Sirat je put kojim se, prema islamskom vjerovanju, mora prijeći da bi se iz pakla došlo u raj. Po njemu je nazvan film španjolskog redatelja Olivera Laxea koji je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu osvojio nagradu žirija, što je treća nagrada po važnosti na tom festivalu. Od svih nagrađenih filmova u Cannesu, “Sirat“ je prvi koji će se prikazati u Hrvatskoj, i to na 18. Festivalu mediteranskog filma u Splitu koji se održava od 12. do 21. lipnja.

U središtu filma je Luis (Sergi López) koji sa svojim malodobnim sinom Estebanom (Bruno Núñez Arjona) dolazi u pustinju u Maroku na rave party kako bi pronašao svoju nestalu kćer koja je posljednji put viđena upravo na takvom partyju. Kada vojska rastjera okupljene partijanere, Luis i Esteban s grupom rejvera kreću na drugi party. Put grupe ljudi koji su izgubili gotovo sve u životu postaje nepredvidiv i, u konačnici, tragičan.

“Sirat“ je četvrti film 43-godišnjeg Olivera Laxea čija su prethodna tri filma također prikazana u Cannesu, sva tri osvajala su nagrade, ali nikada u konkurenciji za Zlatnu palmu već u sporednim sekcijama. Bilo je to dovoljno da mu zemljak Pedro Almodóvar pomogne u realizaciji filma “Sirat“. Nakon premijere u Cannesu Laxe je ekskluzivno za Nacional govorio o suradnji s Almodóvarom, važnosti rave glazbe u tom filmu, strahu od smrti te nužnosti “reseta“ jer ljudi se moraju promijeniti.

NACIONAL: Producent vašeg filma je Pedro Almodóvar sa svojom kompanijom El Deseo. Kako je došlo do te suradnje?

Ne živim ni u Madridu ni u Barceloni. U Maroku sam živio 10 godina. Pomalo sam autsajder u španjolskoj kinematografiji. No moj treći film “Što gori“, koji sam snimao u Galiciji odakle mi je majka i gdje živim, postigao je velik uspjeh u Španjolskoj. Film je 2019. prikazan u Cannesu u sekciji “Izvjesni pogled“, a iste godine Almodóvar se natjecao za Zlatnu palmu s filmom “Tuga i slava“. Tada smo se upoznali, dopao mu se moj film, a kasnije smo se susreli na dodjeli španjolskih filmskih nagrada Goya. Povezali smo se te sam znao da će Almodóvar biti prva osoba kojoj ću dati scenarij ovog filma na čitanje. Almodóvar je, s druge strane, poznat po tome što je spreman pomoći, pravi je kolega. To je i napravio, sa svojim bratom koji je također producent. Iznenađen sam što Almodóvar, koji ima 75 godina, snima i producira filmove iako je to neurotičan proces. Nadam se da ja neću snimati filmove sa 70 godina. Ugodno sam iznenađen i što se on i njegov brat ponašaju baš ljudski, doista su se potrudili oko mog filma. Osim njih podržao me TV kanal Movistar, bili su divni. To je prvi put da je TV kanal stao iza mog filma, to mi se dosad nije dogodilo. Oni su otkupili prava za prikazivanje filma na televiziji i dali su mi jako puno kreativne slobode. Gledajte, svoj prvi film “Svi ste vi kapetani“ snimio sam za 200 tisuća eura i prikazan je 2010. u sekciji „Director’s Fortnight“ festivala u Cannesu. Sve to dokazalo je da imam samopouzdanja režirati film “Sirat“ koji je došao u pravom trenutku. Bilo ga je vrlo riskantno snimati, ali nije me bilo briga. Osjećao sam da ispod sebe imam sigurnosnu mrežu. I da taj film nisu uzeli za festival u Cannesu ili da je potpuno propao, znam da bi mi život dao još jednu priliku.

NACIONAL: Rekli ste da je to bio riskantan projekt. Koliko je riskantno bilo snimati ovaj film u Maroku, gdje ste imali problema s vremenskim prilikama?

