Zagreb je bio nepokoreni grad u vrijeme najmračnije vladavine ustaškog režima Hitlerove marionetske tvorevine NDH, kada su njegovi najhrabriji sinovi i kćeri ginuli i bivali mučeni na najstrašnije moguće načine da bi na kraju pobijedili fašizam i oslobodili Zagreb 8. 5. 1945.

Ono što nije uspjelo Tomislavu Karamarku i notornom Zlatku Hasanbegoviću dok su bili na vlasti, uspjelo je zeleno-lijevom gradonačelniku Zagreba Tomislavu Tomaševiću i uvaženom Europćaninu na čelu HDZ-ta i rvacke vlade Andreju Plenkoviću. A to je – normalizirati ustaštvo!

Zbog nedostatka muda i političkog kalkulantstva, njih dvojica su od Zagreba na 48 sati napravila epicentar povijesnog revizionizma, zahvaljujući spektaklu ustašofilne megazvijezde Marka Perkovića Thompsona, kojem je nastup zabranjen u većini civiliziranih europskih zemalja – od Austrije preko Nizozemske, Švicarske i Njemačke do Slovenije. Tamošnje vlasti nisu se pravile grbave i tvrdile da svatko ima pravo na svoj glazbeni ukus i da ne vjeruju u zabrane, već su unaprijed bile svjesne da takav koncert ima malo veze s glazbom, a puno više s ideologijom, i to onom zbog koje je Hrvatska desetljećima morala dokazivati da je kraj Drugog svjetskog rata dočekala na pravoj strani povijesti.

Upravo je tu rečenicu nedavno izgovorio pravosudni ministar Damir Habijan, premijerov izaslanik na Danu antifašističke borbe u šumi Brezovici kod Siska, gdje se, znakovito, državni vrh nije pojavio. Ali zato jest na Hipodromu, gdje su se sjajno zabavljali ministar branitelja Tomo Medved, obrambeni Ivan Anušić i glazbeno osviješteni predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković Njonjo. U tom biranom društvu našli su se i bivši slovenski premijer Janez Janša i desničarski televizijski guru Velimir Bujanec. Dakako, bio je tamo i ministar iz redova HDZ-tova junior partnera Domovinskog pokreta Ante Šušnjar, koji je slavodobitno konstatirao da je upravo zahvaljujući blagotvornom utjecaju DP-a, Thompson pokorio Zagreb.

Zagreb je bio nepokoreni grad u vrijeme najmračnije vladavine ustaškog režima Hitlerove marionetske tvorevine NDH, kada su njegovi najhrabriji sinovi i kćeri ginuli i bivali mučeni na najstrašnije moguće načine da bi na kraju pobijedili fašizam i oslobodili Zagreb 8. svibnja 1945., dan prije ostatka Europe. Osamdeset godina kasnije, prošloga vikenda, Zagreb je pokorilo pola milijuna obožavatelja više nego kontroverznog Marka Perkovića Thompsona, koji su svim prijevoznim sredstvima, iz 45 zemalja i pet tisuća gradova, nagrnuli na koncert. Između ostalog i zato što brojni među njima svoje najniže strasti i urlanje ustaškog pozdrava „za dom spremni!“ koji je ekvivalent nacističkom „Sieg Heil“, ne mogu zadovoljiti u inozemstvu, odakle im ne pada na pamet vratiti se u ljubljenu im Rvacku.

Zbog njih je danima bilo blokirano pola grada kako bi u crnim majicama, na većini kojih se kočoperio neizostavni „ZDS“ s mačevima i križevima, zapasali ne samo prostor Hipodroma i sve oko njega, već i zagrebačku špicu. Vlasnici tamošnjih kafića, vođeni nepogrešivim instinktom za profitom, udružili su se u fan zonu u kojoj su Thompsonovi obožavatelji ostali do zore uz takozvane domoljubne megahitove. Poput, naprimjer, „Jure i Bobana“. Bogovićevom i centrom rvacke metropole orilo se „Jure zove, Boban viče, evo mene poglavniče!“ Kao i „Bojna Čavoglave“ koja započinje poetskim stihom „za dom spremni!“ I nikome ništa. Policija nije ni trznula na tu divnu bogobojaznu rvacku mladež i njeno neskriveno veličanje fašizma. Navodno će to učiniti naknadno. Moš si mislit. Jedina dobra vijest je da nije bilo većih incidenata ni mrtvih, bez obzira na rizično pregolem broj ljudi na Hipodromu, jer su i policija i sve ostale službe odlično obavile težak sigurnosni zadatak, koji će, dakako, iz svog džepa platiti svi građani Rvacke.

Među svojim ljudima bio je i ministar od nutarnjih stvari Davor Božinović, inače bivši šef kabineta predsjednika Stipe Mesića, koji se naučio prekrižiti u poznim pedesetima. Pucajući od ponosa zbog sjajno odrađenog policijskog posla, nije se prestajao čudom čuditi zašto koncert i njegovu publiku etiketiraju kao ekstremno desne. Stvarno nevjerojatno!

