Glumica Olga Pakalović igra u predstavi ‘Budi uvijek kao zmaj’, prvoj ovosezonskoj dramskoj premijeri Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, prema tekstu Espija Tomičića i u režiji Olje Lozice. Predstava se bavi tematikom transrodnosti, a praizvedba je u petak, 26. rujna, u dvorani Ansambla Lado

U petak, 26. rujna, u dvorani Ansambla Lado bit će održana prva ovosezonska dramska premijera zagrebačkog HNK. Radi se o praizvedbi drame „Budi uvijek kao zmaj“, prema tekstu i u dramaturgiji višestruko nagrađivanog autora mlađe generacije Espija Tomičića i režiji Olje Lozice. Glazbu su napisali Sara Renar i Dimitrije Simović, scenografkinja je Vanja Magić, kostimografkinja Ivana Stećuk, a koreografkinja Martina Hrlić Rogić.

U predstavi glume Vlasta Ramljak, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Luka Dragić, Dušan Bućan, Filip Vidović, Marin Stević i Ivan Grlić.

U najavi predstave piše da je „Budi uvijek kao zmaj“ i antidrama i terapijski proces, prostor imaginacije i kazališta. Tekst je to koji se poigrava žanrovima, vremenskim razinama i kazališnom formom stvarajući istodobno duboko intimnu i politički angažiranu dramu.

Drama počinje u današnjem vremenu. Petar, transmuškarac, nalazi se na terapiji. U razgovorima s terapeutkinjom, introspektivnim monolozima i unutarnjim dijalozima rekonstruira sjećanja na jedno ključno razdoblje iz djetinjstva, kad je još bio Matea. No ta sjećanja nisu linearna. Terapeutkinja, kor i drugi glasovi funkcioniraju kao komentatori i vodiči kroz slojeve pamćenja i traume.

Jednu od uloga igra Olga Pakalović, višestruko nagrađivana kazališna, filmska i televizijska glumica, dramska prvakinja HNK koja je stalna članica ansambla od 2004. Rođena Zagrepčanka, diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Dobitnica je četiriju zlatnih Arena za uloge u filmovima „Fine mrtve djevojke“ Dalibora Matanića, „Moram spavat anđele“ Dejana Aćimovića, ,,Halimin put” Arsena Ostojića i ,,General” Antuna Vrdoljaka te nekoliko nagrada Hrvatskog glumišta, nagrada ‘’Mila Dimitrijević’’ i ‘’Fabijan Šovagović’’ te medalja i plaketa Grada Zagreba za različita glumačka ostvarenja. Uoči prve ovosezonske dramske premijere u zagrebačkom HNK Olga Pakalović dala je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: „Budi uvijek kao zmaj“ Espija Tomičića bavi se tematikom transrodnog muškarca i njegovim sjećanjima na djetinjstvo, dok je još bio djevojčica. Kako ga je Olja Lozica postavila na scenu Lada?

Espijev tekst izrazito je slojevit i nije ga moguće svesti samo na temu transrodnosti. Taj element postoji, ali više u podtekstu, kao osjećaj bića koje nije bilo prepoznato u trenutku kada je to bilo presudno, koje nije dobilo podršku, ponajprije od majke. Iz toga se naslućuje da glavni junak nosi nešto duboko unutra i odlučuje se za sebe u životu, na slobodu. Ali predstava se ne zaustavlja na toj temi, ona otvara puno širi raspon slojeva, osobno i obiteljsko, intimno i društveno, sadašnjost i prošlost koji se stalno presijecaju. Olja Lozica je te razine prevela u snažne scenske slike. To nisu ilustracije teksta, nego prizori koji na licu mjesta mogu provocirati traumu, potaknuti nešto iscjeljujuće ili otvoriti unutarnje monologe i dijaloge među likovima. Posebno je zanimljivo što publika nije odvojena od tog procesa, oni sjede na sceni, u vrlo bliskom kontaktu s nama i u tom neposrednom iskustvu mogu se osjetiti prozvani da prizovu vlastita iskustva i pitanja.

NACIONAL: Iako se radi o osobnim traumama, koliko je taj tekst i kritika današnjeg društva i vremena?