Imali smo velikih problema s pustinjskim olujama. Oprema nam je bila uništena. Objektivi kamera bili su razbijeni. Morali smo nanovo snimati mnoge scene. Mislim da mi je bilo najteže kada smo trebali snimiti iznimno važnu scenu na vrhu planine. Nismo isplanirali kako ćemo snimiti tu scenu, nismo znali kako je filmski interpretirati i prikazati. Bio je to ogroman izazov.

Volim probijati vlastite limite. Mislim da sam u filmu “Sirat“ pokazao kako izgleda život i kako izgledaju razgovori između ljudskih bića. Mislim da nam ovaj život služi učenju, sazrijevanju i odrastanju. On je neka vrsta testa. Sve je prilika da upoznamo sebe i da odrastemo. Ovim filmom pokazujem, onime što se događa glavnim likovima, da se život ne pojavljuje odjednom, i to na tragičan način. No s vremenskim odmakom, to je moralo biti tako.

NACIONAL: Budući da je smrt u vašim filmovima vrlo bitna, moram vas pitati jeste li fascinirani smrću?

Mislim da je smrt, perspektiva smrti, nešto što se prilagođava našoj psihologiji. Živimo u društvu koje se boji smrti, koje želi da smrt nestane. Kao osoba i kao filmaš, ja meditiram smrt jer to smatram zdravim. Smrt nije kraj. Smrti su vrata nečega. Smrt pomaže da jasnije govorimo o životu.

Glavne uloge u filmu ‘Sirat’ igraju Bruno Núñez Arjona i Sergi López, kao sin i otac | Foto: Press Sirat

NACIONAL: Prvi dio filma odvija se na rave partyju. Zašto ste koristili rave glazbu kao svojevrsnog pokretača priče ovog filma?

Radi se o plemenskoj glazbi. Na neki način to je moderna glazba, ali i vrlo tradicionalna. Povezana je s tradicijom. Kao ljudsko biće u svom tijelu osjećam borbu između tradicionalnog i modernog. Želio sam krenuti s melodijom koja udara tako da vas boli kako bih dobio dematerijalizirani zvuk, zvuk koji je eteričan. U svim mojim filmovima postoji neka vrsta dematerijalizirane priče. I krajolik je dematerijaliziran. Dolazimo u apstraktnu pustinju gdje ljudska bića mogu samo gledati u nebo.

NACIONAL: S obzirom na važnost glazbe u filmu, angažirali ste glazbenika i producenta Kangdinga Raya za kompozitora. Kako je došlo do vaše suradnje s tim nevjerojatnim glazbenikom?

Napravio sam audiciju za glazbenike, a on je na toj audiciji bio savršen. Njegov album sadržava bijes. I ja imam bijes u sebi. Divlji sam. Umjetnik je između terorista i sveca. On ima snažnu empatiju, može osjetiti što drugi ljudi osjećaju. Početak filma je važan zbog razgovora s glazbom, s technom, uz još više bijesa. To nas polako uvodi u transcendentalno, ezoterično putovanje, nešto poput prvog zvuka u svemiru. Idemo iz naracije u melodiju pa u dio bez melodije.

NACIONAL: Znači li to da moramo u sebi naći ono primitivno, plemensko, kako bi došlo do napretka u rješavanju kriza?

Ne vjerujem u mit o napretku. Mi moramo biti izgubljeni. To je za mene zdravo. Zdravo je jednom nogom biti u prošlosti, u tradiciji. Moramo biti dobro ukorijenjeni. Radikalnost dolazi iz korijena. Radikalan čovjek mora skočiti u ponor kako bi se povezao sa samim sobom. Volim tradiciju. Moderno ne posjeduje alat kojim bismo nadmašili sami sebe, kojim bismo doista bili oslobođeni.

NACIONAL: Koliko vam je bliska rave zajednica?

Prošao sam kroz to sa svojim prijateljima. Pisao sam scenarije i plesao, to je bilo posebno iskustvo. Slike koje vidite, zvuk koji čujete. Osjećao sam se kao Petar Pan. Cijenim tu zajednicu jer su ti ljudi povezani sa svojim ožiljcima, svojim ranama. To je jedan korak prema zrelosti. Većina nas cijelo vrijeme idealizira sebe kako ne bismo pogledali unutar sebe. Stoga je taj proces bio dobar kako bih se povezao sa svojim ranama. Manje sam povezan s idealističkom slikom samog sebe. Kroz tu bol ja sam slobodniji. Ne znam, ali se nadam. Možda je i to još jedna idealizacija.

