Eh, jadan ti je narod koji se uspijeva pošteno najesti tek na blagdane – Badnjak, Novu godinu, Veliki petak i 1. maj – kada političari odriješe kesu i dijele hranu koju su građani kroz gradske proračune ionako platili i preplatili

Tko radi, boji se gladi! Tako je glasila parola s jednog transparenta na nekom od radničkih prosvjeda, ali ne na ovogodišnji Međunarodni praznik rada iliti ga narodski – 1. maj. Zašto ne? Pa zato što prosvjeda opet nije bilo. Dok su sindikati diljem svijeta – od Grčke, preko Turske i Njemačke do Argentine i Južne Koreje – organizirali velike radničke demonstracije kako bi se izborili za veća prava i dostojanstven život, u našoj nedođiji nije bilo ničeg sličnog. Ma kakvi.

I to usprkos činjenici da spomenuti transparent sažima probleme većine zaposlenih u Rvackoj, koji od svojih plaća jedva preživljavaju, a kada jednom odu u penziju, tada tek počinje borba. Mogu odmah početi kopati po smeću, koristiti pučku kuhinju ili nastaviti raditi, što je postalo nacionalni sport. Ili se lijepo lagano uputiti na groblja jer je penzionera ionako previše. A bit će ih još i više kako nacija stari, a radne snage ima sve manje. No umjesto na pobunu, vođe velikih sindikalnih središnjica pozvali su svoje članstvo da 1. maj lijepo provedu sa svojim obiteljima. Čemu da se ljudi zamaraju prosvjedima i marševima kad im je, za razliku od tamo nekih radnika koji se deru po njemačkim ulicama i trgovima, tako dobro da za tim nepotrebnim javnim aktivnostima ama baš nema potrebe.

Kakav melem za dušu Velikog vođe Vlade i HDZ-ta AP-a, koji nas ionako već godinama uvjerava da nikada nismo živjeli bolje. Pa tako i u svojoj čestitki radnom narodu, po principu: usta moja, hvalite me! Te je prosječna plaća od 2016. porasla sa 749 na 1416 eura, medijalna sa 658 na 1175 eura, a minimalna bruto plaća s 414 na senzacionalnih 970 eura! Dok je nezaposlenost pala na pet posto. O tome da su i penzije skočile u nebo pa sada prosječna mirovina iznosi izdašnih 642,10 eura – odnosno, 45,3 posto prosječne plaće – da i ne govorimo.

Zbog navedenih brojki ogromna većina zaposlenih na minimalcu žive ko begovi i, naravno, ne pada im na pamet protestirati protiv treće Plenkijeve vlade koja je toliko za njih napravila. U to ih uvjeravaju i vječni šefovi reprezentativnih sindikata koje je HDZ majstorski pacificirao. Evo, naprimjer, jednog od njih, bivšeg predsjednika Nezavisnih sindikata Krešimira Severa, imenovalo predstojnikom novoosnovanog Ureda za socijalno partnerstvo, čime je dobio status državnog tajnika. E pa, vridilo je mučat i okaniti se ćorava sindikalnog posla, jer Bog je ionako najprije sebi bradu stvorio, zar ne?

Faraon Plen Ki-mun pohvalio se i najvećim godišnjim rastom plaća među zemljama Europske unije, od čak 13,9 posto, ali ko za vraga i dalje smo po podacima Eurostata negdje pri dnu jer smo bolji samo od Mađarske, Rumunjske i Bugarske. To jest, tamo smo gdje je bila Grčka prije 22 godine. No Grci se bune sve u šesnaest i marširaju na 1. maj ispred zgrade Vlade i parlamenta u Ateni, čak se i mlate s policijom, a Rvati šute. Čudan neki narod. Kao da ih je hipnotizirao najveći pjesnik među ministrima i vlasnik najuspješnije kafilerije ilitiga spalionice životinjskih leševa u regionu Gordan Grlić Radman, svojom poznatom mantrom koja glasi: „Kako je? Dobro je. A moglo bi biti i bolje. No hvala Bogu da je dobro.“ Eto. Nije li čovjek najbolje sažeo filozofiju svoje stranke? Što bi narod reko – uvijek može biti i gore. Dobro je dok ne tuku.

