Nakon svakog AP-ova javnog nastupa dođe ti da se zapitaš u kojem to paralelnom svemiru živi i na kakvim je drogama kad mu se sve oko njega čini tako ružičastim. Ili možda ostatak nacije nije normalan i ima ozbiljnih problema s depresijom

Zna li Veliki vođa Vlade i HDZ-ta Plen Ki-mun što je oksimoron? Ako slučajno ne zna, neka posluša svoje deveto godišnje izvješće o radu Vlade u kojem je prošle srijede opet objasnio naciji da nam nikada nije bilo bolje, a nakon toga svoju izjavu na sjednici Vlade u četvrtak da su očekivanja sindikalnih predstavnika prevelika i da treba prevladati osjećaj za realnost. Hm? Koju realnost? I je li on to proturječio samome sebi u samo 24 sata?

Ako državi tako nevjerojatno dobro ide, kako to da nema pišljive 1,4 milijarde eura za rast od 12 posto osnovice, koji u dodatku temeljnom kolektivnom ugovoru već dulje traže sindikati državnih i javnih službi? I kako to da ih je premijer ‘ladno odbio dan nakon svog bajkovitog godišnjeg izvješća o radu Vlade i stanju nacije, jer nemaju osjećaj za realnost? Pa zar nije realnost ono što je, u svom klasičnom jurišu statistikom na zdrav mozak, opisao? Zašto se onda pjeni ako su sindikati povjerovali da gospodarski rast nikada nije bio veći, a vanjski dug manji, da je inflacija pod kontrolom dok plaće i penzije rastu u nebo, kao i da povlačimo pare iz europskih fondova takvim intenzitetom da uskoro više nećemo imati što povlačiti, koliko smo nevjerojatno efikasni. Uza sve navedeno, Rvacka je bedem stabilnosti u Europskoj uniji. A stabilnost je mantra na koju se AP posebno pali.

Al’ eto, usprkos svim tim sjajnim vijestima, resorni ministar Marin Piletić otfikario je predstavnike sindikata i objasnio im da njihovi zahtjevi Vladi nisu prihvatljivi i da ne može planirati toliki trošak u proračunu za iduću godinu. Zato im je velikodušno ponudio povišicu od jedan posto, povećanje naknade za novorođeno dijete i 20 eura za topli obrok mjesečno. Više nema i gotovo. Pa zašto, pobogu, kad se, zahvaljujući inflaciji, proračun puni ko lud?

Baš čudno. Nema ni za beneficirani radni staž zaposlenicima hitnih službi koji su se opet bunili ispred zgrade Vlade, nema ni za pomoćnike u nastavi djeci s teškoćama čiji su roditelji prosvjedovali u Šibeniku, nema ni za usklađivanje penzija s plaćama, ni za ukidanje poreza na crkavice koje su penzići u znoju lica svog pošteno zaradili, a kamoli za 13. mirovinu. Usprkos svemu tome, u zemlji u kojoj obiteljskih liječnika nema ni za lijek, uz kronični nedostatak ginekologa, pedijatara i oko 4000 medicinskih sestara, u kojoj mala mjesta odumiru, a svake godine iseli se oko 20 tisuća radno sposobnih i fertilnih mladih ljudi, premijer na egotripu puca od zadovoljstva samim sobom. Opet. Blago njemu. Al’ njemu se ne treba čuditi jer od silne bahatosti puca po šavovima, treba se čuditi narodu koji već devet godina guta govna i trpi tlapnje o senzacionalnim uspjesima njegovih vlada iako nemaju veze s realnošću, onom s kojom bi se trebali suočiti nezasitni sindikatlije javnih i državnih službi.

Ako netko još ima živaca slušati AP-ove izljeve samohvale, morao je primijetiti da je čovjek odavno odlijepio od realnosti. Nakon svakog njegova javnog nastupa dođe ti da se zapitaš u kojem to paralelnom svemiru živi i na kakvim je drogama kad mu se sve oko njega čini tako ružičastim. Ili možda ostatak nacije nije normalan i ima ozbiljnih problema s depresijom i bezrazložnom anksioznošću, što, oprostite, nije premijerov problem. Problem je da ljudi napokon moraju shvatiti što je realnost. A što je realnost? Eh, to je pravo pitanje. Jesu li to brojke i slova kojima premijer lamata uvjeravajući nas da nam je bolje nego što smo svjesni ili ono što prosječni građani Republike Hrvatske žive i nije im nimalo ružičasto?

