Eh, badava se Ivan Turudić trudio u samoj završnici kampanje za drugi krug lokalnih izbora ogaditi do kraja Tomislava Tomaševića, optužujući ga za govor mržnje. Jer bez obzira na to, ili baš zbog toga, Senf je uvjerljivo pobijedio s gotovo 58 posto glasova i osvojio drugi gradonačelnički mandat u rvackoj metropoli.

Nakon što je Tomašević sa svojim zamjenikom Lukom Korlaetom ispitan kao svjedok u aferi Hipodrom, koja mu je svakako naštetila, optužba za govor mržnje bila je možda posljednji pokušaj glavnog državnog odvjetnika da odradi posao za HDZ i Velikog vođu AP-a, kojem je Zagreb i dalje ostao mokri san. Zato je na tobožnjem predstavljanju rada državnih odvjetništava u 2024., ničim izazvan, ispalio verbalni rafal prema Senfu, izjavivši: „Kao gradonačelnik koji širi govor mržnje, teško je razaznati nastupa li kao okrivljenik, a nije okrivljenik ili kao advokat onima u postupku. Koristi govor mržnje kao i svi koji idu s osobnim diskvalifikacijama. Nisam politička osoba niti sudjelujem u predizbornoj kampanji pa ne mogu bit sretan niti nesretan zbog pobjede ili poraza neke političke opcije.” Osim što se DORH pokretanjem istraga i spektakularnim hapšenjima po ono malo gradova gdje HDZ nije na vlasti – po mišljenju mnogih analitičara, ali i puka vulgaris – nedopustivo uključio u predizbornu kampanju, pokazalo se da i Ture Bure, kako ga posprdno zove Šaka s Pantovčaka, nema blage veze o tome što je govor mržnje.

Zato su mu mnogi preporučivali da se lati pravnih dokumenata i ponovi gradivo. Jer govor mržnje je valjda propitivanje tajminga DORH-ove hiperaktivnosti uoči lokalnih izbora koja je upala u oči svakome s dva neurona u glavi, a ne „poticanje mržnje i nasilja prema pojedincu ili skupini ljudi na temelju određenih karakteristika kao što su spol, spolna orijentacija, rasa, etnička pripadnost, nacionalnost, jezik, društveni status, vjera ili druga uvjerenja“, kako glasi službena definicija. A to Tomaševiću ne može prikrpati da se na glavu postavi.

Bilo kako bilo, uzalud se Ture Bure žilio jer usprkos maloj izlaznosti, Danu državnosti, produljenom vikendu, požarima u nedovršenoj bolnici Blato i na Jakuševcu, i to na sam dan izbora, kao i svim optužbama napaljenih protutkandidata i aferama koje su mu nastojali prikrpati tijekom beskrajne predizborne kampanje, Tomislav Tomašević pomeo je svoju protukandidatkinju Mariju Selak Raspudić. Koja, objektivno gledajući, nije loše prošla s obzirom na činjenicu da je u utrku krenula relativno kasno, sama i bez stranačke mašinerije iza sebe. Nakon svega, teško se oteti dojmu da njoj i nije bio cilj postati zagrebačkom gradonačelnicom, već je prvenstveno željela poraditi na vlastitoj vidljivosti jer smatra da je kalibrirana za nacionalnu razinu. Koliko je u tome uspjela ili je sama sebi napravila medvjeđu uslugu, osobito svojim govorom nakon objave izbornih rezultata, to je tema za neke druge rasprave.

No sada, nakon druge uvjerljive pobjede u Gradu Zagrebu, Možemo! ima veliku odgovornost na grbači, ne samo prema svojim biračima već i prema svima ostalima, koji nisu izašli na izbore ili su glasali za nekoga drugog nezadovoljni načinom na koji Možemo! vodi grad. Kao što reče Tomašević u svom pobjedničkom govoru: iza ostalih kandidata stajao je građevinski lobi, a iza njega građani. Građani koji su opet jasno pokazali da ne žele povratak na bandićevštinu. Njima novi stari gradonačelnik duguje isporuku obećanog i razvoj grada.

Nema više pravo na početničke greške, sustav je valjda svladao, a ima i priliku imenovati nove pročelnike gradskih ureda ako možda ustanovi da se zaletio s nekima od njih u prvom pokušaju. Jer, budimo iskreni, od silne želje da sve bude transparentno i po zakonu, Tomašević se baš i nije proslavio odabirom najbližeg tima i ravnatelja gradskih ustanova i poduzeća, o čemu najbolje svjedoči afera Hipodrom u kojoj je Kosta Kostanjević prozvan da je maznuo gotovo dva milijuna eura za nepostojeće zaštitarske usluge firme Eurolex u vlasništvu ćaće i sina Galić.

