Hrvatska se nakon smjene vlasti 2000. okrenula suradnji sa sudom u Haagu. A to je izazvalo političke napetosti koje su tih mjeseci u Hrvatskoj počele rasti. U takvom ozračju Ante Gotovina našao se među 12 generala koji su potpisali otvoreno pismo u kojem se oštro kritizirala politika nove vlasti. Zbog toga ga je, zajedno s još nekolicinom generala, tadašnji predsjednik Stipe Mesić 29. rujna 2000. prisilno umirovio. U vrijeme kada se to događalo haaško tužiteljstvo je protiv Gotovine već završavalo istragu. U proljeće 2001. bilo je hrvatskim vlastima najavljeno da će protiv njega uskoro biti objavljena optužnica. Gotovina se 11. travnja 2001. pojavio u francuskoj ambasadi u Zagrebu, gdje mu je obnovljena francuska putovnica.

Optužnica protiv Gotovine hrvatskim vlastima predočena je 8. lipnja 2001., ali nije objavljena. Gotovina je bio osumnjičen da je iz političkih, etničkih i vjerskih razloga nakon operacije „Oluja“ silom protjerao tamošnje srpsko stanovništvo, uništavao gradove i sela. Bio je pod sumnjom da je odgovoran za ubojstva 150 civila počinjena u području pod njegovom kontrolom. Sumnjičilo ga se i za uništenje srpske imovine i kuća kako bi se onemogućio povratak srpskog stanovništva u to područje. Optužnica je bila javno objavljena 26. srpnja 2001. godine. Kad je saznao za postojanje optužnice, Gotovina je jednostavno nestao, nije se znalo gdje je, je li zahvaljujući francuskoj putovnici u međuvremenu napustio Hrvatsku ili se skriva u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini.

Nestanak Ante Gotovine od prvih dana, ali osobito od početka 2003., počeo se pretvarati u prvorazrednu političku temu u Hrvatskoj. Hrvatska je izrazila želju da pristupi Europskoj uniji kao jedan od ključnih strateških političkih prioriteta, ali je upravo zbog slučaja generala Gotovine Hrvatskoj bio zablokiran pristupni put u Europsku uniju. Europska unija je kao glavni uvjet za početak pristupnih pregovora s Hrvatskom postavila zahtjev da Hrvatska u potpunosti surađuje s Haaškim sudom, a u sklopu toga zahtijevala je i hvatanje optuženoga generala Gotovine, optuživala hrvatske vlasti da ne žele locirati i uhititi Gotovinu, te joj zbog toga blokirala pregovore.

Da bi se s integracijom Hrvatske u EU započelo, glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte trebala je Vijeću sigurnosti UN-a podnijeti formalno izvješće u kojem bi bilo izričito navedeno da Hrvatska u potpunosti surađuje s Haaškim sudom. Ona to dugo nije htjela učiniti, obrazlažući svoj stav činjenicom da je Gotovina u bijegu, tvrdeći da hrvatska država ne pokazuje dovoljno volje da ga uhvati. Hrvatska objašnjenja da hrvatske vlasti rade na tome, ali da ga ne mogu uhititi jer ne znaju gdje je haaška tužiteljica nije prihvaćala. Hrvatska vlada čak je formirala posebnu operativnu grupu koju je vodio ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić a čiji je cilj trebao biti upravo da locira i uhiti Gotovinu. Toj grupi su na raspolaganje dana prilična financijska i materijalna sredstva te potrebni policijski i obavještajni resursi.

SASTANAK U VENECIJI

Naravno da je novonastala situacija počela sve više zanimati i Pukanića. Zainteresirala ga je kao prvorazredna politička tema od nacionalnog značenja, ali i kao novinska tema. Upravo zahvaljujući svojim mnogobrojnim kontaktima u raznim segmentima društva, pa tako i u policijskom i obavještajnom miljeu, počeo je diskretno skupljati informacije o slučaju Gotovina, pa i o mogućim lokacijama gdje bi se on mogao skrivati. Nakon dosta ispipavanja raznih informacija i spekulacija Pukanić je na kraju ipak došao na pravi trag, sasvim drukčiji od onoga što se uglavnom u Hrvatskoj pretpostavljalo, da se Gotovina krije negdje u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Na trag da je Gotovina negdje izvan Hrvatske i Bosne uputio ga je – čini se – prvo baš Petrač. Od Petrača je saznao da je Gotovina s pomoću francuske putovnice i nekih prijatelja i financijskih pomagača uspio otići iz Hrvatske. Pukanić je ustanovio da je jedan od onih koji su pomogli Gotovini da nestane bio upravo Petrač, koji je bio s Gotovinom i dalje u kontaktu. Zamolio je Petrača da pita Gotovinu bi li on bio spreman sastati se s njim i „Nacionalu“ dati intervju i objasniti svoju poziciju, a Gotovina je načelno pristao.

