. Iako je nakon toga nastavio raditi u „Hrvatskom narodu“, taj ga je događaj toliko potresao da je odlučio što prije napustiti list, te se skrasiti na neko mirnije mjesto.

Prilika za to pružila mu se nekoliko mjeseci poslije, kada je pokrenut tjednik „Spremnost“, namijenjen intelektualnijoj publici. Nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske počelo je izlaziti nekoliko tjednika, među kojima je najvažniji bio „Ustaša“, glasilo Glavnog ustaškog stožera, koji je uređivao Pavelićev pobočnik Mijo Bzik, a koji je bio usko ideološki list. U vodstvu ustaškog pokreta bili su zaključili da treba formirati list koji bi se obraćao intelektualnijoj publici, koju je trebalo privući i uvjeriti u ispravnost ustaške ideologije, ali na suptilniji način. U podnaslovu tog novog tjednika „Spremnost“, koji je počeo izlaziti u ožujku 1942. godine, stajalo je „Misao i volja ustaške Hrvatske“. Uredništvo je najavilo da će objavljivati priloge „najboljih publicista i novinara, učenjaka i javnih radnika, književnika i umjetnika“, koji će „potaći dublje i temeljitije rasprave o pitanjima koja zanimaju svakog načitanijeg Hrvata“. List je bio u potpunosti na osnovnoj ustaškoj liniji, ali je dopuštao i neke rasprave, te je objavljivao i priloge autora koji nisu bili pripadnici ustaškog pokreta. Mortigjija je prvo bio urednik operativac u redakciji „Spremnosti“, a od 1943. godine i njegov glavni urednik.

Taj je tjednik bio pokrenut u sklopu širih napora ustaških vlasti kojima je obilnim pomaganjem izdavačke djelatnosti, glazbenih i likovnih priredbi vlast nastojala pridobiti književnike i druge umjetnike i kulturne radnike pod pretpostavkom da će u svojim djelima forsirati „nacionalni duh“. Tako se tijekom tih godina razvila stanovita šira kulturna djelatnost, u kojoj su svoje mjesto našli i pojedini ljudi koji nisu imali veza s ustašama niti simpatija za njih, ali su surađivali u raznim publikacijama i na kulturnim projektima, sa zebnjom iščekujući razvoj događaja.

Tako je te godine proživio jedan od najvećih hrvatskih novinara prve polovine 20. stoljeća, bivši glavni urednik „Jutarnjeg lista“ Josip Horvat, koji je živio od honorara za priloge u časopisima i za prijevode, stalno u svojem dnevniku zapisujući bilješke o sumornim prilikama ratnog Zagreba i o teškim, često i tragičnim sudbinama protagonista hrvatske kulturne scene.  Ti zapisi iz njegova dnevnika jako mnogo govore o strahu i rezignaciji koji su psihički uništavali tog do rata toliko agilnog čovjeka. Evo što je napisao 28. lipnja 1944.:

„Danas sam užasno nervozan. Svi smo, uostalom – lecam se na svaki šum, svaki zvuk vani. Jedino mladi ljudi, ljubavlju zatravljeni svijet, ne ćuti toliko britko tu smrtnu napetost naših dana, a ta ‘smrtna napetost’ nije nikakva literarna fraza. Toto me pozvao na večeru s Ljubom Babićem. Otklonio, izgovorivši se bolešću. Možda sam krivo učinio. Ali neki me podsvjesni strah prikiva uz kuću kao mačku. Rastrojeni nervi ni minula ih popodnevna oluja nije smirila. Ima li uopće za ovu generaciju drugog smirenja osim grobnog? Do kasno unoć čitao Karamazove.“

Dana 23. siječnja 1945. zapisao je:

„Nervozan sam, iritira me kad god netko zazvoni na vratima stana. Jamačno je tako i drugima. Pojava nepoznata prije rata, osim kod ljudi što su čekali račun koji nisu mogli platiti…“

U njegovu dnevniku redaju se crne misli poput ovih:

„Sve je danas skupo, osim ljudskog života. … Život danas teče kao vodovod koji je netko zaboravio zatvoriti, bez svrhe i pravog smisla … Kad ljudi bježe u skloništa, nalik su na miševe koji se sklanjaju u svoje rupe … Ako dugo potraje i ostanemo živi, svi ćemo biti zreli za živčanu bolnicu … Htio bih da se sve čim prije svrši, ma kako se svršilo … Čovjeku već postaje sve ravnodušno, pa i sama smrt!“

Teško mu je raditi, pa o tome na jednome mjestu u dnevniku kaže:

„Malo čitao Mickiewicza, a onda se natezao s djecom pred Sveučilišnom bibliotekom. Ali srce mi više ne podnosi trčanje… Pokušao pisati, ali ne ide. Neko meditativno raspoloženje, sumorno pred maglom neizvjesnosti buduće godine. Hoćemo li još uopće doživjeti kraj? Buljimo preda se. Očekujemo, a znamo da nećemo, da ne možemo dočekati ništa nabolje. Sati prolaze sporo, a godine strelovito brzo.“

Razmišlja i o svojem životu i o svojoj karijeri:

„Ali tu su već i godine, blizu pola stoljeća, protekli kao ništa. Uostalom, tu su četiri godine prvog, pa sad već pet godina drugog rata – najljepša ljeta ekrazirana za čitavu moju generaciju. Čudo da sam još i toliko uradio koliko jesam.“

Tog su velikog i agilnog novinara, koji je toliko napravio za razvoj hrvatskog novinarstva, nove prilike uvelike deprimirale i slomile.