NACIONAL: Zašto glavni likovi moraju proći kroz pustinju, zašto je moraju osvojiti?

Svi moji filmovi za mene su neka vrst obreda prolaska. Kreativan proces zapravo mi je proces samootkrivanja. Pozivam gledatelje u taj obred prolaska. Glavni likovi moraju prijeći pustinju, to je život, to mora biti tako.

Oliver Laxe s glavnim glumcem filma ‘Sirat’ Sergijem Lópezom koji glumi oca koji sa sinom traži kćer, FOTO: Álvaro Ballesteros / Europa Press via AP

NACIONAL: Dok glavni likovi prolaze kroz pustinju, u pozadini se odvija rat. Vi ste scenarij za taj film pisali 2019. godine. Jeste li ga kasnije mijenjali s obzirom na ratove i svijet u kojem danas živimo?

Od početka sam imao tu ideju. Ne trebate imati toliko intuicije da biste to shvatili. Kao što kažu u filmu, već smo dugo blizu kraja svijeta. Znamo da sat otkucava i da se moramo pripremiti za „reset“. Bit će teško, ali korisno. Rat mijenja. Mi, ljudska bića, ne možemo se samo tako mijenjati. To je teško. Zato se život mora promijeniti kako bismo se mi promijenili. To je naša jedina nada jer mi nismo slobodni. I zato se nadam da će nas život prodrmati.

NACIONAL: Želite li reći da nam je rat potreban?

Ne, ja ne znam što nam je potrebno. Samo znam da će se biti teško promijeniti, pojedincima i društvu. Jasno je da rat u meni izaziva strah. Kao i u svim ljudima. No najveći mi je strah laganje samome sebi. Vjerojatno nećemo uspjeti obraniti svoje vrijednosti. U filmu „Sirat“ moji likovi ne žele sudjelovati u ratu. Oni ne bježe od rata, samo ne žele u njemu sudjelovati.

NACIONAL: Kako onda pobjeći od ovog svijeta?

Mislim da je jedino rješenje pogledati same sebe. Stvarnost nas na to tjera. Glavni lik filma Luis, otac koji je u potrazi za kćerki, nikada nije pogledao samog sebe. On je normalno ljudsko biće koje život tjera do krajnjih granica ponora i pita ga – tko si ti? Moraš skočiti, moraš prijeći preko minskog polja. Pogled u samog sebe jedini je način da oslobodiš samog sebe. Mislim da nam filmovi omogućuju da to osjetimo. Iza ovog materijalnog svijeta postoji nešto što vibrira. Svi ovi listovi trepere iz nekog razloga. To vam omogućuje manje patnje i boli. Manje patnje, manje rata. Manje straha, manje rata. Manje priče, manje buke.

NACIONAL: Koliko vam je bilo teško u filmu „Sirat“ balansirati između filma ceste i filma koji govori o slobodi?

Kod filmova volim miks visoke i popularne kulture. Zato i volimo filmove, a ja, očito, volim žanrovske filmove. Mislim da živimo u trenutku kada umjetnici moraju biti darežljivi prema gledateljima. Ne smiju lagati sami sebi. Moraju pomoći gledateljima, a žanrovski film je alat koji pomaže gledatelju da vas shvati i podrži. Nakon toga možete ići kamo god želite. Važno je da vas gledatelji podrže. Kao filmaš, ja govorim kroz slike. Mislim da je slika magična i vrlo čudna stvar. U svojim filmovima pokušavam balansirati između priče, odnosno govora, i slika bez govora. Između priče i poezije. Između autora i umjetničkog djela. Cijelo vrijeme morate vjerovati u mene, u film, u slike. Film ponekad mora nadmašiti autora. Stvarno volim kinematografiju sedamdesetih godina prošlog stoljeća jer je uhvatila strahove i snove tog vremena. To je kinematografija koja magično govori o tim vremenima i generaciji tog doba.