Vučko, takav kakav jest, iz nekog razloga – možda zbog litija, možda zato što se Europćani boje da na njegovo mjesto ne zasjedne netko gori – odgovara i Bruxellesu, i Putinu, i Trumpu, čiji je sin nedavno bio u posjetu Beogradu.

U komšiluku vrije, a Vijeće za nacionalnu sigurnost se češlja. U Beogradu je prošloga vikenda preko 300 tisuća ljudi, u organizaciji studentskog pokreta, protestiralo protiv vlasti četnika početnika Aleksandra Vučića, dok je gazda Mile Dodik uspio promijeniti Ustav kako bi Republika Srpska dobila ovlasti države, vojsku i pravo na odcjepljenje. I dok rvacka vlada na čelu s dokazanim Europćaninom AP-om i njegovim ministrima izražava zabrinutost i poziva na smirivanje strasti, Šaka s Pantovčaka znakovito šuti i nema primjedbi. Možda zato što je svojedobno tvrdio da boljeg susjeda Srbina od Mileta ne može zamisliti. Zato ga je valjda i pozvao da zajedno brste jagnjetinu na Hvaru, kamo je vožd Republike Srpske doletio Vučkovim avionom.

No bez obzira na Milanovićeve osjećaje prema negatoru genocida u Srebrenici i obožavatelju Karadžića i Mladića, separatistu Dodiku, ipak bi kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga na njegove posljednje eskapade trebao reagirati, osobito nakon što je ministar obrane Ivan Anušić ustvrdio da je ovo najizazovniji trenutak u regionu od početka devedesetih. Zar je moguće da njih dvojica i dalje ne opće, nakon što su se podžapali oko vojnog roka i slanja hrvatskih časnika u mirovnu misiju u Ukrajini? I je li im to baš pametno?

Kao da svijetu nije dosta sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku, Trumpova ludovanja, najave aneksije Grenlanda i nametanja trgovinskog rata saveznicima, već je zakuhalo i preko Drinu i u Vilajetu. Mnogi bi rekli – očekivano, s obzirom na to da Mile Dodik, dugogodišnji pajdo HDZ-tova šerifa Dragana Čovića, već godinama prijeti odcjepljenjem dok nezadovoljstvo Vučićevom autokracijom i korupcijom na svim razinama u Srbiji raste kao plimni val.

Posljednji, predvođen studentima kojima se pridružuje sve više i više građana iz cijele Srbije, traje već četiri mjeseca. Povod je, kao što je poznato, tragična smrt petnaestero ljudi pod nadstrešnicom željezničkog kolodvora u Novom Sadu. No razlozi bijesa na Vučkovu autokraciju puno su dublji. A to je svijetu pokazala građanska Srbija na impresivnom skupu u Beogradu, uz povike: pumpaj! Brutalno napadana od Vučkovih plaćenika, lažnih studenata i žandarmerije. I zvučnim topom, upotrijebljenim za rastjerivanje pobunjene mase, i to tijekom 15-minutne tišine za poginule, ne bi li time vladajući valjda pokazali snagu „većinske Srbije“. Srpski vožd, dakako, negira upotrebu sile i zvučnog topa jer on na svoj narod ne ide represivnim aparatom, pendrecima i traktorima. Ma kakvi!

Pritom uporno ponavlja da ne želi obojenu revoluciju, za koju, naravno, krivi vanjske neprijatelje, čitaj Rvate, čitaj ustaše. Isto kao i naša bodulka na čelu srpske Narodne skupštine Ana Brnabić, koja se obrušila na predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića Njonju i izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju Tonina Piculu, putem platforme X, sljedećim tekstom: “Nemojte da ste nervozni. Udahnite duboko i pomirite se s tim da je narod u Srbiji uz Aleksandra Vučića te da je vaš strateški interes u vezi s tim tko će voditi Srbiju – neostvariv, a da će istovremeno Srbija ostati stabilna i jaka i nastaviti da napreduje. Boli, ali morate biti jaki”, citat završen. Sad, tko je tu nervozan, nije teško zaključiti. No sve to, kao ni više od pedesetero ozlijeđenih u sukobima s ljudima u crnom i režimskom ostrašćenom sljedbom, nije omelo prosvjednike u Srbiji, koji ne odustaju i svakim ih je danom sve više.

Za razliku od nas, zapadnih susjeda sklonih čuvenoj rvackoj šutnji, Srbi su povijesno poznati po masovnim prosvjedima i građanskoj osviještenosti. Još od devedesetih, kada su se bunili protiv ratnog zločinca Miloševića dok su ih mlatili i zatvarali, ne prestaju puniti bulevare i trgove glasno iskazujući svoj otpor nedemokratskoj vlasti. Al’ džaba im trud kada autokrati, ovako ili onako, uvijek pobjeđuju. Hoće li i ovoga puta, teško je predvidjeti.