Početkom 2003. godine Pukaniću se javio Gotovinin odvjetnik Marijan Pedišić i informirao ga da je Gotovina sada spreman sastati se s njim i dati intervju. Taj se susret tehnički pripremao dugo vremena, trebalo je sve pomno organizirati, posebno se pazilo na sigurnosni aspekt cijele operacije. Pukanić je pričao:

„Potkraj svibnja 2003. godine bio sam obaviješten da u nekoliko idućih dana budem spreman na susret s Gotovinom. Nekoliko dana prije susreta sjeo sam u automobil a da nisam imao pojma gdje će moj put završiti i koliko će trajati. Nakon gotovo dva dana putovanja Europom, na kojem su me navodili preko mobitela koji sam prethodno dobio, vratio sam se prema gradu na sjeveru Italije. U središtu grada u poznatom restoranu čekao me Ante Gotovina. Mirno je sjedio i pušio crveni Marlboro, ispijao kavu i čitao list ‘Corriere della Sera’.“

ATENTAT BEZ KAZNE Prije 17 godina ubijeni su Ivo Pukanić i Niko Franjić. Još nema odgovora – Tko je naručio ubojstvo?

Kada je krenuo na susret s Gotovinom, Pukanić uopće nije znao gdje će se taj susret održati. Tek kada se nakon nekoliko etapa puta našao u Beču, ondje je obaviješten da će se susret obaviti u Veneciji. Više je ljudi sudjelovalo u pripremanju tog susreta, a prema nekim tvrdnjama čak se šest ljudi iz Hrvatske našlo zbog tog susreta tog dana istodobno s Pukanićem u Veneciji, gdje se on s Gotovinom napokon sastao na terasi tog restorana u središtu grada. Pukanić je mislio da će susret biti na nekom zabitom skrovitom tajnome mjestu, gdje se Gotovina krije, a susret se dogodio na terasi restorana na najvišem katu jednog od najluksuznijih hotela Venecije, „Hotela Danieli“, koji se nalazi samo nekoliko stotina metara od Duždeve palače i najveće turističke atrakcije Venecije bazilike Sv. Marka. Preplanuli, dobro raspoložen Gotovina nije se nimalo krio, nego je bio ondje među brojnim gostima restorana na toj prekrasnoj terasi s koje je divan pogled na lagunu, a ispod koje se nalazi veliki vez venecijanskih gondola. Nakon susreta na terasi spustili su se u jednu hotelsku sobu gdje je intervju obavljen. Ondje se Pukanić i fotografirao s Gotovinom, a ta fotografija trebala je biti dokaz da su se oni doista sastali i da je intervju napravljen uživo licem u lice, da je autentičan. Ta fotografija bila je dokaz da je tom sastanku prisustvovao još netko osim Pukanića i Gotovine.

Nakon što je intervju objavljen i tako javnost saznala da su se Pukanić i Gotovina sastali, Pukanić iz sigurnosnih razloga u početku nije želio otkriti gdje je točno susret održan, rekao je samo da je to bilo u jednom gradu Europske unije. Tek poslije je otkrio da je to bilo u Veneciji. Nije želio javnosti otkriti tko je aranžirao taj susret, tko mu je u tome konkretno pomogao, a pogotovo ne tko je sve s njim bio u Veneciji. Jedino je nekoliko godina poslije, kada je umro Pukanićev dobar prijatelj, Gotovinin odvjetnik Marijan Pedišić, Pukanić otkrio da je i Pedišić tog dana bio u Veneciji, te objavio i jednu njihovu zajedničku fotografiju snimljenu tom prilikom. Poslije se saznalo da su ondje bili i Petrač, ali i Željko Bagić, specijalni savjetnik predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost, koji je – poslije se tvrdilo – u organizaciji susreta imao važnu ulogu. U „Nacionalu“ je samo nekim svojim najbližim suradnicima otkrio nekoliko detalja o tom susretu. Da se taj intervju priprema znale su iz „Nacionala“ samo dvije osobe, koje je – kada se zaputio u Beč – informirao da ide na taj sastanak s Gotovinom, no napomenuo im je da ne zna gdje će se održati.