Iako je među 18 tisuća zaposlenih na gradskim jaslama zatekao brojne Miletove petokolonaše, koji su spletkarili i podmetali mu noge i kojih se nije mogao riješiti jer ih zakon štiti, tamo gdje je mogao birati suradnike, Tomašević je pokazao izuzetan talent za ostavljanje pogrešnih i smjenu onih koji su znali svoj posao. No ako se prvi mačići u vodu bacaju, onda je vrijeme da ispravi te budalaštine i u novi mandat krene s novim ljudima koji će, za promjenu, znati što rade.

Istina jest da je i na početku svojeg gradonačelnikovanja Tomašević tvrdio kako četiri godine nisu dovoljne da bi se sredio kaos koji je iza sebe ostavio rahmetli Mile Bandić, ali odsad tih 20 godina korumpiranog gazdovanja Zagrebom više ne mogu biti isprika za sporost i neučinkovitost nasljednika.

Činjenica jest i da su, na valu prve velike i uvjerljive pobjede 2021., očekivanja od možemovaca bila velika i nerealna, ali da su imali iskustva u politici i upravljanju tako velikim sustavom kao što je Grad Zagreb, da su se manje ponašali kao sekta i da su slušali stručne i dobronamjerne ljude, prvo bi riješili ono što najviše bode oči, kako Zagrepčanima tako i gostima i turistima. I time bi riješili najveći problem. Jer dva najvažnija neispunjena Tomaševićeva obećanja i dalje ostaju zbrinjavanje otpada i sređivanje prometnog kolapsa.

Premda je od početka bilo jasno da se Jakuševec ne može zatvoriti dok se ne dovrši izgradnja novog centra za gospodarenje otpadom u Resniku, koji je izglasala Bandićeva i HDZ-tova skupština davne 2018. i za koji je u prvom Tomaševićevom mandatu usvojena studija izvodivosti i započela javna nabava za projektnu dokumentaciju, svakako se moglo učiniti više da grad bude čišći, da kontejneri ne budu pretrpani i da se otpad odvozi češće. To je ono zbog čega se građani rvacke metropole s pravom svakodnevno bune, vidljivo je iz aviona, a i smrad je više nego intenzivan. Osobito u ljetnim mjesecima. Ukratko, borba s „kontroverznim poduzetnicima“, smećarskim lobijem i monopolistima na njegovu zbrinjavanju, koji su zapasali taj lukrativni biznis još za vrijeme rahmetli Mileta, nije smjela spriječiti Grad da više ulaže u vlastite pogone obrade različitih vrsta otpada, s čijim se novim konceptom razdvajanja Tomaševićeva garnitura i nije baš proslavila.

Ni nabava novih 65 niskopodnih tramvaja i električnih autobusa nije puno popravila kvalitetu javnog prijevoza, naprosto zato što ne voze dovoljno često pa je radnom narodu i dalje sigurnije ići na posao automobilom, dok velikom postotku Zagrepčana – onima starije dobi, u štiklama i kostimima, s djecom i prtljagom – biciklističke staze samo zagorčavaju život.

S druge strane, obećanja kapitalnih projekata, poput proširenja Sarajevske, produženja Branimirove i Kolakove, izgradnje Jarunskog mosta i podvožnjaka Medpotoki te Šarengradske ulice kao novog ulaza u centar grada, što bi se trebalo ostvariti u drugom mandatu, još uvijek su samo obećanja.

Svakako je pozitivna činjenica da su u prvom mandatu možemovci pokrenuli strateške projekte poput Paromlina, gdje se napokon grade gradska knjižnica i kulturni centar, vrijedni 94 milijuna eura. Dobra vijest je i da su započele rekonstrukcija stadiona u Kranjčevićevoj, obnova Doma sportova, izgradnja bazena Špansko, kao i da počinje izgradnja 300 stanova u Podbrežju za socijalni i priuštivi najam, kakvih Grad Zagreb ukupno namjerava izgraditi tisuću. Sve je to lijepo, ali na dugom štapu i neće tako skoro poboljšati kvalitetu svakodnevnog života građana Zagreba. A to je ono što očekuju.

Jer u drugom mandatu, koji je osvojio zahvaljujući inatu Zagrepčana koji Turudiću i bivšim Bandićevim pobočnicima ne vjeruju te su mu zato odlučili dati još jednu šansu, Tomašević mora dokazati da doista može ostvariti sve što je zacrtao. S ovako komotnom većinom u Gradskoj skupštini i saniranim gradskim budžetom, kao i navodno pripremljenom dokumentacijom za niz projekata na papiru, nakon usvajanja GUP-a, očekuju se i konkretni rezultati u rvackoj metropoli. I zato Tomašević i njegova ekipa trebaju početi djelovati odmah, odlučnije i brže nego što su to činili do sada. I konačno dokazati da Možemo! može.