Najvažnija poruka koja glasi: ima se, može se! bila je poslana komšijama preko Drine. Vjerojatno je Aleksandar Vučić svisnuo od ljubomore i smišlja nešto slično. Na tom je tragu prošloga tjedna AP najavio da će se Hrvatska zadužiti 1,8 milijardi eura

Zanimljivo da je jedina stvar u državi oko koje se slažu lijevi i desni, vlast i opozicija, a osobito oni koji nikada nisu služili vojni rok – poput, naprimjer, anemičnog premijera AP-a – vojska. A vojske se najviše dohvatio i predsjednik Zoki, koristeći u svom prvom mandatu svaku priliku da dijeli vojna odlikovanja od nemila do nedraga, i onima kojima je trebalo i onima kojima nije, kao i da se pojavi na svakoj obljetnici svake postrojbe u Rvackoj i susjednoj Hercegovini. Stvar je utoliko apsurdnija jer su, kao što je poznato, kao gojenci Mate Granića obojica imala pametnijeg posla na vanjskopolitičkom planu pa su spretno izbjegli priključiti se Domovinskom ratu. Što ih, dakako, ne sprječava da ga veličaju u svakoj prilici, nastojeći se dodvoriti i braniteljima i vojsci.

Nije ni čudo kad je vojska institucija kojoj rvacki građani najviše vjeruju. Zato se HDZ, koji je u posljednja tri desetljeća, uz dvije kraće pauze, uglavnom bio na vlasti, i voli hvaliti vojskom, njenom snagom, disciplinom i uvježbanošću, kao da to ima neke veze s njima i njihovom Središnjicom. Baš kao što prisvajaju Domovinski rat, pokušavaju prisvojiti i Hrvatske oružane snage, čiji profesionalni pripadnici ne smiju biti članovi stranaka.

No iako bi vojska trebala biti depolitizirana, na užas javnosti, posljednjih godina dva alfa mužjaka na čelu države, Zoki i Plenki, prepucavala su se upravo oko vojske, i to preko grbače dvojice načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga – Roberta Hranja i njegovog nasljednika Tihomira Kundida. Ti nesretni ljudi našli su se između čekića i nakovnja, tlačeni kontradiktornim zahtjevima s dvaju brda, kojima su nekako morali udovoljiti, a da se pritom nikome ne zamjere i ne prekrše Ustav.

Natezali su se predsjednik Republike, premijer i ministar obrane i oko slanja hrvatskih vojnika u misiju NSATU u Ukrajinu i oko nacrta Strategije obrane RH i Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga RH. Ajde, to su nekako popeglali kada je vrag odnio šalu, u prvom naletu pomirbe na početku drugog Milanovićeva mandata, a onda se i začudno brzo dogovorili oko svečanog vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice Oluje i Dana pobjede.

Valjda su obojica shvatila da im je prikrpavanje uz Oružane snage dobro za rejting. Jer narod naprosto voli vojne parade, čine ga ponosnim na vlastitu državu i jačaju osjećaje zajedništva i jedinstva. Ne održavaju se bez vraga takvi mimohodi u Francuskoj, Rusiji, Kini ili Sjevernoj Koreji. Zna to, naravno, i Veliki vođa AP, pa je spretno iskoristio mimohod za demonstraciju moći svoje vlade i njenih satelita, koji su se nagurali na svečane tribine.

A što se vojske tiče, ona je, kao i obično, junački odradila svoje. Pješački postroj od 24 ešalona i oko tri i pol tisuće ljudi, u duljini od 1800 metara, u kojem su sudjelovale i postrojbe MUP-a, pripadnici Policijske akademije, Civilne zaštite, Hrvatske vatrogasne zajednice i Pravosudne policije, uz pedesetak pripadnika stranih oružanih snaga iz devet država, u pratnji više od 500 borbenih i neborbenih vozila te gromoglasne prelete Rafalea, profesionalno i disciplinirano pokazalo je što znaju i čime raspolažu.

Zbog svega je Zagreb bio u blokadi dva dana, a radni narod u čudu se pitao kako do posla ili još gore, kako s posla kući. Iako su građani metropole još uvijek traumatizirani prometnim i općim kaosom uoči, tijekom i nakon koncerta ustašofilne megazvijezde Marka Perkovića Thompsona, nije se žalilo ni asfalta, ni tribina, ni posebne regulacije prometa.

A čujte, zbog domoljublja trebalo je to pretrpjeti. Iako bi bilo puno lakše da se sve to događalo, naprimjer, u subotu ili nedjelju. Ali eto, nije. A što se Thompsona tiče, on je 30 godina nakon Oluje i „Čavoglava“ uspio ući u mainstream državnog protokola. Pa je tako program završio njegovom najnovijom uspješnicom „Ako ne znaš šta je bilo“, na što su neki osviješteni političari, a takvih je malo, demonstrativno ustali i okrenuli se na peti. Među njima je bio i predsjednik Republike, sa zakašnjelom reakcijom na nedavno događanje naroda na zagrebačkom hipodromu.