Pukanić je bio jako zadovoljan onim što je Gotovina u intervjuu rekao, ali ga nije mogao odmah objaviti, morao je s tim čekati iz dva razloga. Prvi je razlog bio sasvim tehnički, trebalo je intervju transkribirati i poslati Gotovini na autorizaciju, za što je trebalo nekoliko dana. Drugi je razlog bio mnogo složeniji i važniji. Pukanić je, naime, kako je tvrdio svojim najbližim prijateljima iz „Nacionala“, na sastanku s Gotovinom u Veneciji na molbu Gotovine preuzeo jednu važnu misiju.

Gotovina ga je zamolio da pokuša u njegovo ime povjerljivo stupiti u kontakt s predstavnicima Haaškog suda i vidjeti bi li se s glavnom haaškom tužiteljicom Carlom Del Ponte moglo aranžirati da se Gotovina preda Haaškom sudu, ali pod nekim uvjetima koji su Gotovini bili važni. Pukanić je preuzeo tu misiju.

Tek kada je umro Pukanićev dobar prijatelj, Gotovinin odvjetnik Marijan Pedišić, Pukanić je otkrio da je i Pedišić tog dana bio u Veneciji te objavio i jednu njihovu zajedničku fotografiju. FOTO: Privatna arhiva

U Zagrebu je postojao ured Haaškog suda koji je vodio Amerikanac Thomas Osorio. Uz pomoć ambasadora jedne moćne zapadne zemlje Pukanić je uspio stupiti u kontakt s Osoriom, koji ga je posjetio u njegovu uredu u „Nacionalu“ gdje mu je Pukanić prenio Gotovinine prijedloge. Osorio je obećao da će Carli Del Ponte prenijeti Gotovinine zahtjeve. Pukanić je bio jako zadovoljan ovim početnim kontaktom, pogotovo stoga što je Osorio tada Pukaniću rekao da smatra da je on „the honest broker“ – „pošteni posrednik“. Bio je uvjeren da je otvoren put da se slučaj „Gotovina“ riješi, da će Tužiteljstvo prihvatiti Gotovinine prijedloge, te da će se nakon toga Gotovina predati Haaškom sudu.

No nakon toga prvoga srdačnog sastanka komunikacija je naprasno prekinuta. Osorio je, doduše, još jedanput bio kod Pukanića, ali se prema njemu odnosio hladno, s nepovjerenjem. Gotovinine prijedloge nije želio komentirati. Kako je vrijeme prolazilo bez ikakve reakcije Haaškog suda na Gotovinine prijedloge tako je Pukanić postajao sve nervozniji, te je odlučio objaviti intervju nadajući se da bi to moglo ipak potaknuti rješenje slučaja „Gotovina“.

Da netko ne bi prerano saznao za postojanje intervjua, u redakciji je formirao malu grupu povjerljivih ljudi da pripreme intervju za objavljivanje. On nije prelomljen u prostoru grafičke redakcije, gdje se prelama cijeli list, nego na kompjutoru u Pukanićevu uredu, te je ubačen u prijelom cijelog lista u zadnji trenutak prije slanja u tiskaru.

INTERVJU ANTE GOTOVINE

Intervju je objavljen u utorak 10. lipnja 2003. godine. Na naslovnici je bila velika zajednička fotografija Pukanića i Gotovine. Intervju je izazvao senzaciju već samim time što je uopće napravljen i zbog onoga što je u tom intervjuu Gotovina rekao. Taj je intervju bio objavljen u vrijeme kada je potraga za Gotovinom bila na vrhuncu, kada je glavna haaška tužiteljica radila veliki pritisak na hrvatske vlasti da lociraju i uhite Gotovinu za kojeg je tvrdila da se krije u Hrvatskoj i da je na dohvat hrvatskih vlasti, koje ga ne žele uhititi.

Intervju je izazvao toliku pozornost jer je – eto – novinar Pukanić uspio doći do Gotovine, koji je bio nedostupan hrvatskim i drugim tajnim službama koje su ga tražile. Samom činjenicom da je intervju napravljen Pukanić je izravno dezavuirao Carlu Del Ponte jer je – tvrdeći da se s Gotovinom sastao u jednom gradu Europske unije – demantirao njezine tvrdnje kako se Gotovina skriva u Hrvatskoj. Pukanić je smatrao da sam taj čin mora pomoći Hrvatskoj jer pokazuje da se Gotovina ne nalazi na tlu Hrvatske, što znači da je nedostupan hrvatskim vlastima i one ne mogu biti okrivljene da sabotiraju odnose s Haaškim sudom. Pukanićeva tvrdnja da se on s Gotovinom sastao u EU bila je u tom smislu važna.

