Baš kada je dio nacije pomislio da je idila između Pantovčaka i Markova trga nezdrava za demokraciju, što se najbolje moglo prepoznati na nedavno održanim lokalnim izborima u koje se predsjednik Republike, za razliku od onih parlamentarnih, nije miješao, pa SDP-ovci gadno popušiše, puče krhka ljubav između Šake s Pantovčaka i velikog vođe Plen-ki-muna.

Dosta su, brate, njih dvojica glumatali novi smjer u međusobnim odnošajima i pravili se da se mogu dogovoriti o temama gdje imaju podijeljene ovlasti. Na primjer, o vojsci, o čemu su, ajde, uslijed globalne sigurnosne ugroze, htjeli – ne htjeli, usuglasili neke nužne zakone, kao i uvođenje obaveznog vojnog roka u trajanju od dva mjeseca. Složili su se čak i oko datuma vojnog mimohoda u povodu 30. obljetnice Vojno-redarstvene akcije Oluja, koja će se održati 31. srpnja. Što se tiče vanjske politike, navodno su uspjeli i sastaviti listu veleposlanika da bi konačno zamijenili one stare koji se diljem svjetskih prijestolnica kisele i po sedam godina. I baš kad se činilo da među njima više nema prepreka, pođapaše se oko kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Kojeg, na užas Vlade, prema Ustavu predlaže predsjednik Republike.

Nažalost, to je mjesto upražnjeno preranom smrću Radovana Dobronića, jedne od rijetkih moralnih vertikala u rvackom pravosuđu, kojem konačno treba imenovati nasljednika. Ovog puta prijedlog Zorana Milanovića je Sandra Artuković Kunšt, dosadašnja sutkinja Županijskog suda u Zagrebu koja, na prvi pogled, ima sve potrebne kvalifikacije. Ali avaj! Vladajućima se, kao i njihovim satelitima, to nikako ne sviđa. Zašto? Teško je to precizirati, ali najvjerojatnije zato što nije “njihova“. Uostalom, ni na općoj sjednici Vrhovnog suda i na Odboru za pravosuđe, gdje većinu dakako drže HDZ-ovi vojnici partije, nisu Artuković Kunšt nešto doživjeli i prihvatili kao kandidatkinju jer ih, kako reče premijer A. P, nije impresionirala.

Jest da ona poznaje problematiku, ali nije ponudila rješenja – objasnio je pak ministar od pravosuđa Damir Habijan. Vrlo uvjerljiva odbijenica. A Zoki je baš zajunio da nova predsjednica Vrhovnog suda postane Sandra Artuković Kunšt, njegova prijateljica iz srednjoškolskih dana. Neće nikog drugog i gotovo! Iako, ruku na srce, gospođa Artuković Kunšt vuče neke repove iz njegova premijerskog mandata, kada je bila zamjenica ministra pravosuđa Orsata Miljenića i nije se baš proslavila svojom pripremljenošću u saborskim nastupima.

Naravno da to nisu baš tako formulirali, no Zokiju u inat donesena je jednoglasna odluka parlamentarne većine da neće podržati njegovu kandidatkinju. Kako je lijepo objasnio ministar pravosuđa u ulozi Vladina trbuhozborca – iako šefa Vrhovnog suda predlaže predsjednik Republike, u konačnici ga izglasava Hrvatski sabor, a zna se tko ondje gazduje. Onaj tko ima 76 ruku. Nek se Zoki lijepo slika sa svojom kandidatkinjom!

I kao što su svojedobno ‘ladno dva puta Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, otpilili bez ikakva suvislog razloga i argumenta, a ona je također bila Milanovićev prijedlog za predsjednicu Vrhovnog suda, očito će isti igrokaz ponoviti još jednom. Jer dvaput je dvaput, kaj ne? Đurđević tada nisu izabrali iako je ispunjavala sve kriterije osim jednog – nije slijedila vertikalu HDZ-ta, a imala je i pogrešna krvna zrnca, pa je uslijedila pravosudna kriza, da bi kao kompromisno rješenje pet mjeseci kasnije bio izabran Radovan Dobronić.

Nakon toga nacija je svjedočila višegodišnjoj tvrdoj kohabitaciji dvojice alfa mužjaka na dva najvažnija rvacka brda, koja je trajala sve donedavno, a kulminirala je svađom oko Tureta Bureta, našeg dečka, kojeg je A. P. usprkos protestima opozicije imenovao na čelo DORH-a, kao i ratom oko slanja hrvatskih vojnika u NSATU misiju podrške Ukrajini, što se prelamalo preko leđa nesretnog Roberta Hranja, načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske.

