U tih sat i dvadeset minuta riješili su sve ono zbog čega su Hrvatske oružane snage bile u blokadi već ohoho vremena iako se oko nas ruše svjetovi, a Europa se ubrzano naoružava. Sve to nije ih nagnalo da skupe glave već koju godinu prije.

Prošloga tjedna dogodilo se čudo na Pantovčaku. Dva alfa mužjaka koja posljednjih pet godina nisu štedjela uvreda i niskih udaraca, konačno su se sastala na sjednici Vijeća za obranu i u 80 minuta raspravila ono oko čega su se tvrdoglavila ko dva ovna na brvnu i čerupala od nemila do nedraga, a osobito uoči parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Ne samo što su se konačno sastali već su se i usuglasili oko svega, dok su njihovi uredi odaslali identična priopćenja. Da čovjek ne povjeruje!

I tako su, u gotovo idiličnoj atmosferi, ali bez kamera, prihvatili nacrt Strategije obrane i nacrt Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje od 2025. do 2036. godine, nužne za daljnji razvoj Hrvatske vojske. Kad ih je već krenulo, čak su usuglasili i datum velikog vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice Oluje, koji će se održati 31. srpnja uz blagoslov ministra obrane Ivana Anušića. Ukratko, rvacka javnost svjedočila je susretu titana koji je donedavno bio nezamisliv.

Pa čemu je onda služio taj beskrajni cirkus osim sakupljanju jeftinih političkih bodova i zabavljanju naivnog naroda, koji je fanatično navijao za jednog ili drugog dok je eskalirala ruska agresija na Ukrajinu, a egomanijak iz Bijele kuće Donald Trump okrenuo svjetsku ekonomiju i transatlantske odnose naopačke? Je li moguće da je to bio samo show, bildanje mišića uoči i tijekom superizborne godine u kojoj su, budimo iskreni, i jedan i drugi pobijedili? Bez obzira na korupcijske i ine afere svojih odabranika zbog kojih je njih trideset troje otperjalo iz njegovih vlada, Veliki vođa AP postao je i treći put premijer, a Šaka s Pantovčaka usprkos poganoj jezičini, pokušaju uplitanja u parlamentarne izbore i trumpovskom odnosu prema Ukrajini, više nego uvjerljivo pomeo je predsjedničke izbore i sa 75 posto glasova komotno se ušetao u drugi mandat. Koliko mu je u tome pomogla činjenica da ga je narod doživljavao kao jedinog pravog oponenta HDZ-tovoj svevlasti, a koliko njegov populizam i zahvaćanje u desni dio biračkog tijela, još će se dugo analizirati. Bilo kako bilo, obojica su došla na svoje.

Za one koji su zaboravili, osim oko kupnje Rafalea i umirovljenja admirala Roberta Hranja, zabrane korištenja vojnih helikoptera bez dozvole ministra obrane koju je Milanoviću uveo posrnuli Mario Banožić, Milanovićeve zabrane održavanja vojne vježbe Hrvatske ratne mornarice i Kopnene vojske tijekom turističke sezone u Kuparima, vladajući i predsjednik Republike natezali su se i oko slanja naših časnika u misiju NSATU u Njemačkoj, a najveća žrtva njihove makljaže postao je novi načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske Tihomir Kundid, koji je cijelo vrijeme bio između čekića i nakovnja. Nesretnom Kundidu Šaka s Pantovčaka nije dopustio sudjelovati na sjednici saborskog Odbora za obranu, optuživši Vladu za pokušaj njegove političke otmice. S druge strane, Plen Ki-mun je kipteći od pravedničkog bijesa tvrdio kako Milanović i njegovi jataci politiziraju vojsku i žele izbaciti Hrvatsku iz NATO-a, tretirajući načelnika Glavnog stožera kao svog posilnog. Bla bla bla.

Nije bilo lako ni Ivanu Anušiću, koji se isprva prijateljski šegačio s Milanovićem, no onda je, po partijskom naređenju, morao zaratiti s njim pod svaku cijenu jer se malo previše zaigrao za ukus svoga gazde i šefa HDZ-ta. Prvo je žestoko opleo po Zokiju zbog neuspjelih pregovora oko ravnatelja SOA-e i „mobingiranja“ Hranja, a onda mu je na primjedbu kako ministar obrane nema škole i nije vidio svijeta, odgovorio da je on napustio školu kako bi branio državu čiji je predsjednik nije branio. Što je istina. Kao što je istina i da je Veliki vođa Vlade AP nije branio jer je patio od neizlječive nasljedne bolesti, koja se valjda događa samo djeci iz finih i utjecajnih obitelji, a zove se Anemia Mediterranea. Taj detalj Anušić, dakako, nije spomenuo.