U prvom trenutku bilo je sumnji je li istina ono što Pukanić tvrdi, da se s Gotovinom sastao u jednom gradu Europske unije. Bilo je sumnji i u autentičnost samog teksta intervjua, čak je bilo nekih koji su tvrdili da fotografija nije autentična, da je riječ o fotomontaži. Bilo je pokušaja da se analizom šara tapeta na zidu sobe, gdje su Pukanić i Gotovina zajedno snimljeni, pokuša otkriti gdje je fotografija snimljena.

No važno je bilo i ono što je Gotovina u tom intervjuu rekao. Do tog intervjua javnost je imala dojam da je Gotovina teški desničar nacionalističkog usmjerenja, koji – da bi zaštitio sebe – ne mari za Haaški sud, ali istodobno ni za interese hrvatske države i njezinih građana, te svojim skrivanjem sprječava njihov put u EU. Gotovina se u tom intervjuu predstavio potpuno drukčije. U njemu je izjavio da on priznaje Haaški sud, te da je spreman zaputiti se onamo, ali samo pod uvjetima pod kojima su onamo odlazili i drugi hrvatski haaški optuženici. Pukanić ga je pitao osjeća li se odgovornim za ono za što ga Haaški sud optužuje, a on je odgovorio da se ne osjeća krivim: „Vojnik sam, a vojničko ponašanje ne dopušta nikakvo iživljavanje nad ljudima, ne dopušta bezrazložno rušenje i paljenje kuća i protjerivanje.“

Razgovor je dalje išao ovako:

„PUKANIĆ: Ako niste ni za što krivi, zašto ste pobjegli od Haaškog suda?

GOTOVINA: Dovelo me se pred gotov čin. Dan prije objavljivanja optužnice i uhidbenog naloga saznao sam privatnim kanalima što mi se sprema. Zar sam trebao čekati da me se strpa ni krivog niti dužnog u zatvor pa da bespomoćan čekam što će se sa mnom dogoditi? Nitko mi prije toga iz bivše vlasti nije rekao što se sprema i da sa mnom Haag želi razgovarati. O tome me ni nakon 2000. godine nitko iz sadašnje vlasti nije obavijestio. Da mi je predložen razgovor s haaškim istražiteljima u Zagrebu, kao što je to bilo s generalima Markačem i Stipetićem, istog trenutka bih se odazvao.

PUKANIĆ: Znači li to da vi priznajete Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije? Do sada se stjecao dojam da vi Haag ne priznajete.

GOTOVINA: Pa naravno da priznajem Haaški sud kao što priznajem i vladavinu prava. Nikad nisam dovodio u pitanje legitimnost tog suda. Pošto je dignuta optužnica protiv mene, znam da svoju nevinost moram dokazati pred tim sudom i da me ni jedan drugi sud na svijetu ne može osloboditi. Nažalost, do sada mi nije pružena prilika da u normalnim okolnostima potanko objasnim svoju ulogu u Domovinskom ratu.“

Rekao je da traži da i njega, kao i druge koje je Haaški sud sumnjičio, prvo ispitaju haaški istražitelji, te da će se on – ako i nakon tog razgovora budu smatrali da je odgovoran za ono za što ga se sumnjiči – sam predati Haaškom sudu. Čak je izjavio da je spreman doći u Hrvatsku da se obavi taj razgovor s istražiteljima.

O tome kako je nastao taj intervju i kakve su bile prve reakcije na njega nakon što je ljude iz vrha vlasti o njemu neposredno prije objavljivanja informirao, Pukanić je poslije u „Nacionalu“ napisao:

„U slučaju generala Gotovine smatrao sam da svi ljudi u Hrvatskoj i izvan nje žele da se taj problem riješi na najbrži i najbezbolniji način. Na intervju sam otišao jedino kao novinar kojem se pružila prilika da razgovara s jednim od najtraženijih ljudi na svijetu. Iz razumljivih razloga ne mogu ovdje opisati kako je intervju dogovoren. Takvu priliku nijedan pravi ‘žurnalist’ (tako me zove Carla Del Ponte kad razgovara s hrvatskim dužnosnicima) na svijetu ne bi propustio. Tko kaže drukčije, ili laže ili nije novinar, nego mu je novinarstvo samo ‘cover’ za neki drugi posao. U razgovoru s Gotovinom shvatio sam da on taj susret želi iskoristiti za to da ja prenesem poruke i javnosti, i Haaškom sudu, i hrvatskoj vlasti. Na rastanku Gotovina me zamolio da, prije nego što išta objavim iz tog razgovora, o tome obavijestim predsjednika, premijera i predstavnike Haaškog suda. Želio je uspostaviti most povjerenja i pokazati spremnost za rješavanje problema. S njim sam se dogovorio da mogu objaviti intervju tek kad zajedno procijenimo da je prošlo dovoljno vremena koje jamči njegovu sigurnost.