Ukratko, izostanak radničkih demonstracija očito je rezultat masovne rezignacije – jer mladi, obrazovani i sposobni odavno su dali petama vjetra i pobjegli u neke druge države gdje se pošteni rad bolje plaća, a radnika cijeni. Zato su domaću radnu snagu zamijenili Nepalci, Indijci, Filipinci i ostali radnici iz trećih zemalja, koje se brutalno iskorištava, često bez ikakve zaštite i prava, dok su prisiljeni gotovo ropski crnčiti za crkavicu koju prosječni Rvat više ne želi. Normalno da se ekonomski migranti ne usuđuju dići svoj glas jer bi ih odmah pedalirali iz države. Kao da ih ionako dovoljno ne diskriminira i ne mrzi autohtono stanovništvo koje misli da mu ovi otimaju posao jer su, naprosto, jeftiniji.

Na to je u svojoj prvomajskoj poruci upozorio i predsjednik Republike, Šaka s Pantovčaka Zoran Milanović, koji, doduše, u doba dok je bio premijer nije pokazivao bogzna kakvu socijalnu osjetljivost. Naprotiv, fućkalo mu se i za sindikate i za radničku klasu, za koju, ruku na srce, ne mari previše nijedna lijeva stranka iako im je to u opisu posla i političkog programa. Osobito ne socijaldemokrati, zbog čega su odavno prestali biti izbor radnika, koji ih doživljavaju kao salonsku neoliberalnu ljevicu. Između ostalog i zato što su, dok su bili na vlasti, donijeli najgori zakon o radu otkad nam je neovisne i demokratske Republike.

Treba li posebno isticati da su, zahvaljujući tome, osim stranaca najobespravljeniji zaposleni u privatnom sektoru, koji se ne usuđuju ni sindikalno organizirati, a kamoli štrajkati. Jer, naime, u prvobitnoj akumulaciji kapitala i divljem neoliberalnom kapitalizmu na balkanski način, kakav smo dobili, od privatnih vlasnika uglavnom mogu samo dobiti nogu u guzicu.

A kad već nije bilo prosvjeda na Međunarodni praznik rada, barem je bilo graha. I to džabe! Svi rvacki gradovi koji drže do sebe osigurali su besplatan vojnički grah uz prigodan program po parkovima i izletištima, a našlo se i štrukli, fiš paprikaša i ostalih divota na račun poreznih obveznika i u svrhu predizborne kampanje lokalnih šerifa. Koji su se, dakako, latili kuhača i s osmijehom od uha do uha dijelili obilate porcije svima koji su strpljivo čekali u redu. Među masom bilo je onih koji su to radili zbog druženja i tradicije, ali i onih kojima je to nasušna potreba.

U naletu velikodušnosti gradski očevi i majke punili su im i posude za ponijeti doma kao obrok za sutra, što je mnogima koji su se tamo našli iz nužde možda spasilo financijsku konstrukciju za ovaj mjesec. Eh, jadan ti je narod koji se uspijeva pošteno najesti tek na blagdane – Badnjak, Novu godinu, Veliki petak i 1. maj – kada političari odriješe kesu i dijele hranu koju su građani kroz gradske proračune ionako platili i preplatili. Na to su okupljene oko kazana upozoravali svi ostali kandidati koji bi se htjeli domoći vlasti, sjativši se kao kopci među narod ne bi li im prodavali maglu i obećavali sve i svašta. No nitko ih nije baš doživljavao jer su uglavnom svi bili fokusirani na besplatni grah.

Istina, jedini koji su borbeni i ne odustaju od štrajka iako ih Vlada i resorno ministarstvo uporno ignoriraju i tvrde da su dobili sve što su tražili, tri su prosvjetarska sindikata koja su najavila veliki prosvjed na Trgu Josipa bana 9. svibnja. Šteta što nije bilo na 1. svibnja, no možda odaziv i ne bi bio prevelik. Naime, poslovično snalažljivi Rvati spojili su sve praznike koje su mogli, od Uskrsa do 1. maja, u kraći godišnji odmor. Po starom sistemu iz mrske Jugoslavije – ne može mene nitko tako malo platit’ koliko ja mogu malo radit’! Osobito u javnom sektoru. Uostalom, pokazalo se da u Lijepoj Našoj nema smisla raditi. Puno je bolje baviti se rentijerstvom i afitavat apartmane. Koje čiste Filipinci. Zanimljivo kako se radna etika Rvatima naglo probudi kada odu u inozemstvo. Možda to ima veze s motivacijom i plaćama od kojih se može pristojno živjeti? I možda bi o tome trebao razmisliti AP koji je prošloga ljeta sam sebi i svim državnim dužnosnicima povisio plaće 80 posto i tako postao osmi najbolje plaćeni premijer među Europćanima. Može mu se. Jer iako su prosječne plaće u Rvata daleko od osmog mjesta u EU-u, nitko ne prosvjeduje na 1. maj i ne nosi transparente koji poručuju: „Tko radi, boji se gladi!“ Blažena rvacka šutnja.