Ne samo što Rvacka prema popisu stanovništva iz 2021. ima pola milijuna birača više nego stanovnika, kojih je ukupno oko 3,86 milijuna, već i na svom, budimo iskreni, nevelikom teritoriju ima 576 jedinica lokalne i područne samouprave.

Da je to previše, jasno je i maloumnima s obzirom na to da od 428 općina, tri petine njih ne pruža nijednu javnu uslugu svom stanovništvu i nisu financijski samodostatne. Čemu onda služe sve te silne jedinice lokalne samouprave? Pa za uhljebljivanje vojnika partije, pobogu! Po mogućnosti vladajuće to jest HDZ-ta. I njegovih satelita.

Dokazuje to i činjenica kojom se, pucajući od bahatosti i ponosa, nedavno pohvalio Veliki vođa Vlade Plen Ki-mun. A to je da su u 78 općina već pobijedili jer HDZ u njima nema protukandidata. Skoro pa kao u Sjevernoj Koreji. Zašto smo se uopće mučili i težili višestranačju kada se pokazalo da to ionako nema smisla? I umjesto da o tome šuti i pokaže barem prividnu zabrinutost za stanje demokracije u jednoj članici Europske unije, čiji su građani u malim sredinama odustali od suprotstavljanja HDZ-tovoj izbornoj mašineriji, najveći Europćanin među Rvatima AP time se hvali.

A čujte, narod naprosto voli da mu je ista stranka na vlasti i na lokalnoj i na državnoj razini, jer se pokazalo da je HDZ-tova vlada puno sklonija odriješiti kesu tamo gdje su lokalni šerifi iz njihovih redova u pitanju. Dok ostalima podmeće noge gdje god stigne i zavrće pipe. Zato je na posljednjim lokalnim izborima 2021. HDZ pobijedio u 75 posto županija i gotovo u 50 posto svih gradova i općina, od čega u Osijeku prvi put u povijesti. I nada se da će opet. Normalno da im ne pada na pamet smanjiti doživljaj i svesti broj jedinica lokalne samouprave na razumnu mjeru. Nisu ludi. Pa zar bi im članstvo bilo toliko masovno kada ga ne bi mogli mamiti lukrativnim pozicijama koje mu partija može osigurati? Ovako ljudi znaju da ako budu poslušni i ako ne talasaju, uvijek negdje mogu postati župani, načelnici, zamjenici načelnika, službenici i lijepo parazitirati na račun poreznih obveznika. Prevedeno u brojke, iako nas nema ni blizu četiri milijuna – koliko ima, naprimjer, jedna četvrt Tokija, Sao Paola ili Pekinga – rvacki birači na lokalnoj i regionalnoj razini biraju više od osam tisuća političara u predstavničkoj i izvršnoj vlasti koje treba platiti, dati im urede, vozače, aute, tajnice i dnevnice, što bogami ne bi izdržala ni puno uspješnija ekonomija od naše, koja se desetljećima šlepa na repu Europske unije.

Sva sreća, još ima živih koji se sjećaju da nije oduvijek bilo tako. Naime, tijekom 70-ih i 80-ih Socijalistička Republika Hrvatska bila je podijeljena na 102 općine i 10 zajednica općina, koje su ukinute 1990. Umjesto toga uvedeno je 20 županija te je početkom devedesetih broj lokalnih jedinica upeterostručen. Otada do danas raširili smo se na 428 općina, 127 gradova i 20 županija plus grad Zagreb, koji ima status županije. Što bi se reklo – ima se, može se!

Tko stoji za te genijalne ideje? Naravno, vječni consigliere Vladimir Šeks, koji je usprkos savjetima brojnih stručnjaka, godine 1992. još dok je 30 posto hrvatskog teritorija bilo pod okupacijom, uvjerio neumrlog predsjednika Franju da radikalno poveća broj općina i gradova. Od kojih su 54 grada postala gradovima zbog „posebnih razloga“ iako nisu ispunjavala zakonske uvjete. No lukavi Sova, alias Kolega, već tada je shvatio najvažniji princip vladanja – što veći broj jedinica lokalne samouprave sa što manjim brojem stanovnika i birača, time lakše za HDZ. Jer su, naime, pripadnici te domoljubne klijentelističke stranke “opasnih namjera” i tada teško prolazili u najvećim hrvatskim gradovima, gdje osviještenim građanima višeg obrazovanja i standarda ne mogu tek tako prodavati bureke. Zato su i izmislili županije, koje nemaju veze s mozgom ni teritorijalnom logikom, ali zato HDZ u 15 od njih 20 gotovo redovito pobjeđuje, i to desetljećima. I onda tamo instalira svoje zaslužne kapitalce i tako zadovolji njihove stranačke apetite.