Predstava je duboko uronjena u sadašnjost. Iako polazi iz osobnih trauma, ne ostaje zatvorena u intimi, nego se stalno otvara prema društvenom i globalnom. U jednom trenutku suočavamo se s ratnim situacijama koje se odvijaju pred našim očima, spominju se Ukrajina i Gaza, mjesta koja gledamo gotovo u prijenosu uživo. Na taj način komad ne govori samo o prošlom iskustvu rata, nego i o onome što se upravo sada događa u svijetu. To otvara prostor političkog teatra, ali ne kroz parole, nego kroz iskustvo disfunkcionalnosti i straha. U predstavi se sudaraju tri važne teme: rat, disfunkcionalna obitelj i transrodnost. I sve tri nisu postavljene kao zasebne cjeline, nego kao isprepleteni slojevi jednog života. Time drama postaje osobna, društvena, intimna i politička, a nas kao osobe iznutra i publiku neprestano poziva da se pitamo što danas znači preživjeti, kako u obitelji, tako i u svijetu koji gori.

NACIONAL: Koji lik igrate? Je li se bilo teško uživjeti u ulogu?

Igram Mateu, djevojčicu koja u odrasloj dobi postaje muškarac. Ali nisam samo u toj poziciji, u isto vrijeme sam i dio kora i publike. Zbog toga ne bih rekla da igram lik u klasičnom smislu, nego predstavljam različite glasove kroz koje se oblikuje dramski tekst. Matea je u stalnom otporu, bijesu i nemiru, grublja i sirovija od drugih jer ni sama ne zna što joj se događa. Posebno snažna je scena prve menstruacije u kojoj se pokazuje koliki otpor ima prema vlastitom tijelu i promjenama koje ne može prihvatiti. Nije mi bilo teško ući u ulogu. Kad čovjek ima iskustvo traume, ona je uvijek prepoznatljiva.

NACIONAL: To je vrlo osjetljiva problematika ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu. Tekst ima autobiografskih elemenata, jer je pisac i dramaturg Espi Tomičić transrodna osoba. Je li sudjelovao u procesu stvaranja predstave?

Espi je bio s nama od početka do kraja procesa. Za mene je to bilo jednako važno kao i tekst, promatrati njega i način na koji se nosi s materijalom. To je bilo iznimno inspirativno iskustvo. On je vrlo otvoren, ali ne u smislu da nudi gotove, senzacionalne odgovore, nego u načinu na koji svakodnevno prisustvuje, kako ga je moguće “čitati” kroz probu. Upravo kroz taj rad upoznala sam jednu transrodnu osobu na blizak, neposredan način. To iskustvo mi je prirodno, lijepo i prizemljeno, oslobođeno predrasuda. Zato mi je taj susret dragocjen jer se pokazalo da ono što na prvi pogled izgleda kao razlika, može biti prostor bliskosti.

NACIONAL: Pitanje transrodnosti aktualno je diljem svijeta. Desnica napada transrodne osobe, pa i posljednje ubojstvo Charlieja Kirka u SAD-u na neki način je povezano s tom problematikom. Zašto je odjednom nastala takva hajka, iako se radi o izuzetno maloj manjini u svakom društvu koja je postojala oduvijek?

Ne volim politiku. Svi smo mi manjina. Svi smo mi različiti, ali svi dijelimo iste ljudske osobine koje su naše esencijalne osobine. Naš odnos prema životu, ljubavi, istini, povezanosti, boli, jedno čovječanstvo! Što to znači? Da neki ne bi trebali biti takvi kakvi jesu jer se ne sviđaju većini? To je nemoguće. To se ne tiče toga slažemo li se mi s tim ili ne. Svaka manjina u nama izaziva određena pitanja gdje mi tražimo sličnosti, a ne različitosti. Nijedna manjina me ne ugrožava osim ako ne želi da se i ja mijenjam. Nitko nema pravo govoriti drugome kako bi se trebao osjećati. To mi se čini kao osnovno nerazumijevanje i nesporazum između ljudi koji su se susreli sa sobom i onih koji rijetko pogledaju unutar sebe.

