Što se optužnice tiče, još nije gotovo. Ni blizu. Nju treba potvrditi sudsko optužno vijeće, da bi tek onda počelo suđenje, koje ovim tempom može trajati do početka sljedećeg tisućljeća. A do onda ‘ko živ, ‘ko mrtav. I to doslovce,

Sjeća li se više itko dramatične predaje Gazde Ivice Todorića davne 2018., godinu dana nakon što je bježao pred novinarima po Londonu, gdje je našao privremeno utočište od domaćeg pravosuđa. Ali, k’o za vraga, proklete britanske vlasti ipak su ga na jedvite jade izručile Rvackoj na temelju europskog uhidbenog naloga.

Osam godina kasnije, prošloga tjedna, Županijsko državno odvjetništvo je konačno podignulo novu optužnicu protiv Gazde i pet okrivljenika, a to su bivši član Uprave nekadašnjeg koncerna Tomislav Lučić, direktori Alojz Pandžić i Marijan Alagušić te dvoje revizora Olivio Discordia i Sanja Hrstić, dok je istraga obustavljena u odnosu na devetero osumnjičenika, među kojima su dvojica Todorićevih sinova i Piruška Canjuga. Zbog navodnog nedostatka dokaza njihovi odvjetnici zadovoljno trljaju ruke. Ali, što se optužnice tiče, još nije gotovo. Ni blizu. Nju treba potvrditi sudsko optužno vijeće, da bi tek onda počelo suđenje, koje ovim tempom može trajati do početka sljedećeg tisućljeća. A do onda ‘ko živ, ‘ko mrtav. I to doslovce.

Uostalom, to ne bi bio prvi sudski proces u novijoj povijesti naše mlade države tijekom kojeg su optuženi otišli na vječna lovišta. Čovjeku odmah padne na pamet rahmetli Mile Bandić koji je tu neugodnost na vrijeme izbjegao. Neki drugi optuženici vrlo su živi, ali eto nisu dostupni rvackom pravosuđu, koje nikako da donese pravorijek. Kao, na primjer, Miroslavu Kutli, caru Tuđmanove tajkunizacije koji još uvijek nije osuđen dok uživa na slobodi u drugoj domovini, Bosni i Hercegovini, baš kao i Zdravko Mamić, koji je zaštitu potražio kod Gospe u Međugorju. Da ne spominjemo procese protiv posrnule kninske kraljice Josipe Rimac, koji se vuku još od 2016.

Među kapitalce čija su suđenja trajala beskonačno svakako spada i Ćaća Sanader, koji je čekao devet godina na presudu od šest godina bajbokane u slučaju Ina-MOL i deset godina na presudu od osam godina u slučaju Fimi media. Da apsurd bude veći, usprkos pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda, Republika Hrvatska nije ni pokušala poništiti koruptivni ugovor kojim su upravljačka prava nad Inom predana MOL-u, što je ravno veleizdaji. Zašto? Pitajte velikog vođu Vlade i HDZ-a Plen-Ki-Muna, koji očito gaji posebne osjećaje prema mađarskom satrapu Viktoru Orbánu i njegovu pajdi s međunarodne tjeralice Zsoltu Hernádiju, kojeg susjedna i partnerska Mađarska ne namjerava izručiti.

No vratimo se mi Gazdi Todoriću koji, za razliku od DORH-a, nije gubio vrijeme. Pa je, dok je država smišljala novu optužnicu protiv njega, on tužio državu zbog oduzimanja Agrokora, i to Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu, koji se 2023. proglasio nadležnim. I što sad? Što ako dobije spor? Tko će kome vraćati pare, a tko će u zatvor?

Treba li posebno podsjećati da početak ove besmislene pravosudne sapunice seže do listopada 2017., kada je policija upala u Kulmerove dvore i uhapsila dvanaest osoba iz Agrokorova menadžmenta dok su Gazda i njegovi sinovi dali petama vjetra i jedno vrijeme bili izvan dosega rvacke policije. Baš nezgodno. Dva mjeseca kasnije podignuta je optužnica zbog zlouporabe položaja i 1,2 milijarde kuna štete nanesene tvrtki Agrokor. Budući da se radilo o najkompleksnijem slučaju gospodarskog kriminala u povijesti neovisne nam i demokratske Republike, čiji je spis imao 80 tisuća stranica, svakom s dva neurona u glavi bilo je jasno da će nakon spektakularnih hapšenja proces trajati sve dok se ne zaboravi zašto je uopće započet, a Todorić postane žrtva i narodni heroj.