Realnost je da u rvackoj zemlji nedođiji svaki treći umirovljenik prima minimalnih 448 eura, da ima preko 200.000 blokiranih, 750.000 na rubu siromaštva, dok je 15 tisuća penzića otišlo na vječna lovišta prije nego što su dočekali famozni inkluzivni dodatak. Zarobljene institucije, potlačene medije, korumpirane ministre, stranačke uhljebe i pravosuđe u raljama vladajućih na ovom je mjestu suvišno spominjati. Pa neće o tome premijer govoriti u Godišnjem izvješću o radu Vlade! Nije valjda skrenuo s pameti. Uostalom, činjenica da je upravo počelo suđenje trojici njegovih bivših ministara u aferi Po babi i po stričevima, samo je dokaz da nema nedodirljivih, a ne da je korupcija modus operandi HDZ-ta, stranke koja je osuđena kao zločinačka organizacija, zar ne?

Šepureći se ko puran sa svojih devet godina mandata, AP nije mogao sakriti zadovoljstvo postignutim s obzirom na nevjerojatan period i brojne izazove s kojima se, poput Don Kihota, hrabro borio. Iako je skrušeno priznao da nisu riješili baš sve probleme, konstatirao je da kada gleda podatke iz 2016. i danas, najzadovoljniji je činjenicom da je „prosječna plaća narasla 92 posto, kumulativna inflacija je u tom periodu 35 posto, a realni rast raspoloživog dohotka je prosječno 42 posto veći“. Stvarno? Dragi građani Rvacke, jeste li vi to osjetili na vlastitoj koži? Ili i dalje grcate u dugovima i jedva spajate kraj s krajem od prosječne plaće koja iznosi otprilike koliko i socijalna pomoć u nekim normalnim članicama Europske unije? I je li to uopće bitno AP-u, koji sebi jedini vjeruje?

Najdugovječnijeg predsjednika Vlade i HDZ-ta, uvaženog Plen Ki-muna, najviše su raspametile optužbe da gledajući iz svoje kule bjelokosne, ne zna kako se živi. Dajte, molim vas! Jest da nije zdravo toliko dugo biti na vlasti i poznato je da je na političkim visinama zrak rijedak što može lupiti na mozak, ali ako netko zna kako narod živi i ima osjećaj za realnost, onda je to AP. Zato ga toliko i nervira maliciozna opozicija koja podlim podmetanjima kvari doživljaj i obmanjuje narod. A narod valjda najbolje zna kako mu je. „Ljudi malo bolje vide od vas kako se živi, mi to znamo – imputirati nama da ne znamo je nešto najbezobraznije i najnetočnije. Onaj tko vodi Vladu devet godina, sigurno zna kako se živi“, sijevajući obrvama u pravedničkom gnjevu, zagrmio je socijalno osjetljivi premijer.

Sva raskoš AP-ove bahatosti došla je do izražaja u „Intervjuu tjedna“ Hrvatskog radija, koji je pristojnim ljudima bilo neugodno slušati, a i gledati s obzirom na to da je, dakako, prikazan i na Katedrali duha, takozvanoj javnoj televiziji, koju HDZ ne ispušta iz svojih šaka. Zato je šefica Informativnog programa i dalje vječna Katarina Periša Čakarun, provjereni kadar iz Karamarkova doba čiji je suprug prominentni zaposlenik zagrebačkog centra SOA-e. No to je već tema za neku drugu priču. Vratimo se mi Plenkijevom osjećaju za realnost.

Ruku na srce, nije on jedini kojem škodi rijedak zrak na političkim visinama pa je počeo umišljati da je je Kralj Sunce, pod parolom „država to sam ja“. Dovoljno je baciti pogled preko Velike bare. Istina jest da u usporedbi s narančastom nemani Donaldom Trumpom, AP djeluje gotovo samozatajno, iako su im osjećaj za realnost, metode vladanja i mišljenje o samima sebi prilično slični. A čujte, ipak je Rvacka, bez obzira na Plenkijevu veličinu, u odnosu na Ameriku relativno beznačajna na međunarodnoj sceni. No princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Međutim, dok milijuni Amerikanaca u svih 50 saveznih država opetovano protestiraju protiv Trumpove autokracije s transparentima „Nećemo kraljeve!“, Hrvatima to uglavnom ne pada na pamet. Ipak smo mi kmetovi u duši. Uostalom, realnost na koju se AP s pravom poziva jest da birači, kojih by the way ima pola milijuna više nego stanovnika Lijepe im Njihove, uporno glasaju za HDZ i drže ga na vlasti već treći mandat. Zašto, pobogu? Možda zato što pate od stockholmskog sindroma ili pak zato što im opozicija ništa pametnije nije ponudila, a i nije se u stanju ujediniti prije bilo kojih izbora. I sad smo tu gdje jesmo. To je ta realnost s kojom se moramo suočiti, a koju smo sami birali. Pravo nam budi.