Dok su prema jednom dijelu hrvatske kulturne javnosti ustaše nastojali ovakvom politikom uspostavljati suradnju, prema onim protagonistima te scene koje su smatrali neprijateljima bili su nemilosrdni. Tako su ustaše u srpnju 1941. godine strijeljali grupu lijevih intelektualaca, među kojima su bili publicist Božidar Adžija, političar Ognjen Prica i novinar Otokar Keršovani, koji je prethodnih deset godina bio – jer su ga jugoslavenske vlasti osudile zbog komunističkih aktivnosti – proveo na robiji. Nekoliko dana poslije, u drugoj grupi strijeljan je i književnik lijeve, socijalne orijentacije August Cesarec.

Nisu se na udaru našli samo ljevičari nego i ljudi umjerenih političkih usmjerenja, pa i pripadnici Hrvatske seljačke stranke, koji nisu željeli surađivati s ustašama. Jedan od njih bio je i Ilija Jakovljević , urednik „Hrvatskog dnevnika“, lista koji je također ukinut dolaskom ustaša. On je prvi put uhićen već u travnju 1941. godine, ali je nakon nekoliko dana pušten. Drugi put je uhićen u listopadu 1941., ali je tada u zatočeništvu ostao dugo. U logoru je prisustvovao strašnim stvarima, smaknućima, mučenjima, zlostavljanjima, pa je očekivao da će se to i njemu dogoditi. No nakon 14 mjeseci zatočeništva, u prosincu 1942. godine pušten je iz logora te se vratio u Zagreb.

FOTO: Profil

Godine 1943. uhićen je posljednji glavni urednik međuratnih „Novosti“ Hrvoje Macanović i odveden u nacistički logor Mauthausen u Austriji. Preživio je boravak u logoru i nakon rata vratio se u Zagreb. Neki drugi uhićeni novinari nisu imali te sreće.

Sredinom 1943. godine uhićen je bivši novinar „Novosti“ Petar Mihočević, koji je nakon što su ustaše došli na vlast radio u ustaškoj novinskoj agenciji „Hrvatska dojavna udruga Croatia“. Bio je rođen 1899. na Rabu, u „Novostima“ je radio 20 godina i isticao se po zanimljivim reportažama i susretima s neobičnim likovima s gradske periferije, najbolje svoje reportaže je 1940. godine skupio u knjižici „20 reportaža“ koju je ilustrirao Andrija Maurović.

Ustaše su u srpnju 1941. godine strijeljali grupu lijevih intelektualaca, među kojima su bili publicist Božidar Adžija, političar Ognjen Prica i novinar Otokar Keršovani. Nekoliko dana poslije, u drugoj grupi strijeljan je i književnik lijeve, socijalne orijentacije August Cesarec

Uhićen je jer je za jedan antirežimski ilegalni list, umnožavan na ciklostilu, pisao reportaže koje je potpisivao samo sa „P“. Ustaše su ga uvrstili u grupu talaca koje su namjeravale smaknuti za odmazdu ako ponovno u Zagrebu ili okolici dođe do neke partizanske sabotaže kojih je tada bilo sve više. Nakon što je jedna partizanska grupa u Sopnici zapalila njemačko skladište ustaše su se odlučili na odmazdu. Iz zagrebačkih zatvora su predvečer 20. prosinca 1943. izveli dvadeset taoca, među njima i Mihočevića, s dva kamiona ih odveli do okretišta tramvaja u Dubravi, da ih ondje povješaju na telefonske stupove. Dvojica su se uspjela otrgnuti ustaškim stražarima i pobjeći, ali ostalu osamnaestoricu su smaknuli. Uz Mihočevića, u istoj grupi je obješen još jedan novinar, Branimir Ivakić, koji je radio u istoj novinskoj agenciji. Bilo je to prvo takvo masovno vješanje. Danas se prostor gdje je obavljena ta grozna egzekucija zove Park prosinačkih žrtava.