No moja procjena ljudi u vlasti i kolega novinara bila je potpuno pogrešna, jer nisam imao pojma kakva se zakulisna politička, parapolicijska i špijunska igra vodi u pozadini tog slučaja. Javio sam se Zinki Bardić, svojoj dragoj prijateljici, tada glasnogovornici MUP-a, osobi od najvećeg povjerenja Ranka Ostojića (tadašnjeg ravnatelja policije – op.p.) i ministra Šime Lučina. Nikad neću zaboraviti boju njenog užasno zabrinutog glasa kad me pitala: ‘Pukili, je li istina?’ Nije trebala proširivati rečenicu, jer je bilo potpuno jasno na što misli. Odgovorio sam potvrdno, na što je s velikim strahom i zabrinutošću odvratila: ‘O, jebote.’ U tom trenutku shvatio sam da nešto nije u redu. Kasnije te večeri, oko 19 sati, nazvao me na mobitel Franjo Turek, ravnatelj POA-e, i rekao mi da ga je nazvala Zinka Bardić i obavijestila ga o mom intervjuu. Vrlo hladnim, za njega neprepoznatljivim glasom, pitao me da li se zafrkavam ili sam zaista napravio intervju s ‘generalom’. Nakon što sam mu odgovorio potvrdno, rekao mi je: ‘Nisi mi to smio napraviti. Imat ću zbog toga velikih problema. A, bojim se, i ti.’“ Kada je napravio intervju, Pukanić je smatrao da je ta Gotovinina ponuda, da prvo traži razgovor s istražiteljima, a da će se potom predati Haaškom sudu, ako će sud i dalje na tome inzistirati – razumna i fer. Bio je uvjeren da će intervju s Gotovinom pomoći riješiti tu vrlo neugodnu situaciju koja Hrvatskoj blokira ulazak u EU, ali se ubrzo grdno razočarao. Doduše, njegovu je inicijativu na početku javno podržao predsjednik Mesić, kojeg je on bio upoznao s tijekom sastanka s Gotovinom. I Thomas Osorio, predstavnik Haaškog suda u Hrvatskoj, imao je razumijevanje za ono što je Gotovina predložio.

No nakon objavljivanja intervjua smjesta je slijedio obrat. Kao prvo, Carla Del Ponte je već sljedećeg dana odbila Gotovinin prijedlog, te obznanila da Haaški sud s Gotovinom ne želi razgovarati, da se Gotovina jedino može predati sudu bez ikakvih uvjeta. Ona se prema tom intervjuu odnosila kao da njega uopće nije bilo, ignorirala je činjenicu da su sada postojali svjedoci koji su mogli potvrditi da se Gotovina ne nalazi u Hrvatskoj, nego je izvan nje, dakle izvan dosega hrvatskih tajnih službi koje bi ga trebale uhititi. Ona je i dalje tvrdila da ima svjedoke koji su Gotovinu vidjeli u Hrvatskoj, da ga je netko tobože prepoznao na hrvatsko-bosanskoj granici, da ima indicija da se nalazi na jahti jednoga austrijskog državljanina na Jadranu, odnosno da se skriva u nekom franjevačkom samostanu. Na temelju tih izmišljotina ona je i dalje radila pritisak na hrvatsku vladu i odbijala dati hrvatskoj vladi službenu potvrdu da hrvatska vlada nije u mogućnosti da Gotovinu uhvati, jer nije na njezinu teritoriju, te je tako i dalje blokirala pristupanje Hrvatske Europskoj uniji.

Istodobno su Pukanića počeli napadati brojni medijski konkurenti i političari kojima je intervju s Gotovinom srušio sve ono što su oni dotad govorili. Posebno su to činili oni koji su dotad uporno tvrdili da se Gotovina skriva u Hrvatskoj.

Zbog brojnih medijskih pritisaka propala je i inicijativa predsjednika Stipe Mesića da se taj problem na temelju Gotovinina prijedloga riješi. Mesić se ubrzo povukao i čak se pod raznim medijskim pritiscima odrekao nekih svojih bliskih suradnika poput Željka Bagića.

I sljedećih su se godina širile teze da iza nestanka i skrivanja Gotovine stoje hrvatske tajne službe, iako je istina bila drukčija. Tek osam godina poslije saznat će se istina tko je i gdje skrivao Gotovinu. To nisu bile hrvatske, nego francuske tajne službe.

ANDRIJA JARAK: ‘Siguran sam da bi Ivo Pukanić istražio moju smrt i svom svojom energijom tražio istinu’