No činjenica koju i vrapci na granama znaju jest da su dvojica čelnih ljudi Rvacke spretno izbjegla sudjelovati u Domovinskom ratu jer su se u to doba zajedno motali po hodnicima Ministarstva vanjskih poslova u leglu Mate Granića, da bi se otkad su na vlasti, rat između njihovih napuhanih ega vodio upravo preko grbače Hrvatske vojske. Teško je nabrojiti sve sukobe tijekom dosadašnje tvrde kohabitacije dvojice titana budući da su se inatila oko svega u čemu po Ustavu moraju surađivati. A za sigurnost države kojoj su na čelu, ‘ko mari! Eto ih prošloga tjedna na Pantovčaku, kao da se ništa nije dogodilo. Mir, mir, mir, nitko nije kriv.

Doduše, nisu se dogovorili oko onog što najviše zanima građane Rvacke, osobito one muškog roda – a to je obvezni vojni rok. To jest, oko temeljnog vojnog osposobljavanja, prema Plenkijevoj definiciji, što navodno nije bilo među temama sastanka. Možda zato što Šaka s Pantovčaka i dalje ima određene primjedbe o vojnoj obuci koja bi trajala osam tjedana. A možda zato što ga o tome nitko ništa nije pitao kada je trebalo pa se sada joguni, iako HDZ-tov ministar obrane tvrdi da su vojarne spremne za prihvat prvih ročnika. Dvojica sukreatora vanjske politike nisu se dogovorila ni o veleposlanicima, od kojih se neki kisele već sedam godina u mandatima na kojima su se zatekli što zacijelo zabavlja diplomatski kor po svjetskim metropolama. Nisu razgovarali ni o povećanju izdvajanja za vojsku u skladu sa zahtjevima NATO-a, što je Anušić više puta najavio, a Milanović kritizirao u svom govoru na Dan pobjede nad fašizmom smatrajući da će zbog toga patiti sve ostalo – od obrazovanja do zdravstva.

No iako je sastanak na Pantovčaku protekao bez trzavica, pred dvojicom titana je usuglašavanje izmjena Zakona o obrani, kojima se Zoki žustro protivi jer smatra da njima vladajući žele smanjiti ovlasti Predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske, što on na njihovu veliku žalost jest. Ako tu nekim čudom postignu dogovor, s izmjenama bi se moglo u javnu raspravu možda u lipnju. A onda u prvo čitanje u Sabor u srpnju pa drugo u rujnu, kako bi se usvojile u listopadu. I tada bi eventualno bio uspostavljen zakonodavni okvir za uvođenje vojnog roka početkom 2026. A do tada ‘ko živ ‘ko mrtav.

Doslovce, s obzirom na to da vrije svuda oko nas. I dok druge europske zemlje, osobito skandinavske i one uz rusku granicu, nemaju tih problema i pripremaju se za najgore scenarije, Rvacka je zbog sudara titana izgubila nekoliko ključnih godina.

No mora se priznati da je predsjednik Zoki odlučio okrenuti novu stranicu u svom drugom mandatu pa je već nakon inauguracijskog govora pružio ruku pomirenja i pokazao spremnost na zaborav teških riječi, ali njegovu ljutitom rivalu s drugog brda trebalo je nekoliko mjeseci da sve to provari i proguta taštinu pregolemu. Istina, prvi put nakon dugotrajnog prestanka komunikacije, rukovali su se u Okučanima, na tridesetoj obljetnici Vojno-redarstvene operacije Bljesak, što je izazvalo ovacije okupljenih. Eto kako narodu malo treba da ga učiniš sretnim. A kada je već učinjen taj prvi korak i nakon što su, kao dvojica iskrenih vjernika, zajedno pohodili pogreb pape Franje, prošloga tjedna konačno se dogodio sastanak koji se trebao dogoditi još prije tri i pol godine, ali nije.

Što se to odjednom promijenilo? Jesu li se konačno urazumili ili je vrag stvarno odnio šalu u svijetu koji je postao krajnje nesigurno mjesto, uz konstantnu prijetnju izbijanja Trećeg svjetskog rata. Tko zna, možda njih dvojica znaju nešto što javnost još ne zna pa su, htjeli – ne htjeli, morali sjesti zajedno i smisliti plan za obranu zemlje – ako, nedajbože, ustreba. U tih sat i dvadeset minuta riješili su sve ono zbog čega su Hrvatske oružane snage bile u blokadi već ohoho vremena iako se oko nas ruše svjetovi, a Europa se ubrzano naoružava. Sve to nije ih nagnalo da skupe glave već koju godinu prije, već su čekali da prođe superizborna godina. Pa ako to nije egocentrizam i sitnosopstveničko razmišljanje, a što onda jest?