STRIJELJANJE TIASA MORTIGJIJE

Prilikom ustaškog bijega iz Zagreba neki od onih koji su rano krenuli i brzo se kretali uspjeli su na vrijeme prijeći u Austriju, te izbjeći stupicu u kojoj se našla glavna kolona. Zagreb je po naređenju ustaških vlasti 6. svibnja 1945. godine napustila i grupa tadašnjih novinara, zaposlenika ustaških glasila. Među njima je bio i Tias Mortigjija, bivši glavni urednik lista „Spremnost“. On je ovako opisao to dramatično napuštanje Zagreba:

„Napuštanje Zagreba u ubrzanom vrtlogu događaja dana 6. svibnja 1945. godine. Na put idem nespreman, doznah nekoliko sati prije. Žena ostaje prepuštena samoj sebi bez išta, jedino s niti trogodišnjim sinčićem. Zamračenje, zračna preduzbuna. Nezaboravne slike oproštaja, sporog pomicanja nagomilanim ulicama i putevima. Kolone i kolone pješaka, konja, svakovrsnih vozila. Lomi se duša, gledajući sve to, i sebe. Pregrada, odmor. Osunčani kraj domovine, još na svojoj grudi. Ali za kratko, pokret. Počinje križni put, prema tuđini. Preobražaj, osjećam u sebi drugog čovjeka, raspeti razlomak. Najveći dio bića ostao priljubljen uz napušteno tlo domovine. Smjer puta: austrijska granica, drugo se ne zna. Ljudi smišljaju i kombiniraju, miješaju želje sa stvarnosti škrtih i neodređenih vijesti. Spori hod, zastajkivanje, duga čekanja. Noću prijelaz mosta kod Dravograda, u Austriji smo. Onda više dana na putevima, livadama i zaselcima Lavanttala. Nađoh se u skupini sklopljenoj prošlih dnevi iz dijelova različitih kolona. Na livadi oivičenoj šumama, nekoliko kilometara blizu Lavamunda, zadnja etapa prvog čekanja. Pod prilikama raspada se kolona na više česti, nalazim se u preostaloj skupini. S danom 19. svibnja 1945. godine noćim u logorskoj baraci, počinje ‘redoviti’ izbjeglički život, poslije i broj dobivam – 20.503.“

Pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne došli su u ljeto 1941. po Tiasa Mortigjiju i doveli ga Paveliću, koji je naredio da ga odvedu u zatvor. FOTO: Ullstein Bild/PIXSELL

Predao se britanskim vojnim vlastima. Bio je smješten u jedan izbjeglički logor zajedno s mnogim drugim bjeguncima koji su uspjeli na vrijeme prijeći granicu. Mortigjija je sljedećih mjeseci prošao kroz više izbjegličkih logora u britanskoj okupacijskoj zoni u Austriji, te u njima proveo 11 mjeseci. Kroz to vrijeme izbjeglički logori u Austriji počeli su se polako prazniti, i to iz nekoliko razloga. Jedan broj izbjeglica nastojao je napustiti Austriju i krenuti dalje, a posebno su bjegunci bili zainteresirani da se prebace prvo u Italiju, a potom krenu za prekomorske zemlje, pa su se trudili dobaviti potrebne dokumente. One koji su dobili potrebne dokumente britanske su vlasti pustile da krenu za Italiju. Druge su same britanske vlasti puštale iz logora procjenjujući da ne predstavljaju sigurnosni rizik, a mogu se sami snaći. Treće su britanske vlasti uhitile nakon što bi ustanovile da postoji sumnja da je riječ o ratnim zločincima, a bilo je dosta i onih koje su u tom smislu tražile jugoslavenske komunističke vlasti da bi im se sudilo. Britanske vlasti bile su sklone ispunjavati jugoslavenske zahtjeve za izručenjem.

Iako je i Mortigjija osjećao da bi mu bilo sigurnije da se iz Austrije prebaci u Italiju, pa čak i dalje, te je činio neke blage napore da dođe do potrebnih dokumenata, on to ipak nije energično i hitro učinio, pa su ga britanske vlasti – na temelju jugoslavenskog zahtjeva – u logoru Dietersdorf uhitile 29. travnja 1946. godine. Nakon što je četiri mjeseca proveo u britanskom vojnom zatvoru, 26. kolovoza 1946. godine predan je jugoslavenskim vlastima, te prebačen u zatvor u Zagrebu.

Tu je podvrgnut ispitivanju, i to o svojem novinarskom djelovanju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, ali i o svojim aktivnostima nakon bijega iz zemlje. Među ostalim, istražitelji su od njega zatražili da napiše svoj iscrpni životopis, što je on učinio i predao ga istražiteljima u zatvoru 13. prosinca 1946. godine. U tom dramatičnom dokumentu on je opisao cjelokupno svoje djelovanje, ali i iznio svoje političke stavove, prikazavši se kao hrvatski nacionalist, ali istodobno i kao osoba vrlo kritična prema Paveliću, te radikalnim aspektima ustaške ideologije, ali i političke prakse ustaškog režima. Nadao se da će taj rukopis pomoći da objasni svoju poziciju, distancira se od ustaških zločina, iskaže svoju staturu nezavisnog intelektualca, ali se to nije dogodilo. Mortigjija je izveden pred Okružni sud u Zagrebu, koji ga je 8. rujna 1947. osudio na smrt. Vrhovni sud je nekoliko dana poslije potvrdio presudu, a on je strijeljan 23. listopada 1947. godine, vjerojatno u Rakovu Potoku pokraj Zagreba.