Hrvatski književnik Petar Gudelj umro je noćas u 92. godini života u krugu obitelji u Zagrebu. Posljednji ispraćaj Petra Gudelja održat će se u utorak, 18. veljače, u 13:20 sati u krematoriju Zagreb na Mirogoju.

Petar Gudelj je rođen u Podosoju kod Imotskoga 29. rujna 1933. godine. Učiteljsku školu završio je u Mostaru 1954., a komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1959. godine.

Poeziju je počeo objavljivati 1951. godine. U Beogradu je živio do 1990. U početku je radio kao urednik u nakladnoj kući, a od 1972. bio je profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi.

Objavio je zbirke pjesama Ruke, suze i čempresi, Isus je sam, Suhozidine, Štit, Mit i med, Vlkoe, Hesperidske jabuke i dr., a svih četrnaest zbirki tiskanih do 1993., zajedno sa šest neobjavljenih, sabrano je u troknjižju Golubice nad jamama.

Kritika navodi kako mu je središnji tematsko-motivski sklop vezan za sredozemni krajolik, život i mit te se služi naglašenim slikama i preuveličanim metaforama te škrtim rječnikom i jakim riječima, u kojima često odzvanja narodni stih.

Poetiku je pročistio i zaokružio u kasnim zbirkama iznimne kritičke recepcije “Sve što si donio iz planine”, Da zađe mjesec da izađe sunce te opsežnom Munje i naranče, kao i u dnevničkoj knjizi Za svojim pjesmama.

Izabrane pjesme objavio je u knjizi Pelazg na mazgi. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus.

Pjesme su mu prevođene na slovenski, poljski, rumunjski, engleski i švedski jezik te su uvrštene u sve novije antologije.

Napisao je i velik broj scenarija za dokumentarne filmove, a bio je i glavni scenarist filma ‘Vrulja u vrulji’.

Na pjesnikov 90. rođendan Školska knjiga je objavila zbirku dnevničkih zapisa “Gora oko dvora”, nastalih od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. uglavnom u pjesnikovu zagrebačkom stanu s pogledom na Medvednicu i šumskoj kući na brdu u Dubravi Pušćanskoj.

‘Moja će se pjesma dalje pisati, sama…’

“Cio život pišem pjesme. Prvu pjesmu sam započeo kad sam naučio prvo slovo. Tu svoju prvu pjesmu nastavio sam pisati do današnjega dana. Ona se pruža kroz sve moje godine i kroz sve moje knjige. I pisat ću je sve dok neka duga ruka na moje pisanje ne spusti točku. Pjesmi tu ne će biti kraj. Ona će se dalje pisati, sama”.

Petar Gudelj najavljivao je svoj odlazak često, od prvih pjesničkih zbirki do završnog dijela dnevničkih zapisa Gora oko dvora u kojima je opsesivno tragao za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… Otvarao je bolno pitanje pripadnosti, tužio se na zdravstvene tegobe, osluškivao blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazio u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama, navodi Školska knjiga povodom njegove smrti.

Mitska i mirotvorna žica

Kritičari ga uspoređuju s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrednovalo. Sva trojica imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – „to je ta mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno”.

„Njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja, knjige mu izlaze kod najvažnijega hrvatskog izdavača, kritička je recepcija njegovih djela, unatoč autorovu vajkanju, iz godine u godinu sve bolja, o njegovim djelima pišu se osvrti, diplomski i znanstveni radovi, utemeljena je u rodnom mu Podosoju pjesnička manifestacija njemu u čast”, ističe dr. sc. Damir Pešorda, autor pogovora u knjizi dnevničkih zapisa Gora oko dvora.