I kad se konačno činilo da će u novom mandatu Šake s Pantovčaka njih dvojica okrenuti novu stranicu, pokazalo se da su to tek puste tlapnje i pusti snovi naivnih građana, umornih od njihova jalovog prepucavanja. Zar se čelni ljudi rvacke države ne mogu dogovoriti ko ljudi, dok se ruše svjetovi i nitko ne zna što nam sutra donosi? A jok. Kakva mekana kohabitacija, kakvi bakrači! Ego je ego, a kontrola pravosuđa je kontrola pravosuđa. Što se njih dvojice tiče, neka padaju i atomske bombe, oni popustiti neće.

Očito preuzimajući retoriku svog gazde A. P., Damir Habijan zaključio je da se ništa alarmantno neće dogoditi ako predsjednik Vrhovnog suda ne bude izabran u prvom krugu. A Bože moj! Ko da je to neka bitna institucija

I što sad? Nakon što saborska većina po nalogu središnjice uskoro odbije izglasati Sandru Artuković Kunšt, procedura može krenuti ispočetka. Opet će se raspisati javni natječaj, a predsjednik Republike opet će je predložiti jer ne može podnijeti da na taj način ponize kandidatkinju kojoj nisu pronašli niti jednu ozbiljniju zamjerku. “Ja znam da ona ne može biti sjajna, odlična i blistava kao kandidati gospodina Plenkovića, nemam ja takve… Ovako brisati pod osobom, to nećemo”, zajedljivo je primijetio Zoki. I sad će opet početi stare sportske igre između Pantovčaka i Markova trga, pod nazivom: tuk na utuk.

S druge strane, očito preuzimajući retoriku velikog dedramatizatora, svog gazde A. P., Damir Habijan zaključio je da se ništa alarmantno neće dogoditi ako predsjednik Vrhovnog suda ne bude izabran u prvom krugu. A Bože moj! Ko da je to neka bitna institucija! Usput je i objasnio kakvog predsjednika Vrhovnog suda priželjkuje: “Kao ministar pravosuđa, želio bih da na čelu Vrhovnoga suda bude osoba s kojom će se moći komunicirati na jedan normalan, uljudan način i da bude osoba najstručnijih referenci.” Kao na primjer Ivan Turudić. On zaista ima najstručnije reference, još iz Sanaderova doba, dok je za njega lobirao notorni Kolega Sova, Vladimir Šeks. I s njim baš svi mogu komunicirati na normalan i uljudan način. Osobito predsjednik Republike, kojeg je šef DORH-a višekratno izvrijeđao na pasja kola. Doduše, bilo je i obrnuto. No dolazi ljeto, počinju godišnji, raspušta se Sabor i ma koliko situacija u pravosuđu bila problematična, prosječnog Rvata za to zaboli uvo. Osobito na pasjim temperaturama koje nas očekuju. Rezignirani narod ionako je navikao da je pravosuđe otkad nam je slobodne i neovisne domovine pod čizmom HDZ-a, pa jedan predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda više-manje. Ionako sami ne mogu puno toga promijeniti.

Ali ono što brine sve odgovorne ljude na planetu, pa i poslovično nezainteresirane Rvate, neslućena je eskalacija sukoba na Bliskom istoku, oko koje dvojica ljutitih rivala na čelu države opet nemaju identičan stav. Ni blizu. I dok uzoriti premijer, član europskih pučana i veliki prijatelj Ursule von der Leyen A. P. nastoji balansirati između Europe, Izraela i SAD-a, Zoki je bez rukavica opatrnuo po Izraelu koji, kako reče, već desetljećima može raditi što god hoće. Usput je žustro raspalio i po politici Zapada koja mu to dopušta. „Netko želi izazvati svjetski konflikt, to radi nasilnički, pokvareno i američkim oružjem.“ Hm? Što će na to reći njegov prijatelj Donald Trump? Zbog navedenog, Zokija hvale iranski mediji, a u ruskima je, kao što znamo, zvijezda odavno.

I koji je sad stav Republike Hrvatske prema svemu što se događa u ovim turbulentnim vremenima, od Ukrajine preko Gaze do Irana? Ili prema većem izdvajanju za obranu, od 5 posto, koje će biti zatraženo na skorašnjem summitu NATO-a u Haagu, čemu se Šaka s Pantovčaka više puta javno usprotivila? To je velika enigma, ne samo za rvacke građane nego i za strane diplomate, pa i one rijetke državnike s kojima se Zoki posljednjih pet godina susreo. Sva sreća, većina je već u proteklim mandatima hrvatskog predsjednika i premijera navikla da jedan šumom, drugi drumom.

Sad, je li se pametnije ne miješati i biti ispod stola dok se veliki svađaju ili izražavati stavove koje od nas saveznici očekuju, premda nismo neki prevažni igrač na međunarodnoj sceni, pitanje je svih pitanja. Jer, naime, nas ionako nitko ništa neće pitati. Ili je možda u najboljem interesu naše male prćije od zemlje da se ne zna kakvu vanjsku politiku vodimo? To radi i Vučko u Srbiji, koketirajući s Rusijom, Kinom, Amerikom i EU i sasvim mu dobro ide. Dakle, živjela tvrda kohabitacija 2.0!