S druge strane, fascinacija vojskom u rvackim medijima naprosto je fascinantna. Zbog te su fascinacije vojni mimohod i pomorski mimoplov sa svim detaljima danima bili udarna tema u prvim minutama televizijskih dnevnika i na naslovnicama novina. Doduše, istina je da traje sezona kiselih krastavaca i da nekih uzbudljivih tema iz domovine, osim gužvi na cestama tijekom turističkih smjena vikendom, nema, ali toliko patetike i kiča koji su preplavili rvacki eter bilo je naprosto nesnošljivo. Čak je i vijest da je Ćaća Sanader nakon deset godina bajbokane pušten na uvjetnu slobodu, prošla ispod radara. Kao da smo opet u ‘91. Ili u najboljem slučaju – u ‘95.

I kao da opet treba širiti propagandu i pumpati domoljublje onako kako se to činilo u eri neumrlog Franje. Što je tada možda i bilo razumljivo s obzirom na činjenicu da je Hrvatska bila u ratu, kao žrtva srpske agresije. No iako je globalni mir prilično ugrožen i ovisi o hirovima nekolicine brutalnih egomanijaka na čelu najjačih država, za toliku opsjednutost vojskom i naoružanjem ipak nema opravdanih razloga. Osim da se vladajući hvale koliko su uložili u kupnju novih francuskih Rafalea, modernizaciju američkih Bradleyja i proizvodnju domaćih dronova. Jer, molit ću lijepo, Vlada na čelu s odgovornim premijerom prije svega se brine za sigurnost svojih građana i zato ne žali naših para. Kada treba odriješiti kesu za oružje, tu su široke ruke. Kad je beg bio cicija! A najvažnija poruka – ima se, može se! – bila je poslana komšijama preko Drinu. Vjerojatno je Aleksandar Vučić svisnuo od ljubomore i smišlja nešto slično.

Na tom je tragu prošloga tjedna AP najavio da će se Hrvatska zadužiti 1,8 milijardi eura za kupnju oružja unutar europskog SAFE mehanizma. Nakupovat će svega i svačega – od njemačkih tenkova Leopard 2, samohodnih haubica, protuzračnih sustava do teških teretnih motornih vozila, streljiva, ovoga i onoga. I tko to ne bi podržao? Opozicija nije valjda luda da se tome usprotivi i upozori kako bi možda trebalo više ulagati u zdravstvo, obrazovanje, socijalu ili samodostatnost u proizvodnji hrane, pa da ih nakon toga prozovu izdajnicima i prodanim dušama. Nešto u tom smislu, oponirajući zahtjevu NATO-a da se na obranu do 2032. mora izdvajati pet posto BDP-a, progovorio je predsjednik Zoki, ali nije na toj tezi baš previše inzistirao.

Naime, njegova kritika bila je više usmjerena prema onima koji bi nam za skupe pare željeli uvaliti svoju vojnu opremu, a ne na činjenicu da bi trebalo trošiti na nešto pametnije. Zato je konstatirao da nema ništa protiv ako će Hrvatska sama proizvoditi potrebno naoružanje. Ukratko, usmjerimo sve snage u vojnu industriju i privlačenje mladih u profesionalnu vojsku i neka militarizacija države počne! Tako narod možda neće primijetiti kako mu je zapravo. Uostalom, plašenje unutarnjim i vanjskim neprijateljima i opasnošću za opstojnost države, oduvijek je bio homogenizirajući faktor. A to je ono što najviše treba HDZ-tu u zemlji čije je društvo dramatično podijeljeno. Osobito nakon Thompsonovog derneka s ustaškim štihom u Zagrebu, uz blagoslov Andreja Plenkovića i Tomislava Tomaševića. Nažalost, u sjeni tog događaja, ove se godine obilježavaj velika obljetnica pobjede u Domovinskom ratu, za koju su zaslužni hrvatski građani svih nacionalnosti i političkih uvjerenja.

A vojni mimohod i mimoplov bili su tek početak pumpanja nekritičnog domoljublja, na tragu Donalda Trumpa. Što nas tek čeka na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja koji će se tradicionalno proslavljati u Kninu? Tamo će se, htjeli ne htjeli, u prvom redu opet zajedno naći Šaka s Pantovčaka i Veliki vođa Plen Ki-mun, koji Oluji, dakako, nisu ni prismrdili. Koga to briga kad će oni opet biti u prvom planu. A njihovo rukovanje, ili izbjegavanje istog, najvažnija vijest, ma koliko laprdali o domoljublju.