Oko cijele te gospodarsko-kriminalne zavrzlame DORH je, što namjerno, što zbog potkapacitiranosti i nesposobnosti, petljao i brljao s optužnicama, pa je u međuvremenu prva, koja je podignuta 2020., povučena na doradu, pa ponovo podignuta 2022., pa opet povučena u siječnju 2024. Naime, kao što je poznato, palo je prvo vještačenje za koje su porezni obveznici iskeširali 1,3 milijuna eura, nakon što se ispostavilo da je karikaturalni Ismet Kamal, srednjoškolac kojeg je angažirao DORH i koji je sam priznao da nije nikakav vještak, a kamoli sudski, bio u sukobu interesa jer je istovremeno kao zaposlenik KPMG-a Poljska radio i za Agrokor. Pa je onda provedeno i drugo vještačenje, za koje je austrijskom sudskom vještaku za računovodstvo, izvjesnom Karlu Hengstbergeru, iz državnog proračuna plaćeno pišljivih 650 tisuća eura bez PDV-a. Dakle, građani ove napaćene i pokradene zemlje platili su dva milijuna eura samo za vještačenje, prije nego što je suđenje i počelo. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Pozadinu senzacionalnog uspona Ivice Todorića i njegova carstva zvanog Agrokor, nakon ranijeg pisanja Nacionala, još je 2016. godine razotkrio dokumentarni film „Gazda” Darija Juričana. Upravo je na primjeru Gazde zorno prikazan debakl takozvane tranzicije tijekom olovnih devedesetih, u kojoj je HDZ sa svojim podobnim tajkunima poharao rvacko gospodarstvo gore od Tatara, Avara, Turaka i četnika zajedno. Bilo je to i svjedočanstvo o porazu rvackog pravosuđa koje je, također u eri neumrlog Franje, zahvaljujući imenovanju brojnih podobnih sudaca, pretvoreno u servis vladajućih. I otada do danas se nije oporavilo. I neće, dok biologija ne odradi svoje. Iako je Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva donesen još davne 2011. godine, ali kao da nije.

Naime, za razliku od branitelja koji su krvarili na frontu i puka vulgaris, traumatiziranog ratom i obuzetog borbom za preživljavanje, Gazda Ivica, koji je osnovao Agrokor i krotko uzgajao cvijeće, promjenu režima je dočekao spreman i kaput je preodjenuo u pravom trenutku. Zbog sjajnih veza s HDZ-tom i obitelji Tuđman, mračno je doba privatizacije svega i svačega, bez para i previše truda, iskoristio za preuzimanje najjačih prehrambenih tvrtki bivšeg režima – od tvornice ulja Zvijezda i sladoleda Ledo do Unikonzuma, kojem je promijenio ime u Konzum i u rekordnom roku izgradio lanac supermarketa diljem Rvacke. Naravno da je kuma prvom takvom supermarketu bila nekada nedodirljiva predsjednikova kći, svojedobno nadnaravno sposobna poduzetnica Nevenka Tuđman. Da tragedija bude još veća, Agrokor je 2010. preuzeo i Tisak, tvrtku s monopolom na distribuciju novina, koji je u međuvremenu preprodan i gotovo je sasvim izgubio smisao postojanja, pa se novine, koje su ionako na koljenima, snalaze kako god znaju i umiju.

Višestruko nagrađivan film „Gazda” govori i o tome kako su kupljeni Kulmerovi dvori, koji su prvotno registrirani kao hotel da bi, protivno Zakonu o parkovima prirode, postali privatna rezidencija novokomponovane tajkunske dinastije Todorić. A na što se, uslijed poplave novih koruptivnih afera u koje su bili umočeni uglavnom HDZ-ovi kapitalci, lijepo zaboravilo. Uostalom, tko bi sad razmišljao o Todoriću kad je u međuvremenu što smijenjeno, što optuženo, a što pohapšeno preko trideset ministara u tri vlade najvećeg Europćana među Rvatima, A.P.-a?

Zaboravilo se i na to da je baš veliki vođa Vlade i HDZ-a imao svoje prste u aferi Agrokor, o čemu to isto rvacko pravosuđe znakovito šuti. Kakva je u svemu tome uloga Grupe Borg, sačinjene od odabranih vlasnika, predsjednika i zaposlenika brokerskih kuća i konzultantskih tvrtki koji su, prema nalogu A.P.-a na čelu s Martinom Dalić, tajno radili na pripremi čuvenog Lexa Agrokor, za što su izvukli oko pola milijardi kuna, kao i vrlo vjerojatno korisne informacije za vlastite poslove, doznat će se nikad, a možda ni tada.

Je li, nakon osam godina petljanja oko optužnice u najvećoj koruptivnoj aferi koja je navodno trebala uništiti kompletno rvacko gospodarstvo, išta sporno Plenkovićevim vjernim vojnicima partije – ministru od nutarnjih stvari Davoru Božinoviću ili pravosudnom Damiru Habijanu? Naravno da nije. ORH, kažu, radi svoj posao samostalno i neovisno. Dok svi ne zaborave zašto su uopće i dizali optužnice i o čemu se zapravo radi. Zar je onda čudno da građani institucijama ne vjeruju? A Gazda Todorić će do daljnjega udobno živjeti od najma Kulmerovih dvora i od akumuliranog kapitala i uz skupe odvjetnike dokazivati svoju nevinost. Dakle, kao i u toliko slučajeva prije toga – izio vuk magare.