Preminuo je Mario Vargas Llosa, nobelovac i književni velikan čije je stvaralaštvo obilježilo 20. i 21. stoljeće. Llosa je preminuo u 89. godini života, a vijest o njegovoj smrti objavio je sin Álvaro Vargas Llosa na društvenoj mreži X.
„S dubokom tugom objavljujemo da je naš otac, Mario Vargas Llosa, danas mirno preminuo u Limi, okružen svojom obitelji,” navodi se u izjavi koju je objavila obitelj u nedjelju.
Lllosin književni opus oblikovao je suvremeni roman, a brojna su mu djela postala nezaobilazna u školskim lektirama i akademskim analizama diljem svijeta. Njegova smrt predstavlja veliki gubitak ne samo za književnost, već i za kulturni identitet španjolskog govornog područja.
Najpoznatiji je kao jedan od ključnih predstavnika tzv. “boom” generacije latinskoameričkih pisaca, uz Gabriela Garcíju Márqueza, Julija Cortázara i Carlosa Fuentesa. Ta generacija autora donijela je svježu, inovativnu i često politički angažiranu prozu koja je obilježila svjetsku književnost 20. stoljeća.
Mario Vargas Llosa bio je jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih pisaca španjolskog govornog područja, a i šire. Rođen je 28. ožujka 1936. u Arequipi, u Peruu, a njegovo je ime decenijama bilo sinonim za literarnu izvrsnost i intelektualnu strast.
Hrvatska enciklopedija navodi da je u političkom djelovanju prošao put od mladenačkog oduševljenja marksizmom, potom davanja potpore vladavini Fidela Castra Ruza, preko razlaza s tom političkom opcijom nakon procesa kubanskomu pjesniku Hebertu Padilli, pa do priklanjanja liberalizmu s čijih se pozicija neuspješno kandidirao na peruanskim predsjedničkim izborima 1990 (o tome je iskustvu 1993. pisao u memoarima Riba u vodi: sjećanja – El pez en el agua: memorias).
Jedan od najistaknutijih i u svijetu najpopularnijih pisaca tzv. hispanoameričkoga booma, svoj je “novi realizam” najavio već prvim romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros, 1963), objavljenim u Barceloni, ostvarenjem kojega višeglasje odaje presudne utjecaje Williama Faulknera, dok je prikaz surova okružja u kojem žive pitomci (»gušteri«; u izvorniku perros: psi) vojne škole, gdje je smještena većina radnje, književna obrada i autorovih osobnih iskustava.
Slijedio je roman Zelena kuća (La casa verde, 1965) u kojem uspjelo spaja mitske i popularne motive te ponovno otklanja linearno pripovijedanje, a u opsežnom je pak političkome romanu Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969) prikazao raspad peruanskoga društva za diktature Manuela Odríje. Satirična je slika vojnoga i religijskoga fanatizma u Peruu roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973), dok je Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977) ironična i blagohumorna evokacija vlastitih mladalačkih ljubavnih epizoda. Jedan je od vrhunaca njegova pripovjednog umijeća Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981), polifonijski roman-rijeka o vjerskome fanatizmu u Brazilu potkraj XIX. stoljeća. Erotski motivi, blaga ironija i ljubavni zapleti u središtu su romana Pohvala pomajci (Elogio de la madrastra, 1988) te njegova svojevrsna nastavka Don Rigobertove bilježnice (Los cuadernos de Don Rigoberto, 1997).
Zrelo mu je i zapaženo ostvarenje roman Jarčevo slavlje (La fiesta del chivo, 2000), o događajima za diktature Rafaela Leónidasa Trujilla y Moline. Kasnija ostvarenja, romani Raj iza drugog ugla (El paraíso en la otra esquina, 2003), o sudbinama Flore Tristran i njezina unuka, francuskoga slikara Paula Gauguina, Vragolije zločeste curice (Travesuras de la niña mala, 2006), o tajanstvenoj fatalnoj ženi, San jednog Kelta (El sueño del celta, 2010) te Junak iz sjene (El héroe discreto, 2013) nisu postigla uspjeh njegovih najvažnijih djela.
Objavljivao je i studije o stvaralaštvu drugih pisaca: iznimno je ostvarenje ona o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva – García Márquez: historia de un deicidio, 1971), a pisao je i o Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary – Orgía perpetua: Flaubert y Madame Bovary, 1975), Jean-Paulu Sartreu, Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusa – Entre Sartre y Camus, 1981) i dr. Objavljivao je i drame (Gospođica iz Tacne – La señorita de Tacna, 1981; Kathie i vodenkonj – Kathie y el hipopótamo, 1983; Lijepe oči, ružne slike – Ojos bonitos, cuadros feos, 1996), te publicistička djela na razne teme (Pisma mladome piscu – Cartas a un joven novelista, 1997; Jezik strasti – El lenguaje de la pasión, 2001; Civilizacija spektakla – La civilización del espectáculo, 2012. i dr.). Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2010.
Vargas Llosa nije bio samo književnik – bio je i esejist, novinar i politički angažiran intelektualac. Godine 1990. kandidirao se za predsjednika Perua, no izgubio je u drugom krugu izbora od Alberta Fujimorija. Nakon toga, povukao se iz aktivne politike, ali nikad nije prestao komentirati politička i društvena zbivanja u Latinskoj Americi i Europi.
Nobelovac Vargas Llosa poziva hispanofon svijet na solidarnost nakon Trumpovih uvreda
Komentari