NACIONAL: Ovo je prilično hrabar tekst za HNK, od kojeg se nekako očekuje klasični repertoar. Je li izbor novog teksta mladog autora zasluga Tene Štivičić, ravnateljice Drame HNK i pokazatelj novog pravca?

Ne mogu reći da znam po kojoj liniji je tekst izabran, ali znam da je dobio nagradu na Natječaju HNK za najbolji suvremeni dramski tekst 2022. Mislim da je i vrijeme da se mladim ljudima da prilika u jednom nacionalnom kazalištu i jako mi je drago da je to tako. Iako se ova predstava igra na manjoj sceni, prvenstveno zato što tekst traži intimu. Meni se prostor Lada jako sviđa jer daje nešto što velika scena jednostavno ne može, filmsku mikro-mimiku, krupni plan. Publika je s nama u bliskom kontaktu, osjeća naš dah, vidi naš znoj i postaje dio tog skloništa u kojem se nalazimo. Ipak, vjerujem da je zasluga Tene Štivičić da ga igramo jer ona promišlja da drama HNK ima raznolik repertoar, i klasični i suvremene tekstove. Naravno da klasike treba igrati i zato postoji velika scena, okupana u zlatu, ali jednako je važno raditi i suvremene tekstove. Nova scena HNK2 na Trešnjevci koja se uskoro otvara upravo će to omogućiti i na njoj će se igrati ova predstava.

Olga Pakalović igra Mateu, djevojčicu koja u odrasloj dobi postaje muškarac. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Bilo je bojazni da će Drama biti zapostavljena dolaskom intendantice Ive Hraste Sočo, koja je operna pjevačica i smatra se da je sklonija Operi i Baletu. Što kažete na te teze?

Imali smo nekoga tko je bio fokusiran na Dramu, na dobar, menadžerski način, a to je bila Dubravka Vrgoč. Mogu primijetiti, kao članica dramskog ansambla, da Drama nije zapostavljena, da se ne urušavamo i da postoji dobra komunikacija s intendanticom Ivom Hraste Sočo. Dolaskom Tene Štivičić zadržan je kontinuitet. Vjerujem da nas čekaju odlične predstave.

NACIONAL: Jeste li kao ansambl zadovoljni svojom iskorištenošću u predstavama?

Potrudili smo se jasno reći da želimo biti više angažirani. Često se događalo da neki kolege nemaju angažman u cijeloj sezoni i to ne svojom krivnjom. Naime, dolazili bi redatelji koji bi i velike komade reducirali na manji broj glumaca, uzimali su se ljudi izvan kuće… A mi smo veliki ansambl. Dugo nismo svi zajedno bili na sceni. Možda je posljednja takva predstava bila „Genijalna prijateljica“. Toga bi trebalo biti više i Tena Štivičić to sigurno ima u vidu.

NACIONAL: Ovo je angažirana predstava, ali vi ste i kao glumački ansambl jako angažirani, pisali ste pisma protiv Zlatka Hasanbegovića, člana Kazališnog vijeća, a vi ste bili jedna od potpisnica. Čini li vam se da smo se događanjima prošlog ljeta, zabranama festivala, vratili u njegovo doba?

Vidim te paralele. Mi kao ansambl nikada nismo šutjeli jer ako mi, koji smo vidljivi i prepoznatljivi u javnosti, ne podignemo glas, a tko će? A nevjerojatno je da deset godina kasnije opet gledamo isti film: da se netko usuđuje zabranjivati kulturne festivale i određivati čime se umjetnost smije baviti. Mi smo kao ansambl i opet potpisali peticiju i živo me zanima što će se s njom dalje događati. Smatram da bismo svi trebali biti puno složniji i reagirati u puno većem broju. Iako moram priznati da nisam vođa, nisam ona koja će povesti pobunu, nisam pokretač. Ali kad osjetim da mi se želudac stišće i ako mi zdrav razum kaže da nešto nije u redu, uvijek ću stati uz inicijative koje brane slobodu svih nas.

NACIONAL: Iako ste nagrađivana filmska i kazališna glumica, publika vas najviše prepoznaje po televizijskim ulogama. ‘’Kumovi’’ su jedna od najgledanijih domaćih sapunica, vi igrate jednu od glavnih uloga. Smeta li vas kada vas prepoznaju kao Vesnu?