A kad smo već kod vjere i Boga, kojeg Marko Perković spominje u svakoj drugoj pjesmi, zanimljivo je tumačenje teologa Zorana Grozdanova koji je primijetio da ne samo vjernici već i svećenici i laici glorificiraju Thompsona kao nekog proroka ili religioznu figuru, „ne razumijevajući da ta religija podržava ideologiju krvi i klanja i ništa više osim toga i to mu jako dobro paše“. Nažalost, u tome je ostao posve osamljen.

Inače, upravo takvim odlično organiziranim i režiranim skupovima na kojima opijena masa slijedi jednog vođu i pada u trans zbog vatrenih govora o superiornoj naciji, čistoj rasi, vjeri, tradiciji i obitelji, započeo je fašizam. Nitko nije vidio ništa loše u vrijednostima koje je, recimo, Führer promovirao. Zar je moguće da su Tomislav Tomašević i Andrej Plenković toliko glupi da ne vide čime su se zaigrali, za šaku vlasti?

Kakvi licemjeri! Jedan uoči lokalnih izbora iz sitnosopstveničkih razloga nije zabranio koncert, kao što je to, naprimjer, svojedobno ‘ladno učinio Filip Zoričić, bivši pulski gradonačelnik i nesuđeni svećenik, uz obrazloženje da grad Pula ima pravo „odlučiti kakav sadržaj želi promovirati u prostorima koji su gradska imovina“. I točka.

A drugi, Veliki vođa Vlade i HDZ-ta AP, koji je na krilima borbe protiv radikalizacije u vlastitim redovima svojedobno smijenio Tomislava Karamarka, priklonio se „bilu naroda“ kada je vidio kamo to vodi. I lukavo došao na generalnu probu da ne bi morao objašnjavati svojoj prijateljici, predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, što je radio na koncertu koji je pratilo pola milijuna raspamećenih obožavatelja desničarske ikone koja 80 godina nakon Drugog svjetskog rata veliča ustaštvo. I znakovito poručuje Europi da se vrati svojim kršćanskim korijenima.

Ipak, za svaki slučaj i za potrebe privlačenja najdesnijeg biračkog tijela, AP se u društvu najbližih suradnika i obitelji fotografirao s Thompsonom koji mu je poklonio nekakav medaljon i svoj CD. Najbolje je to komentirala bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je Andreja u zrelim godinama primila u HDZ, što je on, dakako, pragmatično zaboravio: „Zamislite da se u Njemačkoj npr. predsjednik parlamenta i predsjednik vlade klanjaju nekom pjevaču koji krši ustavne vrednote te države. Otvorene su nove Pandorine kutije u RH, članici EU-a i NATO-a“, napisala je Kosor, a njen su komentar prenijeli mnogi međunarodni mediji. Nažalost, predsjednik Republike, također pragmatični populist Zoran Milanović, nije imao potrebu slično osuditi sramotu na Hipodromu.

Naravno da tu potrebu nisu imali ni domaći mediji, osobito televizije, koje su danima u nacionalnom zanosu, kao u najmračnijim devedesetima, izvještavale o koncertu ne pripustivši u eter nijedan kritični glas. One koji su se u javnosti zgroženo ogradili od svega, nazvali su dežurnim higijeničarima i četnicima. Mrak je zavladao medijskim prostorom, a zloduh je opet pušten iz boce.

Treba li posebno naglasiti da se bivši konobar iz Minkena Marko Perković Thompson na spektakularnoj pozornici pojavio u crnoj majici s brojkama 03941158. Za one koji ne znaju, to je posveta Zvonku Bušiću, otmičaru aviona koji je u Americi bio osuđen na doživotni zatvor zbog terorizma. Teško da sve to ne znaju Andrejevi europćanski partneri, a posebno Amerikanci i Židovi pred kojima glumi osviještenog antifašista. Doduše, trenutačno svi oni imaju pametnijeg posla pa se AP vjerojatno nada da će njegovi populistički izleti proći ispod radara.

A gdje je bio građanski Zagreb? Pobjegao je glavom bez obzira što dalje od svega što se prelijevalo ulicama i trgovima, osjećajući susramlje zbog ustaškog derneka u svome gradu. Bilo je jasno da ne može ispasti drugačije, a posebno zabrinjava činjenica da su ustaške budnice pjevali u najvećem postotku mladi ljudi, rođeni nakon Domovinskog rata i zadojeni opasnom ideologijom koja je uspješno prešla na sljedeću generaciju.

Budući da su Grad i država dali svu logističku potporu da se nešto što je još prije deset godina bilo nezamislivo, dogodi usred rvacke metropole, time licemjernije zvuči priopćenje možemovaca u kojem snažno osuđuju izvikivanje ustaškog pozdrava „za dom spremni!“ i traže njegovu zabranu. Pa što nisu o tome mislili prije nego što su dopustili da Zagreb, pod njihovom vlašću, bude pokoren?