Vječni consigliere Vladimir Šeks je 1992., još dok je 30 posto hrvatskog teritorija bilo pod okupacijom, uvjerio neumrlog predsjednika Franju da radikalno poveća broj općina i gradova

Spas za državni proračun i bolje funkcioniranje institucija, po mišljenju pravnika, demografa, politologa, bila bi podjela na pet regija i maksimalno stotinjak jedinica lokalne samouprave. O tome je godinama glasno rogoborio i SDP, ali eto, u ona dva mandata kada su se uspjeli domoći vlasti na nacionalnoj razini, nije im padalo na pamet ukinuti županije ili im barem smanjiti broj. Pa kamo bi onda sa svim tim ljudima koji su se lijepo uhljebili na izmišljena radna mjesta na kojima ionako nemaju bogzna kakve ovlasti? Jer i SDP gazduje barem u dvjema županijama – Krapinsko-zagorskoj i, barem dosad, Primorsko-goranskoj. Dakle, i njihov interes je u pitanju.

S druge strane, logično je da je HDZ-tu potreban toliki broj općina i županija ako znamo da, kao što je spomenuto, velike gradove Zagreb, Split i Rijeku, uz iznimku Osijeka, uglavnom ne može dobiti da se na glavu postavi. Iako se iz petnih žila trude građanima ogaditi njihova vodstva, a DORH hapsi koga stigne tamo gdje HDZ nije na vlasti. Kao i one koji im pretendiraju oteti leno, koje tretiraju kao da im je ćaćino. Naprimjer, Splitsko-dalmatinsku županiju gdje gazduju već 32 godine i gdje su nakratko strpali u bajbok supruga nezavisne Ivane Ninčević Lesandrić, koja se drznula kandidirati za županicu protiv vječnog Blaženka Bobana.

A Grad Zagreb HDZ posebno boli. Još od 2000. nisu ga uspjeli osvojiti, a nije da se nisu trudili. Inače, već nakon završetka Domovinskog rata građani nepokorenog grada su se uzjogunili jer nisu mogli podnositi jaram Tuđmanove autokracije i kleptokracije. Sjetimo se samo čuvene zagrebačke krize iz 1995. kada je opozicija osvojila većinu u zagrebačkog Gradskoj skupštini. S time se neumrli predsjednik Franjo nikako nije mogao pomiriti niti dopustiti nečuvenu “oporbenu situaciju“ u metropoli, pa je ‘ladno odbio četvoricu predloženih kandidata za gradonačelnika i postavio Vladinog povjerenika Stjepana Brolicha – jer u to vrijeme još uvijek je predsjednik Republike potvrđivao gradonačelnika Zagreba – i nije se smirio dok nije izazvao nove izbore, kada je uspio kupiti dva prebjega iz opozicijskih redova i instalirati Marinu Matulović Dropulić kao svoju odabranicu. Eh, što bi dao Andrej da i on može tako. Vjerojatno bi bio najsretniji kada osim HDZ-ta ne bi postojala nijedna druga stranka. Pa da bude pobjednik u svih 576 jedinica lokalne samouprave. Prokleta opozicija ionako mu samo smeta.

Ne bi čovjek vjerovao, ali čak i u mrskoj Jugoslaviji održavali su se izbori na kojima je narod mogao glasati za kandidate nominalno dviju stranaka – Komunističke partije i Socijalističkog saveza radnog naroda – a postojala je i mogućnost za kandidate grupe građana. Evo, naprimjer, Stipe Mesić, hrvatski predsjednik u dvama mandatima, davne je 1967. pobijedio na izborima za gradonačelnika Orahovice kao nezavisni građanin. Pedeset godina kasnije, u 119 jedinica lokalne samouprave sam protiv sebe natječe se samo jedan kandidat. Dakle, izbori su tek puka i nepotrebna formalnost. Dovoljno je da čovjek glasa sam za sebe i već je dobio izbore. A od tih 119 u njih 78 kandidat je iz samo jedne stranke – Zna se!

Zar to nije dokaz jednoumlja kakvog smo se, navodno, riješili otkad nam je neovisne i demokratske domovine? Formalno jesmo. Broj stranaka u međuvremenu nabujao je do neslućenih razmjera, ali od toga nikakve vajde. I zato HDZ vlada posljednjih 35 godina, s dvije kraće pauze. Koje SDP s partnerima nije iskoristio za reformu teritorijalnog ustroja države iako su o tome talambasali sve u šesnaest dok su bili u opoziciji.

Uostalom, da ponovimo gradivo, prema podacima povjesničara Tvrtka Jakovine, iz SKJ-a u HDZ početkom devedesetih prebjeglo je 97 tisuća članova. Neki su, doduše, u međuvremenu pomrli, ali tu je nova generacija uhljeba, odgojena u istom duhu. Pa ne učlanjuješ se valjda u stranku iz uvjerenja? Već iz sitnosopstveničkih razloga. Dakle, politički sustav možeš mijenjati, ali mentalitet naroda ne. Sigurno je sigurno!