Ne smeta mi, zapravo me dirne isto kao i nakon odigrane kazališne predstave. To je moj posao. Često me iznenadi kad mi ljudi priđu, kada me prepoznaju, kada komentiraju neke detalje, kada osjetim istu publiku kroz drugi medij. Mi smo kao nacija prilično sramežljivi, ljudi često nemaju hrabrosti prići mi, ali ja ih zato ohrabrim i rado razgovaram s njima. To je često zanimljivo, neki me poistovjećuju s tim likom, pa mi daju savjete da budem bolja prema mužu, smanjim alkohol, odgajam djecu on ovaj ili onaj način…

NACIONAL: Koliku vam slobodu daje HNK za snimanja takvih projekata izvan kuće? Vjerojatno nije lako raditi i jedno i drugo.

To zasigurno nije lako, jer HNK uvijek ima prioritet. Svako snimanje izvan kuće mora biti odobreno i prilagođeno obavezama u kazalištu. Kada se dogodi da paralelno snimam seriju i radim u HNK, to znači i 12-13 sati rada dnevno, od ranog jutra na setu, zatim proba u kazalištu, ponovno snimanje, a navečer predstava. To je iscrpljujuće, ali moguće uz puno energije i discipline. I dosta vitamina.

NACIONAL: Sapunice su puno bolje plaćene od posla u kazalištu, to je sigurno jedan od razloga zbog kojeg kazališni glumci prihvaćaju takve ponude.

U jednom trenutku života odlučila sam da želim imati financijsku neovisnost i slobodu kako bih svome djetetu mogla pružiti sve što joj je potrebno. Od kada snimam televizijske serije više nemam problem egzistencijalne sigurnosti koju sam u jednom razdoblju života itekako osjetila. I dalje radim svoj posao, osjećam se sigurno i taj mi se osjećaj jako sviđa.

NACIONAL: ‘’Kumovi’’ su jedna od najdugotrajnijih i najpopularnijih domaćih sapunica, je li postojao neki filter kada ste se odlučili na taj angažman? Naime, mnogi tvrde da su dijalozi sjajno napisani.

Ovo je zbilja poseban projekt i prvi u kojem radimo u kontaktu s piscima scenarija i s vremenom smo postali sjajna ekipa. Pisci dolaze iz tog podneblja, njima je sve jasno i ne treba im ništa objašnjavati. Volim ‘’Kumove’’. Ljudi se lako poistovjećuju sa situacijama, likovi su puni vrlina i mana. Mene vesele, ispunjavaju i relaksiraju. Ima toliko suludih situacija i sjajnih momenata kojih se ne bi posramila nijedna serija.

NACIONAL: Što nam možete reći o novoj dramskoj sezoni u HNK i što ćete vi igrati?

Sezona je predstavljena i program je javan. U planu je četrnaest premijera u Drami, Baletu i Operi, a prva velika predstava sva tri ansambla na novoj sceni HNK 2 bit će ‘’Cabaret’’ u režiji Lea Mujića. Nakon naše dramske premijere “Budi uvijek kao zmaj” u listopadu slijede Krležine “Zastave”, a ja od studenoga počinjem raditi na “Trilogiji o Agamemnonu” Lade Kaštelan u režiji Livije Pandur. To je klasična predstava u kojoj sudjeluje veliki dio ansambla i jako se veselim tom procesu. Čini mi se da je sezona dobro posložena: od novih suvremenih tekstova do klasičnih komada, što je i važno za nacionalno kazalište, da njeguje tradiciju, ali i otvara prostor suvremenim glasovima.

NACIONAL: Spomenuli ste drugu scenu zagrebačkog HNK u Adžijinoj ulici na Trešnjevci koja je prošloga tjedna predstavljena javnosti. Koliko je to važan iskorak za Dramu? Godinama se govori o tome da Balet, Opera i Drama ne mogu raditi pod jednim krovom.

To je veliki iskorak. Nama je najvažnije da imamo prostor u kojem možemo nesmetano održavati probe i igrati više predstava.