Da se razumijemo, brutalne šale na račun posljednjeg susreta rvackog premijera s papom Franjom, koji je nakon toga preminuo, prilično su morbidne. Ali ne zbog uzoritog AP-a, već zbog Pape, koji nije zaslužio da se bilo tko sprda s njegovom smrću. Jer njegov odlazak doista je nenadoknadiv gubitak, ne samo za katoličke vjernike već i za cijeli svijet u kaosu i na rubu Trećeg svjetskog rata, za siromašne, obespravljene, potlačene i protjerane ljude koji su u papi Franji prepoznali moralnu vertikalu, mirotvorca i iskrenog humanista. Sve ih je zadnjim snagama blagoslovio na Uskrs, služeći ljudima i Bogu do posljednjeg daha.

Koliko je on bio prirastao srcu rvackom kleru i koliko su oni prihvaćali njegove reforme, podršku migrantima ili blagoslov homoseksualaca, to je već druga priča. U svakom slučaju, Jorge Mario Bergoglio bio je istinski narodni papa i zato su stotine tisuće vjernika nagrnule u Rim kako bi se zauvijek oprostile od svog duhovnog vođe koji im je davao nadu. A tamo su se nagurali i mnogi svjetski čelnici jer to je ipak stvar prestiža, a i prilika da porazgovaraju u četiri oka kao, naprimjer, Trump i Zelenski u bazilici svetog Petra. Među njima su bili i Šaka s Pantovčaka Zoran Milanović i gazda HDZ-ta i Vlade Andrej Plenković, koji su se samo koji dan prije čudesno pomirili, čak i rukovali, kao da ih je prožela Božja providnost.

S druge strane, koliko god da se svemoćni faraon Plen Ki-mun pjenio i komentare da je ubio Papu, koji su preplavili društvene mreže, nazivao groznima i besramnima, činjenice su činjenice. Kao što je on posljednji državnik s kojim se prije smrti susreo papa Franjo, tako je i Ćaća Sanader bio na čelu posljednjeg državnog izaslanstva s kojim se susreo Ivan Pavao II. A što ćete, očito predsjednici HDZ-ta imaju pegulu ili privilegiju da, eto, baš njih pape prime u Vatikanu prije nego što odu Bogu na istinu, to jest na posljednji počinak. Malo nezgodno, ali povijest to pamti.

A što se tiče memova koji su razjarili Velikog vođu Vlade i HDZ-ta, sam si je kriv. Zar on stvarno misli da ljudi vjeruju kako je njegov privatni posjet Vatikanu na Uskrs s obitelji, bio prirodna i uobičajena stvar koju je valjda činio otkad zna za sebe? Ma dajte, molim vas! Ne možeš narod zavarati, a kad te jednom uzmu u đir, nema kraja ruganju. Barem on bi to trebao znati jer često s ponosom ističe da je podrijetlom Dalmatinac, a njima je sprdanje s umišljenim veličinama nacionalni sport. Kud je išao u Rim na Uskrs, Urbi et Orbi demonstrirati svoju odanost Katoličkoj Crkvi, kad i maloumni u Rvackoj, a i regionu, znaju da on s tom tisućljetnom institucijom nije imao blage veze sve do prije desetak godina?

Dapače, do svojih ranih četrdesetih naočiti je Andrej provodio lagodan diplomatski život plejboja od Bruxellesa do Pariza, uz kroasane i šampanjac, i nije mu padalo na pamet slijediti evanđelje. U koje tada, budimo iskreni, i nije baš bio upućen. Uostalom, općepoznata je i njegova maturalna radnja na temu “Sredstva javne komunikacije”, u kojoj je, kao uzoriti Titov omladinac, citirao Marxa i Kardelja. Istina, ljudi se s godinama mijenjaju i sazrijevaju i nije AP jedini koji se, uslijed drugačijih životnih okolnosti, naglo pretvorio u vlastitu suprotnost. Što bi pragmatični narod reko: samo budala ne mijenja mišljenje! No indikativno je da se to redovito događa članovima HDZ-ta, a ne ostalih stranaka. Statistički gledano, vjerojatno u SDP-u i Možemo! ima više iskrenih vjernika nego u redovima vladajućih.