Jer Vučko, takav kakav jest, iz nekog razloga – možda zbog litija, možda zato što se Europćani boje da na njegovo mjesto ne zasjedne netko gori – odgovara i Bruxellesu, i Putinu, i Trumpu, čiji je sin nedavno bio u posjetu Beogradu. Baš usred demonstracija. No to je, kao što zaključiše začudno složni Jandroković i Picula, problem Republike Srbije u koji se Republika Hrvatska ne bi štela mešati. Sve dok ne postane i naš. A mogao bi ako Vučko odluči da mu je istok miliji od zapada. Jer upravo se kroji nova karta svijeta, a veliki igrači ispod stola dogovaraju nove-stare interesne zone.

Naime, i za Vučka i za Mileta indikativno je da podjednako agitiraju za ideju „srpskog sveta“ kao i da su podjednako bliski majčici Rusiji i Putinu Groznom, koji ih zove u goste i dijeli im razna odlikovanja. Pritom ne skriva da bi ih u ime pravoslavlja i vekovnog prijateljstva rado uzeo pod svoje skute. Za četnika-početnika na čelu Srbije to je malo nezgodno jer istovremeno šuruje i s Kinom, i s Rusijom, i s Europskom unijom, koja koliko god da mu mrska bila, daje najviše para. Onih para s kojima gradi spomenike samome sebi i hvali se kako Srbija svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje.

No što se tiče gazde Mileta, koji ne prestaje vrijeđati i omalovažavati visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta nazivajući ga ilegalnim švapskim svinjarom, a zbog nepoštovanja čijih bi odluka morao u bajbok, balansiranja između jednih i drugih više nema jer on nema što izgubiti. Zato je i najavio da će ganjati Schmidta kao zvijer, odlučivši se za konačno rješenje kojim prijeti otkako je zasjeo u fotelju predsjednika Republike Srpske. A to je bilo davne 2006.

Otada je, poput Vučka, uspješno potaracao političke protivnike, a kao upozorenje onima koji su se u Skupštini protivili novom ustavu, koji je u potpunoj suprotnosti s Ustavom Republike Bosne i Hercegovine, zapaljen je i automobil zastupniku opozicije Nebojši Vukanoviću. Dakle, Dodik ne bira sredstva u obračunu sa svojima, pa zašto bi onda u obračunu s mrskim Muslimanima koje optužuje da su zapasali sve institucije i ruše Republiku Srpsku? Zbog čega će, kako reče, uskoro sve izgledati kao raspad Jugoslavije početkom devedesetih. Hm? Nije li to ozbiljna prijetnja?

Jest da je Dodik cirkusant koji svojim ispadima i pratećim folklorom zabavlja medije već godinama i zbog toga ga se dosad nije shvaćalo previše ozbiljno, ali donošenjem Ustava Republike Srpske i prekidom veza s državnim institucijama, osobito pravosudnim i vojnim, što se smatra napadom na suverenitet i teritorijalni integritet BiH, po mnogima je prijeđena crvena linija. Je li moguće da se nas to ne tiče?

Istina, na veliko razočaranje gazde Mileta koji je sa šiltericom MAGA proslavio Trumpovu pobjedu, državni tajnik Marco Rubio ‘ladno mu je poručio da se ima držati Daytona ko pijan plota, kao i da SAD ne želi nikakve podjele i ugrožavanje stabilnosti BiH jer zadnje što im treba još je jedna kriza. Sve je to cool, no hoće li se Amerika angažirati ako vožd Republike Srpske poludi do kraja, a kao što je poznato, Hrvatska ima najdulju granicu s Vilajetom od 1000 kilometara?

I hoće li se, dok komšiluk gori, Vijeće za nacionalnu sigurnost nastaviti češljati? Jer posljednja sjednica održana je davne 2021, a otada se stanje globalne sigurnosti dramatično promijenilo. Nije li možda vrijeme da se dvojica alfa mužjaka na čelu države konačno i sastanu, nakon što su se, teškom mukom, čuli telefonom?

Doduše, Zoki je nakon svoje uvjerljive pobjede za drugi mandat pružio ruku pomirenja i pozvao vladajuće na hitno sazivanje Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, no njegov rival s drugog brda AP još se nije odlučio na taj korak. Što se čeka? Naročito nakon što je predsjednik Republike u svom inauguracijskom govoru poručio kako nikome nije stalo do Rvacke osim nama samima i kako se trebamo uzdati u se i u svoje kljuse. Jesu li ga u Vladi čuli ili se uzdaju u NATO, kojem ovaj region i nije neki prioritet?