AP je logičan nasljednik starijih generacija koje su pola života provele u onoj drugoj, sada im mrskoj Komunističkoj partiji gdje su rovarili iznutra. Do ranih četrdesetih naočitom diplomatu Andreju nije padalo na pamet slijediti evanđelje

No kao po nekoj tajnoj direktivi, u trenutku kada pristupe HDZ-tu, svi do jednog počnu se kleti u svoju odanost Katoličkoj Crkvi, obitelji i domovini. Ma kako god raskalašenim životom do tada živjeli, koliko brakova rasturili i koliko javnih para pokrali. Čim dobiju člansku iskaznicu, odmah ih obuzme Duh Sveti i zasjednu u prve redove na misama koje prenose televizije makar nisu baš sigurni što bi točno tamo trebali raditi. Kada ustati, kada kleknuti, kada se moliti, kada progutati hostiju… O, Bože, kako je to komplicirano! Tako je i momak koji je obećavao Andrej Plenković krenuo tim stazama kada se, na inicijativu tadašnje predsjednice stranke Jadranke Kosor koju je kasnije ‘ladno odbacio, 2011. godine učlanio u HDZ. No iako obuzet kršćanskim praštanjem, nikada je nije pozvao da se vrati u članstvo iako ga je upravo ona politički izmislila.

Uostalom, AP je logičan nasljednik starijih generacija koje su pola života provele u onoj drugoj, sada im mrskoj Komunističkoj partiji, gdje su, dakako, rovarili iznutra. A onda su ‘91, uvidjevši da je vrag odnio šalu, nabrzinu preokrenuli kapute i upisali se u HDZ. Prema istraživanjima povjesničara Tvrtka Jakovine, pretrčalo ih je oko 97 tisuća, što je više nego respektabilna brojka istreniranih vojnika partije. Dakle, nije bitno koja je partija, važno je da te može uhljebiti i po mogućnosti ti pomoći da se preko noći obogatiš. Kao da je ideologija važna. Svašta! Neki od njih, a ima ih ohoho, bili su oficiri u JNA i zadnji čas se prebacili u Hrvatsku vojsku – ili možda Udbini doušnici kojima je srcu više prirasla flaša od domovine. Kao, naprimjer, vječni consigliere Vladimir Šeks, inače poznat pod kodnim imenom Sova ili Kolega, koji još uvijek vuče konce u rvackom pravosuđu. E, baš se on biranim riječima, kao predsjednik Hrvatskog sabora, 2005. godine oprostio od Ivana Pavla II. za kojeg je HDZ iz nekog čudnog razloga mislio da ih posebno voli.

“Smrću Svetoga Oca hrvatski narod izgubio je velikog i značajnog prijatelja i zaštitnika. Otišao je velik čovjek, otišao je u drugi život. Otišao je čovjek kojemu Hrvatska i hrvatski narod trebaju biti neizmjerno zahvalni jer je u presudnim trenucima, kad je svijet trebao priznati Hrvatsku, bio prvi koji je to učinio i tako snažno potaknuo i druge zemlje Europske unije”, tronuto je tada govorio Šeks. Evo, i danas suza suzu stiže kad čovjek pomisli s koliko se iskrenih osjećaja trezveni Sova oprostio od voljenog Pape. Ko da mu je rod rođeni.

Doduše, činjenica jest da je Poljak Karol Józef Wojtyła bio sklon Hrvatskoj te je često posjećivao, prije svega zato što je u velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji prepoznavao sličnu sudbinu kakva je zadesila Poljsku pod ruskom čizmom, ali to s preobraćenim komunjarama u HDZ-tu nije imalo previše veze. Osobito ne s bivšim komunističkim komesarom i Titovim generalom Franjom Tuđmanom, koji je valjda morao proći ubrzani tečaj vjeronauka kako bi se znao ponašati u crkvi ili prilikom posjeta Vatikanu.

No iako Bog, navodno, najviše voli preobraćenike, rijetko tko u Rvackoj, a vjerojatno ni neki članovi njegova najužeg tima, vjeruje da je AP istinski vjernik, pogotovo s obzirom na to da je, kao i mnogi komunistički gojenci, otkrio Boga u zrelim godinama što korespondira s njegovim strelovitim uzletom u HDZ-u, gdje nevjernika i ateista naprosto nema.

Za razliku od Ćaće Sanadera kojeg je Katolička Crkva odškolovala, odraslog u obitelji iz koje su sva muška djeca išla u sjemenište te mu je brat i postao svećenik, a sestra časna, koji je barem u tome bio autentičan. Doduše, činjenica da je odgojen u vjeri nije mu previše pomogla u svladavanju neodoljiva poriva prema kleptomaniji niti ga je spasila od bajbokane. No bilo kako bilo, i Ćaća Sanader i AP bili su posljednji državnici s kojima su dvojica papa imala posla. Možda su to primijetili i u Vatikanu pa će moguće biti oprezniji s pozivima na audijenciju kod novog pape, kad bude izabran.